Razgovor s Hrvojem Hitrecom u "Hrvatskom slovu"

Slobodno Vas možemo zvati klasikom hrvatske književnosti, jedan ste od najplodnijih i najznačajnijih naših pisaca. No, zbog Vašega društvenog intelektualnog angažmana, Vašeg slobodnog duha, koji se ne savija i nije prestrašen i slijedom toga podoban, niste dostatno nazočni npr. na televiziji, iako ste istinski „televizijski“ čovjek… Sve to predugo traje i ne utječe na Vaše pisanje, Vaš rad, no to je gubitak za hrvatsku kulturu, za mlade naraštaje… preporučuju se za čitanje i gledanje svjetski bestseleri, manje smo osviješteni o hrvatskim izvrsnim piscima. Kako Vi to objašnjavate i postoji li valjana valorizacija u hrvatskoj kulturi? Na čemu je naglasak, koja su glavna obilježja hrvatske kulture u posljednjih 25 godina?

Hvala na komplimentima, ali ja sam uvijek govorio da je samo mrtav klasik dobar klasik. U mojem slučaju je svakako tako, jer će me klatež prešućivati dok sam živ, kao i sve one koji ne pripadaju ljevičarskom, orjunaškom ili infantilno trendovskom krdu koje se uvuklo u ustanove i medije. Na valorizaciju književnosti naših dana trebat će pričekati neki novi, daleki naraštaj, koji će biti zgranut i tražiti reviziju. Meni je potpuno jasno da me opisani nitkovi mrze iz dna duše jer sam vrlo aktivno sudjelovao u političkom životu u vrijeme kada su izgubili svoju pravu domovinu, ali im u prilog ide da suvremene vladajuće strukture, plave ili crvene svejedno, njima sada svesrdno pomažu a meni odmažu. Zabrinuti su pomalo što u posljednje vrijeme često objavljujem nove knjige, povijesne romane, što sam još tu. Još više kada se pokušavam pojaviti u filmskim, kazališnim i sličnim poslima, pa i televizijskim. Tu me je lakše dočekati, očito postoje nenapisane ali svima znane liste po kojima se projekti odbijaju. Slučaj s televizijskom serijom „Kolarovi“ koja bi mogla biti naš Berlin Alexanderplatz krajnje je simptomatičan, a traje već deset godina. Vrhovi HTV-a izbjegavaju me kao da imam korona virus.

Poštovani gospodine Hitrec, Vi ste se već prije dosta godina povukli, fizički, iz zagrebačke vreve, recimo tako. No, niste se povukli iz praćenja dnevnopolitičkih i kulturnih događanja. Dakako da kao čitatelji profitiramo od te djelomične izolacije, jer osim tjednih Vaših kolumni koje se objavljuju na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u našem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, i sada sigurno pišete i romane, drame, scenarije… hoćete li nam otkriti na čemu sada radite i kako na Vas utječe ovo vrijeme?

Bavim se politikom i sada, na svoj način (Blažen onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive, reče Horacije), a ostao sam i u novinarstvu stalnom rubrikom, Hrvatskim kronikama. Dio tih napisa je ukoričen i rasprodan, a kada sam htio objaviti i drugu knjigu pod istim naslovom, s kolumnama napisanim u zadnjih pet godina „sredstva mi nisu dodijeljena“. Upozoreni su da je riječ o subverzivnom štivu. A što inače radim?

Kopam, kosim travu, pišem svakoga dana po tri minute do tri sata. Proizvodim. Knjige i povrće. Kada sam obećao samom sebi da ću napisati po jedan roman iz svakoga stoljeća hrvatske povijesti, sumnjao sam da ću uspjeti, ali do sada je već šest knjiga objavljeno i na dobrom sam putu. Nedavno se pojavio „Vladar Bosne“, predstavljanje još nije bilo da se ljudi ne zaraze hrvatskom baštinom. Dok čekam, bavim se 9. stoljećem i vremenom kneza Branimira. Roman ima radni naslov „Dux Chroatorum“, vjerojatno i konačni naslov. Događa mi se kao i sa svim povijesnim razdobljima u koje sam do sada ušao: mislim da nešto znam, a ne znam gotovo ništa. Ni tko je bio Branimir. No baš to otvara beskrajne mogućnosti romanopiscu. Za ilustraciju: poznata su pisma pape Ivana VIII. ali ne i kneževa pisma papi. Kada dovršim roman, i ta će biti poznata.

