Uz remi 1:1 protiv Italije i vjerojatno ispadanje hrvatske nogometne vrste s Eura 2024.

ULeipzigu je zamalo ispisana nova divna stranica dnevnika hrvatskoga nogometa. Zamalo je ključna riječ. Unatoč slabijoj igri u skupini B, Hrvatska je u presudnom dvoboju trećega kola vodila protiv europskoga prvaka Italije pogotkom hrvatskoga kapetana Luke Modrića u 55. minuti i do posljednje, osme minute sudačke nadoknade, imala plasman među najboljih šesnaest reprezentacija Europskoga prvenstva u Njemačkoj. Tada se ukazao džoker s talijanske klupe Mattia Zaccagni i pogodio odmjerenim udarcem s vrha šesnaesterca u suprotni kut našega odličnoga vratara Dominika Livakovića. Tako su raspršeni snovi o dobrom plasmanu na kontinentalnoj smotri, nakon Eura 2012. ponovno smo zaustavljeni u skupini sa Španjolskom i Italijom. Na istovjetno dramatičan način. Kao da se vaga (ne)sreće ponovno vratila na one Turke u Beču u četvrtfinalu 2008.

Nije bilo lako gledati sinoćnju utakmicu za koju se znalo da mora biti odlučena u devedeset minuta plus sudačka nadoknada. Prvo poluvrijeme na Leipzig Areni bilo je ispitivanje snaga. Osim udarca našega najizbočenijega igrača Luke Sučića u petoj minuti, koji je iščupao talijanski kapetan Donnarumma, Hrvatska je bila oprezna, suzdržana. Više se pazilo ne primiti gol. Ideja je uspjela isključivo zahvaljujući sjajnom vrataru Dominiku Livakoviću koji je ukrotio opasne udarce Reteguija, a osobito Bastonija glavom u 27. minuti. Da su Talijani tada zabili gol kao Španjolci i Albanci, gledali bismo posve drukčiju utakmicu. Bila je to šahovska partija, nitko nije preuzimao veći rizik, „figure“ su slušale svoje izbornike, Zlatka Dalića i Luciana Spallettija. Golema podrška navijača na stadionu u Leipzigu bila je izražena, no ona nije mnogo utjecala na relativno mirna zbivanja na terenu u prvih četrdeset i pet minuta. Djelovalo je da Talijani kontroliraju tijek susreta, bilo je jasno da Hrvatska mora postati agresivnija, okomitija po talijanski gol.

Svi hrvatski „izbornici“ (čitaj: hrvatski građani koje zanima nogomet) priželjkivala je promjene i ofenzivniju igru u drugom dijelu. U stanci je Ante Budimir zamijenio Marija Pašalića. Osjetno se podignula razina hrvatske igre tim napadačkim potezom. Rezultiralo je to i kaznenim udarcem nakon Frattesijeva igranja rukom, što je potvrdio iznimno neuvjerljivi nizozemski sudac Danny Makellie, poznat po silnim gafovima u svojoj karijeri. Nažalost, Luki Modriću je Donnarumma obranio udarac s bijele točke u 54. minuti. Iskupio se hrvatski kapetan u svojemu 178. reprezentativnom nastupu samo minutu kasnije, nije mogao ni vratar PSG-a sve obraniti. Uspio je zaustaviti Budimirov udarac nakon Sučićeva centaršuta, ali Lukin iz drugoga plana bio je precizan. Od depresije do euforije, odlična slika što se sve može dogoditi u šezdesetak sekundi. Utakmica se nakon pogotka Hrvatske posve rasplamsala. Pritiskali su Talijani sljedećih minuta, no nije bilo konkretnosti. Svježinu je Hrvatska tražila ulascima Ivana Perišića i Luke Ivanušeca u 70. minuti umjesto Luke Sučića i Matea Kovačića. Talijani su i dalje pokušavali ući u „krilo“ Livakoviću, no hrvatska obrana kolektivno je odolijevala njihovim pokušajima. Kapetan Modrić dobio je ovacije pretežno hrvatskih gledatelja na tribinama izlazeći u 80. minuti, kada je zamijenjen Lovrom Majerom.

Nisu Azzuri imali posebnih prilika, osim kada je Scamacca ostao prekratak u 87. minuti. U nategnutih osam minuta sudačke nadoknade vladala je strepnja hoće li Hrvatska izdržati. Nije uspjela. Zaccagni je postigao spomenuti pogodak i rastužio sve dobronamjerne hrvatske građane. Uslijedit će negativni komentari, nažalost, mahom pljuvački. Sve ono što hrvatska nogometna vrsta nije zaslužila. Pokušala je, išlo je sve do posljednjih trenutaka. Ovo je jedan od onih šokova koji se doživotno upamte. Ako nije nepristojno reći i u ovom trenutku – glavu gore, dečki, bilo je bolje nego u prve dvije utakmice. Igralo se hrabrije. Nije bilo dovoljno. Postoji matematička teorija, ali besmisleno je sada o tom razbijati glavu. Leipzig je naš Beč 2.0. Završilo je 1:1, ovoga puta bez produžetaka i penala.

Tomislav Šovagović