Uz neuspjeh hrvatske košarkaške reprezentacije u kvalifikacijama za EP 2025.

Malo komu mimo košarkaških zaljubljenika znači činjenica da hrvatska reprezentacija prvi put od svoje samostalnosti ne će vidjeti ovogodišnje Europsko prvenstvo. Tužna su opravdanja i mjerodavnih u Hrvatskom košarkaškom savezu, pa i samoga izbornika Josipa Sesara, da sve stane u pet minuta drugoga poluvremena utakmice protiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu, ili u dvije-tri lopte protiv Francuske u zadarskim Jazinama, s obzirom na trideset godina bez seniorske medalje. Da, oni rođeni poslije 1995. godine još nisu doživjeli osvajanje reprezentativnoga košarkaškoga odličja. Pitanje je hoće li do treće životne dobi.

Ne, nema smisla „cipelariti“ posrnuli šport, nego ukazati na dubinu problema dugoga puna tri desetljeća. S tendencijom da lako postanu i četiri desetljeća bez odličja. Dosadne su stalne isprike, pa i natpisi u jedinom dnevnom športskom listu, da je sve uvijek ta jedna, dvije lopte, zavaravanje pratitelja košarke. Jasno da svatko pokušava prodati svoj proizvod, ali na kraju dana, kada se pogleda u zrcalo: Hrvatska je, nažalost, i službeno treći razred europske košarke. Potpisnik ovih redaka pamti kada se u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1997. godine izgubilo od Bugarske i Ukrajine, na što se odmahivalo rukom – ta ipak je bila riječ o brončanima iz Atene, dapače, vlasnicima i svjetske bronce te tada braniteljima olimpijskoga srebra iz Barcelone 1992. Ali kao da je već onomad započeo beskrajni pad.

Nesumnjivo je pogibija Dražena Petrovića (kao i smrt Krešimira Ćosića) promijenila i mladu domovinu i svijet, no ono što se doimalo prolaznim kiksom nagomilalo se u sustavna tri desetljeća bez uspjeha, rasporeda i organizacije. Varljivo je bilo prethodnih desetljeća tješiti se (s nadom) odličjima mladih reprezentativnih vrsta. Činjenica je da smo, u izostanku seniorske, osvajali medalje u kadetskim i juniorskim uzrastima, no i oni su nam danas – druga liga. Ne može jedan tekst obuhvatiti svu košarkašku nevolju – ona je metastazirani plod različitih čimbenika, odnosa prema športu, čak i mentaliteta koji je nove naraštaje igrača uglavnom „proizveo“ da u mladosti razmišljaju o novcu, karijeri, a tek potom o igranju za nacionalnu vrstu. Vjerojatno i jest nepristojno uspoređivati s nogometom, ali, za one mlađe, nogomet i košarka išli su barem prvih pet godina hrvatske samostalnosti u istu rečenicu. Sve ono što su vaterpolo i rukomet uspjeli prebroditi u kriznim godinama, a bilo ih je, košarka nikako nije.

Jedna od ponavljajućih utjeha podsjeća da je u kvalifikacijama za velika natjecanja Hrvatska (kao i sve druge vrste) prisiljena igrati bez svojih NBA igrača, odnosno Darija Šarića, Ivice Zubca i Karla Matkovića (nakon što se Bojan Bogdanović oprostio), no ta činjenica samo je smokvin list. Kako je davno primijetio posljednji izbornik koji je donio svjetsko odličje, legendarni Josip Pino Giergia, finalisti hrvatskoga prvenstva „Zadar“, „Split“ (ili opstankom upitna „Cibona“) pripadaju donjem dijelu regionalne ABA lige, lige koja je u dvadesetak godina donijela više štete nego koristi razvoju hrvatskih igrača. Svaka čast jednom naslovu „Zadra“ (2003.) i jednom „Cibone“ (2014.), ali rezultatska utrka sa strancima zanemarila je domaće „inkubatore“, odnosno, svela ih na „bankomat“ spretnim menadžerima koji će pojedincima omogućiti egzistenciju, ali ukupno – hrvatsku reprezentaciju držati daleko od zone medalja, sada, eto, i izvan europskoga prvenstva. Gradovima, od Zagreba nadalje, kao da i nije u interesu održati one koji su košarkom pronosili njihovu slavu. Ni jednoj političkoj vlasti košarka nije (bila) prioritetom. Kao da se sve zaboravlja.