Kako Vi doživljavate našu sadašnju manje-više prisilnu izolaciju, kod većine ljudi zbog odgovornosti prema zdravlju i sigurnosti drugih, ali i vlastitih obitelji, što se od nas sada zahtijeva. Što mislite kako će takvo stanje, ako još potraje, djelovati na psihu ljudi?

Književnici su odavno navikli na samoizolaciju, i kada nema pošasti. Čini se da sva ova Ostani doma situacija polako ide nabolje, među prvima otvaraju se knjižare, ali zašto ne i knjižnice? Bilo je i dobrih strana: Hrvati su opet pokazali da imaju smisla za humor koji spašava od depresije, toliku provalu duhovitosti odavno nisam vidio. Duh naroda je neslomljiv. I još nešto: svima je više-manje postalo jasno da se Hrvatska ne samo u nevoljama može osloniti samo na sebe, da se mora vratiti sebi, doći k sebi nakon dugoga razdoblja rasprodaja i ropskog podilaženja svemu i svakom, da treba korak po korak vratiti sve dimenzije svoga suvereniteta, pa i prehrambenog pogotovo, izvući se iz ralja stranih banaka, osoviti se još jednom u povijesti s barjakom svoga originalnog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ne klipsati za nametnutim uvoznim „uzorima“ koji ga rastaču.

Preživjeli smo rat, velikosrpsku agresiju, ne tako davno, što je zastrašujuće i teško. Ratovi se ponavljaju u povijesti, ljudi žele oteti teritorij drugima i nemilice ih ubijaju. Jesmo li sada u ratu s neživim bićima? Jer mikroorganizmi pa i virusi su svugdje, u svemu i koliko znamo, ne mogu se izolirati iz biosfere, koje su sastavnim dijelom. Slijedom toga, ovo stanje sada značilo bi da smo u ozbiljnom biološkom poremećaju. Može li čovjek preuzeti vodeću ulogu i poboljšati biosferu? Ili će netko ovladati čovjekom s objašnjenjem da želi pobijediti viruse?

S virusima i bakterijama imamo vrlo solidan suživot, osim kada s vremena ne vrijeme polude i postanu agresivni. Kada bismo tako skladno živjeli s biljkama i životinjama, gdje bi nam bio kraj. Planet smo žrtvovali „razvoju“ i sada nam preko nevidljivih glasnika poručuje da se tornjamo na neki drugi dok se on od nas oporavi. Teškoće su i počele kada je čovjek ovladao planetom. Prije njega Zemlja je doista bila raj zemaljski. A glede opasnosti da tko iskoristi pandemiju za trajnu represiju i zabrane, ukidanje sloboda i prava, ta je prijetnja realna. Stari totalitarci ovih dana uživaju, ispunili im se snovi, a u njima prazne crkve, između ostalog.

Možemo li sada ustvrditi da se u povijesti čovječanstva nikada ništa ne mijenja… odnosno katastrofe se ponavljaju, ljudi umiru… Ponovno čitamo „Kugu“ Alberta Camusa… vjerojatno ne bismo vjerovali da se slično može dogoditi u naše vrijeme, da se mrtva tijela mogu slagati na hrpe i odvoziti u kamionima, kao što je to ovih mjeseci bilo u Italiji…čovječanstvo je opet bilo zatečeno, kao i prije, kao i uvijek… je li ljudskoj prirodi uopće svojstveno da bude tako oprezna i u strahu od ugroza da ih može predvidjeti i da se na njih može pripremiti?

