Komentar Ivana Blažička za HNTV
Nemam nikakvih dvojbi da golema većina Hrvata dobro znade i cijeli će život pamtiti gdje su bili 15. srpnja 2018. godine, pa i dan ili dva kasnije, na spektakularnim dočecima hrvatske nogometne reprezentacije.
I to je bilo sjajno, ta ljubav i taj zanos bili su uistinu veličanstveni. Ali ako zaista volite hrvatski nogomet, još je važnije pitanje gdje ćete biti ovog i svih sljedećih vikenda, na početku 28. sezone hrvatske nogometne lige, koja će i ove sezone nositi prefiks Hrvatski telekom prva liga.
Zašto je to važno? Zbog toga što su upravo ovdje, na ovim terenima hrvatske lige, rasli i stasali hrvatski reprezentativci. U medijskom prostoru čuli smo i čitali svašta posljednjih mjesec dana, pa tako i tezu o reprezentativcima kao izoliranim incidentima. To je vjerojatno trebalo značiti da je ova reprezentacija u Hrvatsku i na svjetsku scenu pala s Marsa.
Nije bilo tako. Od dvadeset trojice s popisa, samo trojica – Ivan Perišić, Ivan Rakitić i Duje Ćaleta Car nisu nogometno odrasli u Hrvatskoj.
Ostalih 20 odigralo je ukupno 2036 utakmica u Prvoj ligi. Tek usporedbe radi, 23 belgijska reprezentativca imaju tek 926 nastupa u svojoj, belgijskoj Jupiler ligi.
Hrvatski nogometni reprezentativci koji su branili naše boje u StadionFama o nacionalnom stadionu je besmislica. Englezi imaju Wembley, Francuzi Saint Denis, Talijani olimpijski u Rimu i sve su to nacionalni stadioni, ali to ne znači da njihove reprezentacije ne igraju i u drugim gradovima, a tako treba biti i u Hrvatskoj.Rusiji, u svojoj su karijeri osvojili ukupno 70 naslova, prvenstava i kupova u Hrvatskoj. Čak 14 tih izoliranih incidenata locirali smo u Maksimiru, četiri na Poljudu, jedan na Parku mladeži, jedan na Rujevici. Naravno, transferima u vrhunske europske klubove postali su još bolji, ali bez temelja pa i statusa izgrađenog u Hrvatskoj nikada ne bi postali to što su postali.
I upravo zato je važno doći na hrvatske stadione, bodriti mlade igrače i hrvatske klubove, jer baš će na tim terenima izrasti novi Subašići. Modrići, Perišići i Mandžukići.
Šemper, Tudor, Bašić, Moro, Pavičić, Šimunec, Kovačević, Bočkaj, Ivanušec, Majer, Goda, Bosec, Bogojević, Benković, Šego, sve su to igrači koji nastavljaju svoj uspon na terenima Prve lige.
Dok je trajalo svjetsko prvenstvo, HNS, klubovi i lokalne zajednice krenuli su u rekonstrukciju terena. Od ove sezone čak pet novih, hibridnih travnjaka jamčiti će bolje uvjete i kvalitetu igre.
I ne dopustite navlačenje u besmisao priče o nacionalnom stadionu. Hrvatska sigurno treba šest ili sedam stadiona primjerenih suvremenom nogometu. Stadion svakako treba i grad Zagreb, bio on nacionalni ili ne, stadion na kojem će igrati Dinamo i možda još jedan zagrebački klub, a po potrebi i reprezentacija. Fama o nacionalnom stadionu je besmislica. Englezi imaju Wembley, Francuzi Saint Denis, Talijani olimpijski u Rimu i sve su to nacionalni stadioni, ali to ne znači da njihove reprezentacije ne igraju i u drugim gradovima, a tako treba biti i u Hrvatskoj.
Dođite ovog vikenda na hrvatske stadione. Budite uz hrvatski nogomet i u studenom i u prosincu i kada kiši i kada je zima. Lijepo je otići na velika finala, na blistave dočeke, ali put do toga počinje na Rujevici, Gradskom vrtu, Poljudu, Maksimiru, u Zaprešiću, Koprivnici, Puli, Gorici, Kranjčevićevoj.
Ivan Blažičko