Negdje je, jednom, nešto debelo pošlo po krivu. Istina, na tom pogrješnom putu bilo je i sretnih „incidenata“, primjerice četvrto mjesto na EP-u 2013. godine ili četvrtfinala olimpijskoga turnira u Pekingu 2008. i Riju de Janeiru 2016. kada se ponovno proklinjalo one dvije lopte koje trideset godina ne odlaze na našu stranu. Zašto su davni prvaci, odnosno nositelji odličja u mlađim kategorijama (Zemljić, Vujčić, Sesar, poslije Ukić, Planinić, Popović, u novije vrijeme Prkačin, Perasović, Slavica i ostali) bili mahom promatrači u reprezentativnom dresu, vjerojatno može biti i tema doktorata na Kineziološkom fakultetu. Nada je neugasiva, rastu novi Ukići i Garme, tješimo se da nam oni rođeni 2010. godine mogu vratiti vidljivost na košarkaškoj mapi, kao da je riječ o izlizanoj vrpci koja se ponavlja. Zašto tri desetljeća mladići koji su vladali mlađim kategorijama u seniorima postanu prosječnim igračima? U čemu je problem? Kako ih treneri znaju dovesti do kvalitetne športske punoljetnosti, spremnosti da se bore protiv najboljih u svojim godištima, a zatim nestanu kao da je ono mladenačko bio običan san, privid koji ishlapi sljedećim natjecanjem. Više nas ne muči ni psihologija četvrtfinala, jedna utakmica koju smo samo jednom dobili u 30 godina (Ukrajince u spomenutoj Sloveniji 2013.), psihološka i doslovna blokada koja nas je na većini europskih prvenstava spriječila otići stubu više. Jesu nam sudci ukrali polufinale 2005. u Beogradu, jesmo potom na jednu loptu gubili od Litvanaca i Slovenaca, ali očito nije slučajno da traje tri desetljeća. Sada se barem dvije i kusur godine ne treba brinuti ni za tu blokadu, jer smo ostali blokirani, u društvu s Ukrajinom, Danskom, Sjevernom Makedonijom i ostalima koji pripadaju dnu europske košarkaške ljestvice nakon posljednjih kvalifikacija. Ironično, kada nas nema na turniru više cijenimo ona izgubljena četvrtfinala.

Prirodno je u Jazinama dovršen ciklus neuspjeha, na mjestu gdje je „Bog stvorio čovjeka, a Zadar košarku“, tamo gdje su 1982. prvi put Michael Jordan i Dražen Petrović zaigrali jedan protiv drugoga – povijest nije pomogla. Ili, ako tko pamti ono prije četvrt vijeka, u Jazinama su Francuzi 2000. pobijedili Hrvatsku u finalu juniorskoga EP-a, Marko Popović, Zoran Planinić i suigrači ravnopravno su se nosili protiv Tonyja Parkera, Borisa Diawa i ostalih. Nekada bilo, ostala su ugodna sjećanja na reprezentativce koji kasnije, za razliku od svojih protivnika, nikada nisu zasjali punim sjajem. Krivilo se predsjednike i tajnike Hrvatskoga košarkaškoga saveza, izbornike, nikada igrače. Igrače koji su živjeli košarku, pokušavali je vratiti na stare staze – bezuspješno.

Ruku na srce, Hrvatska u najjačem sastavu može parirati svakomu, ali samo parirati. Pokazalo se to i protiv Grčke na posljednjem predolimpijskom turniru, ali nije bilo dovoljno. U svim drugim okolnostima, eto, i četvrta postava Francuske dovoljno je snažna protiv okrnjene Hrvatske. Na tom nesretnom putu za nigdje izgubio se i tzv. kult reprezentacije, osjećaj promatrača sa strane da se sa svakim igračem i njegovim klubom mora posebno pregovarati ne bi li ovaj zaigrao za dres sa šahovnicom. Ljetne lige privlačnije su mlađim igračima od treninga s nacionalnom momčadi, ma o kakvoj se akciji radilo.

I tu smo gdje jesmo, na europskom dnu. Bez teorija zavjere. Bez strategije, plana i programa. Nekada smo znali nabrojiti svih dvanaest reprezentativaca, danas je nemoguće pogoditi koja će petorka započeti dvoboj. Uzeli smo i stranoga organizatora igre Jaleena Smitha, nesposobni „napraviti“ svojega. Kako ih imamo u mlađim uzrastima, a kasnije nikako do playa. Jer takvi su trendovi, a Hrvati im se vole prilagoditi, po cijenu gubitka vlastitoga identiteta. Kako su klinci uzeli rukometnu loptu u ruke nakon svjetskoga srebra, tako se trideset godina nadamo da će ponovno košarka biti igrana u rupama između dva školska sata, na mnogim terenima, iz čiste znatiželje, prvoga impulsa ljubavi prema tom čudesnom športu. Jesu došli mobiteli, internet, jest se svijet promijenio od 1995. godine, uvijek se promijeni u trideset godina, no košarka je ostala prilično sličan šport, šport koji u Hrvatskoj sve više podsjeća na mađarski nogomet iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Ono, pamtimo „laku konjicu“, vrtimo stare snimke i propadamo. Dapače, propali smo. Možda je s dna lakše priznati istinu i krenuti ispočetka.

Tomislav Šovagović