Nema sigurnosti. Jedino je sigurno da ćemo svi umrijeti i bez covida, a kada nema zaraza, onda ljudi smišljaju ratove da malo prorijede naraslo pučanstvo. Ili se dogodi potres, kao nedavno u Zagrebu, pa najednom postanemo svjesni da hodamo po tankom ledu, odnosno kori. A kada nema prirodnih katastrofa, onda smo nesretni pa umjetno izazivamo kataklizme, recimo u obliku klimatskih promjena koje su koronom malo zaustavljene, ne zadugo.

I stanovnici Orana (A. Camus: Kuga) nakon nekoliko mjeseci bolesti, kuge, shvaćaju da ne pate samo oni, da se to odnosi na sve ljude. Jedan od likova iz knjige, Rieux, naglašava kako najsnažniju malodušnost izaziva navikavanje na očaj, koje je zapravo gore od očaja samog. Možemo li se na sve naviknuti i jesmo li se u ovim prilikama već navikli na ovakav način života, te koliko mislite da ljudi mogu izdržati u takvim uvjetima? Je li dostatno sačuvati budnu pozornost, paziti na higijenu i držati distancu od drugih ljudi? Kako trebamo čuvati svoju svijest, svoj duh?

Ne treba biti tako prestravljen i očajavati kao da smo svi stjerani u gulage na dvadeset godina. Mjesec, dva ili tri najveća je izrečena kazna, polovicom svibnja idemo doma, hoću reći idemo van. Bit će i nešto turizma, samo će češki ronioci morati imati maske. Laktovima će se pozdravljati samo oni kojima je laktarenje i inače u naravi. Našim epidemiolozima, liječnicima i sestrama podijelit ćemo državna odličja i preporučiti im da se ne počnu baviti politikom jer je zarazna, a popularnost kratko traje. A kada pitate kako se čuva duh, mislim da nema općenitoga recepta. Duh je sastavni, udarni dio riječi kao što su duhovnost i duhovitost, u mojem slučaju duhan. I ne treba zaboraviti da smo mi Hrvati narod nade, štono reče Ivan Pavao II., pa se uvijek nečemu nadamo i to nas održava.

Jesmo l i spremni za promjenu svijesti? Da ne možemo ići na posao, da ne možemo prehranjivati obitelj, da ne smijemo odnijeti šunkicu i jaja starim roditeljima na Uskrs, da ne smijemo sjediti i razgovarati s prijateljima, da ne možemo provesti koji sat u omiljenom kafiću, da su mladi ljudi zaustavljeni u viđanju djevojaka koje im se sviđaju, da su razdvojeni i neki koji su u vezi… ne smijemo na misu, bojimo se proći pokraj ljudi … sve nas to straši i ugrožava našu svakodnevicu, oduzima nam male navike, male životne radosti… smijeh s lica… Dobro, što Vi mislite kako će se to završiti? Hoćemo li se od sada morati stalno tako ponašati?

Kažem, sve će biti dobro. Čeka nas sedam mršavih krava, ali njih ćemo pojesti (parafraziram, zna se koga) i preživjeti. Neko ćemo vrijeme osjećati nelagodu u autobusnim i tramvajskim gužvama, paziti s kim se družimo. Da smo prije pazili, u bližoj povijesti, ne bi se našli u Jugoslaviji, recimo. Nadonosno je da su se mnogi Hrvati vratili u domovinu i sada ih treba zaposliti s pristojnim plaćama, samo da opet ne odu. Podatak da se u poljoprivredi može zaposliti četrdeset tisuća, točan je podatak, kao i otkriće koje nas je osupnulo – da se možemo sami prehraniti ako baš hoćemo. Najstrašnije bi bilo da dobijemo kolektivni imunitet na razne zabrane i pristajanje na metode Velikoga brata, što je gore od velike Srbije.

