Novo zlato hrvatskih vaterpolista

Rijetko koja reprezentacija u bilo kojem športu tako je uvjerljivo dominirala turnirom, kao što je to dominirala Hrvatska reprezentacija u vaterpolu. Današnja utakmica i pobjeda protiv Italije 8:6 bila je samo još jedna u nizu fantastičnih nastupa naših zlatnih vaterpolista. Krasno je bilo vidjeti na proglašenju hrvatsku zastavu i zastavu sa zaštitnikom grada Dubrovnika,EntuzijazamU svojoj prvoj izjavi nakon osvojenoga zlata, Rudić je naglasio kako je to uspjeh igrača, ali i cijelog stručnog stožera, odnosno grupe entuzijasta koja stoji oko Hrvatske vaterpolske reprezentacije, ali i vaterpola u Hrvatskoj kao takvog. Time je još jednom Rudić jasno potvrdio da fantastični uspjesi hrvatskih športaša vrlo često imaju malu i nikakvu podršku institucija sustavasv. Vlahom, dok smo svi zajedno pjevali Lijepu našu.

Rudić: Veliki napor entuzijasta

Sada se Ratko Rudić, koji je na klupi Hrvatske odradio i drugi olimpijski ciklus, može pohvaliti da je u tih osam godina sa vaterpolistima Hrvatske osvojio čak devet medalja, a naslovima prvaka svijeta i Europe te pobjednika Svjetske lige sada je priključio i najsjajnije zlatno olimpijsko odličje sa Igara.

U svojoj prvoj izjavi nakon osvojenoga zlata, Rudić je naglasio kako je to uspjeh igrača, ali i cijelog stručnog stožera, odnosno grupe entuzijasta koja stoji oko Hrvatske vaterpolske reprezentacije, ali i vaterpola u Hrvatskoj kao cjeline. Time je još jednom Rudić jasno potvrdio da fantastični uspjesi hrvatskih športaša vrlo često imaju malu i nikakvu podršku institucija sustava, pa su više proizvod entuzijazma, golemog rada i talenta pojedinaca, koji su usprkos svemu u stanju za Hrvatsku postizati najviše rezultate u svjetskoj konkurenciji.

Duga tradicija

Prvi nastup hrvatskih vaterpolista na olimpijskim igrama bio je 1936. godine na Igrama u Berlinu kada je od 11 igrača čak osam bilo Hrvata, a prvo ime turnira bio vratar splitskog "Jadrana" Miro Mihovilović koji je obranio šest od osam četveraca. Drugi nastup bio je na Igrama u Londonu 1948. gdje od 11 prijavljenih reprezentativaca samo jedan nije bio Hrvat. U osvajanju prve srebne medalje na Igrama u Helsinkiju 1952. godine sudjelovalo je devet Hrvata, a srebra iz Melbournea 1956. čak deset, da bi u osvajanju srebrne medalje u Tokiju 1964. godine sudjelovala osmorica hrvatskih vaterpolista.

U osvajanju zlatne vaterpolske medalje u Ciudad de Mexicu 1968. sudjelovalo je sedam hrvatskih vaterpolista (Bonačić, Hebl, Lopatny, Janković, Poljak, Stipanić i Trumbić), dok je u srebrnoj reprezentaciji iz Moskve 1980. bilo "samo" petorica hrvatskih vaterpolista. Zato su u osvajanju zlata na OI u Los Angelesu 1984. sudjelovala osmorica: (Bebić, Bukić, Đuho, Lušić, Sukno, Paškvalin, Roje i Vuletić), a vodio ih je Ratko Rudić, baš kao i u Seulu 1988. kada je u reprezentaciji bilo sedam Hrvata (Bezmalinović, Bukić, Đuho, Lušić, Paškvalin, Posinković i Šimenc). Bukić i Šimenc bili su i u sastavu hrvatske vaterpolske reprezentacije koja je u Atlanti 1996. osvojila srebrno odličje, a njima je pripala i čast da na svečanosti otvaranja Igara u Atlanti (Bukić) i u Sydneyu (Šimenc) ponesu hrvatski stijeg.

Sreću nastupiti i boriti se pod njime nisu doživjele generacije vrhunskih hrvatskih sportaša koji su zbog raznih povjesnih okolnosti olimpijska odličja osvajali pod zastavama drugih država, počevši od Pariza 1900., sve do osnivanja samostalne Republike Hrvatske.(mm/Hina)