Uz premijeru igranoga filma „Dražen“ redatelja Danila Šerbedžije 

Najbolji hrvatski košarkaš svih vremena i kapetan srebrne reprezentacije u Barceloni 1992. Dražen Petrović živio je na ovom svijetu nepunih 29 godina. Snimiti prvi igrani film o njemu nije bio lagan posao redatelju Danilu Šerbedžiji, scenaristu Ivanu Turkoviću-Krnjaku te producentima Ljubi Zdjelareviću i Ivoru Šiberu, koji su morali obuhvatiti svemirsku karijeru u stotinu ekranskih minuta. Nažalost, najveći doseg mlade hrvatske države, prva kolektivna olimpijska medalja (uz dvije teniske dvojice Gorana, Ivaniševića i Prpića) i finale s američkim „Dream Teamom“, spominje se u uvodnim i završnim scenama u riječima carinika na poljsko-njemačkoj granici, ignorirajući tako i povijesne činjenice Draženove pogibije. Ali, ako i zanemarimo scenarističko-redateljsku igru, neoprostivo je filmsko preskakanje najvažnijih utakmica, donesenih tek u bljeskovima Petrovićeva sjećanja (kojega solidno glumi Domagoj Nižić, a izvrsno u mlađim danima s portorikanskom perikom Tonko Stošić), pa ovom gledatelju ostaje dojam da od Hrvatske, pojma koji je uz košarku jedini išao u istu rečenicu s Draženom Petrovićem, ima samo početno „H“. Valjda ima.

Jer, Hrvatska je u filmu spomenuta veoma skromno, ispresijecano, osobito u godinama od 1990. do 1993. kada se, za Draženova života, sve prelamalo u velikosrpskoj agresiji. Ako treba izdvojiti samo jedan detalj – ima misao Vlade Divca uz odjavnu špicu kao jedina izjava nekoga reprezentativnoga suigrača (nema ni jednoga hrvatskoga iz Barcelone!), a nema kadra u rujnu 1991. granatirane kupole šibenske prvostolnice sv. Jakova, kao jednoga od ključnih razloga zbog kojega Dražen nije razgovarao s Divcem. Nije razgovarao upravo zato jer su Vladini sunarodnjaci rušili Draženov rodni grad, u namjeri da postane srpsko more. Teško je bilo povijesnu finesu očekivati od redateljskoga sina glumačkoga oca koji je pobjegao iz Hrvatske, čekajući mudro rasplet uz „Dezertera“, a danas brijunski vlada njome i filozofira o umjetnosti u prime-time terminima, no kada se već sin Danilo odlučio, kada mu je omogućeno snimiti film o Draženu tada se očekivalo da te Hrvatske bude u mjeri u kojoj ju je Kapetan disao. Da film bude protkan borbom i za slobodnu domovinu.

Film „Dražen“ zamišljen je i ostvaren kao ljubavno-košarkaški film, tematizirajući odrastanje uz  garažni koš i skučeni stan u Ulici Petra Preradovića, nadmetanje s bratom Aleksandrom, pod budnim okom roditelja Biserke i Jole Petrovića. Znana priča o kovrčavom mladiću koji je sanjao krenuti bratovim putom, napuštajući satove gitare i trenirajući za „Šibenku“ pretvorena je u zagrebačkim, madridskim i američkim godinama u sapunicu o ljubavi između Dražena, Sanje Doležal i Renate Čajić (odlična glumica Romina Tonković), pokušajima da se prikaže kako je teško djevojkama i suprugama profesionalnih košarkaša pratiti zahtjevni ritam utakmica, česte selidbe, sve što vezu na daljinu stavlja na kušnju. Tako se film mogao zvati „Jedina košarkaševa ljubav“, ali zove se „Dražen“, a Dražen Petrović hrvatski je simbol za sva vremena. I onaj početni naslov „Nešto jače od mene“ točniji je opis Šerbedžijina nauma, ali zbog globalne publike (bolje da ne napišem regionalne) preimenovan je u ime koje će vjerojatno napuniti blagajne i vratiti uložena sredstva filmskoj ekipi, uz pohvalu da djelo bude snimljeno i prikazano o šezdesetoj obljetnici Draženova rođenja 22. listopada. Kakav jest da jest, novim naraštajima približit će predanost športu, vjeri da možeš napornim radom uspjeti u svojemu području. Vjerojatno ima i istine u tomu da će svaki gledatelj ovisno o svojoj dobi iznijeti prednosti i nedostatke filma.