Jesmo li kao civilizacija bili isuviše nemarni prema majci prirodi pa nam se to sada osvećuje, dolazi do raznih poremećaja… Vas smatraju i ekološki osviještenim piscem, te se navode Vaše knjige za mladež: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) i Zbogom Smogovci (1989.)… Jesu li navedene knjige kao takve korištene u obrazovanju, nije li to sjajan način da mladi razvijaju ekološku svijest?

Jest, nedavno preminuli povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić napisao je, otprilike, da sam najekološkiji hrvatski pisac. Barem u nečemu sam naj. Sve navedene moje knjige za djecu i mladež napisane su na vrijeme i ja sam se iskreno nadao da će utjecati na tadanji mladi naraštaj. Onda je taj naraštaj sazrio, pa i pomalo ostario, a stvari su se samo pogoršale. Nisu me ozbiljno shvatili, valjda zato što su te knjige pretežito humoristične, pa su mislili da se šalim. Sada te romančiće izbacuju iz lektire, baš kada su najpotrebniji.

Osim odnosa prema prirodi, važan je i odnos prema vlastitomu hrvatskom jeziku, kako to lijepo razmatra Antun Gustav Matoš: „Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, „lijepi vrti morem plivajući“. S hrvatskim ste jezikom svakodnevno u doticaju, aktivno i profesionalno… je li se naša skrb o jeziku, naša osviještenost koju smo pojačali i naglasili osamostaljivanjem, sada ponovno smanjila, popustila, i u institucijama i na svim razinama, ili ste zadovoljni životom i razvojem hrvatskoga jezika?

Hrvatski je jezik jedinstven i veličanstven, njegovu posebnost nitko više ne dovodi u pitanje osim šačice ništarija koje su za to plaćene. Vidjeli ste kako se provela ona priglupa deklaracija o nepostojećem „zajedničkom jeziku“. Premda nisam jezikoslovac, jezikom se bavim i zato što mi je on, takoreći, sredstvo za rad, kao slikaru kist i boje. Riječi jezik i narod u staro hrvatsko doba značile su jedno te isto, ne slučajno. A da su jezik i domovina također istoznačnice, govore citati koje ste naveli. Znaju to hrvatski iseljenici, a zna i klatež vukovska koja i dalje parazitira, pokušavajući i s katedra filozofskih fakulteta vratiti kotač unatrag. Poseban je slučaj Inistitut za jezik i jezikoslovlje koji se samoproglasio arbitrom nakon podlog „umorstva“ Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska povijest, velikani hrvatske povijesti, Vaša su inspiracija i likovi Vaših romana… kada biste sastavljali vremeplov hrvatske povijesti u najkraćim crtama, kako bi izgledao? Imamo li specifičnosti koje se ponavljaju i jesu li Hrvati dobri vojnici, ratnici?

O tome nema spora, i nema toga razdoblja u europskoj povijesti u kojemu hrvatski ratnički genij nije potvrđen. Od Ljudevita i Domagoja do Jelačića pa do Domovinskoga rata. Na takvom smo, lijepom (i opasnom) mjestu da su nas svi susjedi i komšije pokušavali porobiti i svi su na kraju dobili po gubici, od ranoga srednjeg vijeka do danas. Četrnaest stoljeća opstajemo pod svojim imenom, s kojim smo i došli na ove prostore, a toliki su narodi u međuvremenu nestali iz povijesti. I to je ta konstanta dostojna divljenja, kao što je i stalnost da su se u svakom nevremenu pojavljivali ljudi sa svojstvima vođa i vojskovođa. Nisam njima fasciniran, držim ih prirodnim pogodama u povijesnim nepogodama, brončane kipove pretvaram u ljude od krvi i mesa, a više no o njima govorim o suvremenicima koji su im podmetali klipove, to jest o jalu, ne samo hrvatskom.

