Hrvatska je srebrna na Svjetskom prvenstvu!
Danska je pobjednik 29. Svjetskoga rukometnoga prvenstva, svojega rekordnoga četvrtoga u nizu, nakon što je svladala Hrvatsku 32:26 (16:12) u nedjelju 2. veljače u Unity Areni u Baerumu nedaleko od norveške prijestolnice Osla. Gotovo ni u jednom trenutku finala šestogodišnja nepobjedivost Danske na svjetskim prvenstvima (točnije trideset i sedam pobjeda zaredom) – nije bila upitna.
Unatoč uvjerljivom porazu, Hrvatska se s četvrtom svjetskom srebrnom kolajnom oko vrata ponosno vraća u domovinu i zaslužila je veličanstveni doček na Trgu bana Josipa Jelačića u poslijepodnevnim satima ponedjeljka. Nakon dvanaest godina izbornik Dagur Sigurdsson donio je radost Hrvatima na svjetskoj razini. Treba pohvaliti i hrvatsku navijačku podršku na norveškim tribinama. Unatoč nepovoljnom rezultatu, pjesma nije prestajala.
Najboljim igračem utakmice i prvenstva proglašen je očekivano Mathias Gidsel (deset pogodaka u finalu), dočim je u hrvatskim redovima najbolji strijelac sa šest golova bio Ivan Martinović. Vrstan je bio i danski vratar Emil Nielsen s trinaest obrana, iako ga je pet puta svladao Mario Šoštarić, a četiri puta Luka Lovre Klarica.
Posebno je priznanje i da su Šoštarić i Martinović izabrani u najbolju sedmorku prvenstva.
Foto: Hrvatski rukometni savez
Dominacija Danske od prve minute
Već od početka dvoboja Danci su nametnuli čvrstu obranu i Hrvatska je u deset minuta postigla svega jedan pogodak preko Jelinića. Skandinavci su imali vodstvo 4:1. Nije protivnike iznenadila naša obrana 5-1 s Markom Mamićem naprijed, pa smo se vratili u 6-0. Tada je hrvatski napad dijelom proradio, ali održavana je danska prednost od dva, tri razlike, na polovini prvoga dijela bilo je 7:4. Golovi Ivana Martinovića držali su nas iznad površine. Lučin Hrvatsku u dvadesetoj minuti dovodi na svega minus jedan, na 8:7 za Dansku.
Tada se u dvadeset i prvoj minuti dogodio prijelomni trenutak dvoboja. Naime, isključen je Mamić nakon gruboga prekršaja nad Laugeom. Ali i to je Hrvatska nekako preživjela, nisu Danci mnogo odmaknuli, bilo je 11:9 u 26. minuti. Tada su Danci pojačali, došli prvi put na plus četiri – 13:9. Na poluvrijeme se otišlo s istovjetnom minus razlikom. Osjećao se umor kod hrvatskih igrača, opterećenih i isključenjima.
Drugo poluvrijeme otvorili su bolje Danci i otišli na 17:12 šestim golom Gidsela. K tomu je i Green obranio sedmerac Glavašu, ostali smo na dva igrača manje i eto Danaca na 18:12. Ponovno spašava Martinović koji ne dopušta da posve potonemo. Uslijedilo je mučenje, hvatanje šest, sedam pogodaka zaostatka. U 39. minuti danska je prednost iznosila devet golova, 23:14, zatim i deset. Golemu prednost svjetski prvaci i olimpijski pobjednici s lakoćom su održavali. Mala nada pojavila se u 48. minuti kada smo stigli na 25:18, no brzo su Gidsel i Landin utišali plamičak optimizma. Pokušavali su naši rukometaši i u posljednjih deset minuta dvoboja, smanjili na minus pet, no više nisu mogli. Završnih 32:26 dovoljno govori za sebe.
„Lijepa naša“ peti put u povijesti SP-a
Uvijek ćemo pamtiti zagrebačko-norveško srebro 2025., osvojeno gotovo filmskim načinom, uz sve nedaće-ozljede koje su pratile momčad izbornika Sigurdssona još od priprema. Lijepo je bilo slušati „Lijepu našu“ peti put u povijesti svjetskih rukometnih prvenstava prije utakmice, s oproštajnim suzama kapetana Domagoja Duvnjaka.
Podsjetimo ovom svečanom prigodom i na sva prijašnja hrvatska svjetska finala, odnosno pet prethodnih medalja. Počelo je još u vrijeme Domovinskoga rata 1995. na Islandu, kada je reprezentacija sa Zdravkom Zorkom na klupi poražena protiv Francuske 23:19 i najavila tradicionalni rukometni klasik u sljedećim desetljećima. Nakon tri razočaravajuća prvenstva, u Portugalu 2003. pod Linom Červarom hrvatski rukometaši postali su svjetski prvaci pobjedom protiv Njemačke 34:31. Naraštaj Ivana Balića, Petra Metličića, Mirze Džombe i ostalih okitio se godinu dana poslije i pridjevom Nepobjedivi na Olimpijskim igrama u Ateni. Uslijedilo je i novo svjetsko finale u Tunisu 2005. Tada nije bilo stanke između polufinala i završne utakmice pa smo poraženi od odmornije Španjolske 40:34. Kada smo u Njemačkoj 2007. igrali najljepši rukomet otkako je hrvatske samostalnosti, sudci su nam protiv Francuske u četvrtfinalu uskratili radost prolaska među četiri najbolje momčadi. Dvije godine potom u zagrebačkoj Areni Karabatić i društvo uskratili su nam u posljednjoj utakmici s 24:19 radost domovinskoga zlata. Šteta što tada jedan naraštaj na zalasku, a drugi s Duvnjakom u svitanju, nije nagrađen najsjajnijim odličjem. Jedina svjetska utjeha nakon toga bila je bronca u Španjolskoj 2013. godine, protiv Slovenije 31:26. Promjena sustava natjecanja, više odmora između utakmica mnogo nam je donio, kao što je i odnio na prethodnim prvenstvima.
Prije ovoga domaćega prvenstva (osim završnoga dvoboja) mnogi su sumnjali u reprezentaciju s izbornikom Sigurdssonom, dijelom i zbog neuvjerljivih nastupa na Olimpijskim igrama u Parizu. Klasično se provlačilo različite dvojbe, ali ozlijeđeni igrači, praćeni zdravima i poletnima, nadmašili su sebe za srebrnu hrvatsku radost.
Dodajmo da je brončana medalja pripala Francuskoj koja je u neizvjesnom dvoboju svladala Portugal 35:34.
Vrijedi ponoviti, doček hrvatskih reprezentativaca i stožera planira se u ponedjeljak 3. veljače poslije 14 sati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
„Ako ne znaš što je bilo, pitaj Duvnjaka…“. I Igora Karačića, kojemu je također ovo svjetsko prvenstvo bilo oproštaj od najdražega dresa. Čestitke kapetanu, dokapetanu i cijeloj hrvatskoj momčadi na četvrtom svjetskom srebru!
Tomislav Šovagović