Analizirajući već spomenute povijesne činjenice, film se debelo muči s njima, osobito kako mu radnja odmiče prema godinama Domovinskoga rata i hrvatske samostalnosti. Tako se Draženova ljutnja zbog izostavljanja s „All Stars“ vikenda u Salt Lake Cityju u veljači 1993. (a imao je prosjek 23,4 koša po utakmici za „New Jersey Netse“), nepuna četiri mjeseca prije pogibije 7. lipnja, vraća na ratni zagrebački Božić (ne znamo koji je to unatrag od veljače do prosinca?), uopće, teško je pratiti Draženove godine koje su sa zebnjom iščekivale svaku vijest iz granatiranoga Šibenika i domovine. Istina, zabilježena je Petrovićeva briga za obitelj, još od „neutralne“ portlandske 1990. (?) kada se putem američkih vijesti prati porast napetosti u bivšoj državi, mudro zapakiranih u odnos većinskih Hrvata prema manjinskim Srbima. Velikosrpska mitomanija tako ostaje po strani. A sve to filmsko vrijeme, bez i jedne čuvene portlandske kiše, iščekuje se rasplet emotivne veze s djevojkom Renatom, zatim i kobno upoznavanje s mađarsko-njemačkom košarkašicom i manekenkom Klarom, koja će ga, naposljetku, i odvesti u smrt, ostavljajući na slobodu redatelju moguće drugačije završetke, ljepše, sunčanije. Ali nikako bez Hrvatske.

Glede Šibenika, Šibenčana i „Šibenke“ ostaje trajni žal što je neznatno spomenuta glasovita utakmica Šibenka-Bosna 9. travnja 1983. na Baldekinu i administrativna krađa prvenstva, utakmica koja je u kolektivnom sjećanju svih Šibenčana (i ne samo njih) najavila raspad bivše države, upravo zbog dosuđenoga prekršaja Sabita Hadžića nad Draženom i pogođena dva slobodna bacanja osamnaestogodišnjega dječaka za 83:82. Zar to nije kruna prvoga dijela filma, ako ne i cijeloga? Sve što mu je donio naporni rad do punoljetnosti stane u prekršaj koji je označio profesionalnu sudačku karijeru Ilije Matijevića, a republički savezi (pa i hrvatski, nota bene) složno odlučili dati „Bosni“ još jednu priliku ususret Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine. I mladić koji je donio naslov prvaka odbije putovati u Novi Sad na novu utakmicu, a stariji suigrači ga slijede u odluci. Jer vide budućega Kapetana. O toj velikoj utakmici lik Dražena u filmu progovara samo kroz konferenciju za novinare prigodom dolaska u „Cibonu“, a zaslužila je barem deset minuta filma. Nadalje, čak i ako razumijemo redateljsku želju za lijepom fotografijom, nedopustivo je brkanje šibenskih ulica i kadrovi s kupališta Banj, uređenoga u ovom stoljeću, s vizurom najstarijega hrvatskoga samorodnoga grada u daljini. I žestoko bombardiranoga tijekom Domovinskoga rata, neka još jednom bude naglašeno. Ma jedan fijuk granata, jedne ratne vijesti, kadar ubijenih i ranjenih, snimka sa Zečeva „Oba su pala, obadva“, da je to stavljeno u film, Šerbedžiji i ostatku ekipe pola bi toga bilo oprošteno. Ovako su iskidali živce Šibenčanima (i ne samo njima) tim tobožnjim apolitičnim dodvoravanjem (komu, čemu), kao da su Hrvati ludi pa ne znaju punu istinu. Ili možda, s obzirom na medije glavne struje, doista sve manje znaju? Ne može film o Draženu Petroviću biti napravljen s jalovim spominjanjem utakmice Šibenka-Bosna i potpunim izostavljanjem srebrnoga barcelonskoga ljeta. Ne može i točka.

Glumcima se nema što posebno predbaciti, oni su svoj posao napravili korektno, iako bi, po skromnom dojmu potpisnika ovih redaka, Šibenčanke Darija Knez Rukavina (kao u predstavi Kazališta Trešnja) ili Franka Klarić (sporedna uloga nastavnice gitare) bile pogođenije od Zrinke Cvitešić za ulogu temperamentne Draženove majke Biserke Petrović. Za predizbornu kampanju Ivane Kekin dobro će doći što joj suprug, pjevač Mile, igra pokojnoga trenerskoga velikana Mirka Novosela, još jednoga člana „Kuće slavnih“ u Springfieldu i hrvatskoga izbornika kobne brončane 1993. u Njemačkoj, kojemu, kakav paradoks, itko iz Grada Zagreba nije ni došao na sprovod 22. srpnja 2023. Mogu oni to. Uvjerljiv je Dragan Mićanović kao Draženov i Aleksandrov otac Jole, supovski strog i pravedan, iako nema sumnje da su ga, unatoč nezahvalnom poslu i tadašnjim progonima hrvatski mislećih osoba, Šibenčani prihvatili kao biličkoga zeta. Za razliku od mnogih, već imenovanih, ostao je Jole na pravoj strani devedesetih godina tumačeći svakom posjetitelju Draženova muzeja uz dvoranu „Cibone“ one nevjerojatne podudarnosti o isteku osobne iskaznice fatalnoga 7. lipnja i ručnom satu koji je neoštećen zastao u trenutku sinovljeve pogibije, u 17.20 sati. Dojmljiva su i oba glumca u ulozi Ace Petrovića, mladi Lovro Tanfara i odrasli Pavle Matuško. Ma solidna je (ravnomjerna) i dramaturgija filma, vrsna fotografija i montaža, samo... Ostaju mnoga pitanja u zraku kao narančasta košarkaška lopta.

Kako nekomu tko nije nikada srcem bio na hrvatskoj strani objasniti lik i djelo Dražena Petrovića trideset i jednu godinu nakon njegove pogibije nedaleko njemačkoga grada Ingolstadta? Kako staviti svu tugu iz susreta s prijateljima Fabom, Dubrom, Nevenom i Stojkom tijekom opsade Hrvatske? Kako naglasiti važnost prosvjeda za Hrvatsku pred zgradom Ujedinjenih naroda prije njezina međunarodnoga priznanja? Kako donijeti noćne razgovore s novinarom „Sportskih novosti“ Nevenom Bertičevićem koji je i u oproštajnom feljtonu ispisao svu bol što jedan novinar može osjetiti kada svakodnevno razgovara s Kapetanom, a onda ga najednom fizički nema? Kako hrvatske emocije staviti u tobože hrvatski film? Kako prikazati tisuće hrvatskih branitelja koji u rovovima i ratnim akcijama plaču na vijest o Draženovoj smrti? Kako zaboraviti i da je Ivaniševićev Wimbledon 2001., upravo zbog prijateljstva i Barcelone devet godina ranije, bio Draženov? Kako rastumačiti slabije upućenom čovjeku da je više od ljubavnih veza, više od nečega jačega od njega, više od svega, Dražen Petrović bio Hrvatska sama? Ni desno ni lijevo, samo Hrvatska.

Tomislav Šovagović