Jeste li se trudili shvatiti koje su to kulturne vrijednosti koje se promiču u Europskoj uniji, kakvi se programi nude i na koji se način osmišljavaju projekti? Jedan od najsvježijih primjera i način na koji se ta kultura može promovirati i što se u nju može umotati je i nedavno postavljanje petokrake na neboder u Rijeci; klasičnim konzumentima kulture svi ti događaji izgledaju kao zbrka, pomalo kaotično… uglavnom se pozornost posvećuje nekim manjim skupinama u društvu i pazi se na njihova prava, na različitost.. imate li osjećaj da je to važnije od kvalitete djela koja se stvaraju, izvode, nastaju?

Upravo tako. Kao što Unija propisuje veličinu krastavaca, tako se ponaša i kada je kultura u pitanju. Značajnu prednost imaju projekti tematski upravljeni prema tzv. ranjivim skupinama koje odavno nisu ranjive nego nametljive i drske. Njeguje se licemjerna politička korektnost itd., a umjetnički domet nikoga ne zanima. Glavno je da u projektima nema nacionalnog nagnuća, jer je tu onda riječ valjda o populistima u umjetnosti, zaostalim divljacima iz vremena nacionalne romantike. Umijeće pisanja je nevažno – ako je tema „promašena“, projekt ne dolazi u obzir. Takve upute slijede i hrvatske kulturne vlasti. Ilustracija: kada sam nedavno poslao na natječaj za dramski tekst komediju o kazališnom redatelju koji „iz Europe“ dolazi u Zagreb postaviti na daske „Zlatarovo zlato“, pa se sve pretvori u bljutavo smeće, djelo je odbijeno slijedom baš unijatskih uputa jer je postdramsko prenemaganje u trendu, a ja ga, eto, ismijavam…O Rijeci prijestolnici kulture ne želim trošiti riječi, budući da je postala žrtvom korone. Šteta, bilo bi tu za mene materijala.

Kako bi se Vaš barun Trenk u romanu Špilberk, vojnik, kockar i junak, najpopularniji ratnik Europe u 18. stoljeću, tu snašao, s obzirom na to da je u svoje vrijeme preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja?

Dobar primjer. Barun Trenk, koji ima ulicu u središtu Zagreba, nije bio samo šarmantni razbojnik i kondotjer Marije Terezije, nije bio tek ratnik legendarne hrabrosti, nego i učen čovjek, salonski lav, veleposjednik, Prus podrijetlom, Hrvat, dotično Slavonac po osjećaju, muž koji je ostao bez žene i četvero djece u vrijeme epidemije kuge u Požegi. Za njega bi covid bio mačji kašalj. A to što je završio u tamnici Špilberk iznad Brna, zaslužni su uvelike – mediji. To jest novine kojih je tada u Beču već bilo u velikom broju, a Trenkovi su protivnici nahuškali novinare protiv baruna.

Kako bi se sada snašli Vragecovi i moram priznati da smo nostalgični na neki način, jer bi oni uvijek rješavali sve krize pa bi možda i sada izlazak iz gospodarske krize bio sveden na Bucine svinje u dvorištu ili Bongovu naftu u Jadranu?

Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja. A svršetkom godine došla bi i Nobelova nagrada. Bucine svinje bi se razmnožile toliko da bi ih preostalo za izvoz.

Poznat je Vaš humor, kojim osvajate mlade i stare, a Igor Duda je u svom radu objavljenom u Historijskom zborniku, naslovljenom „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi Smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnog socijalizma“ napisao: „Hitrec pomoću humora ostvaruje važna obilježja dječje književnosti kao što su „spontanost, ležernost i nonsens“, ali humorom nudi i „dublju spoznaju svijeta“. Ispod sveta tako ipak „tinjaju ozbiljna životna pitanja“, što je potvrda stanovite „angažiranosti“ autora…“ Slažemo se da je Vaš humor ponekad ležeran, a ponekad i crn… odiše zagrebački, fakinski i zapravo nam jako nedostaje. Mislim da bi nam sad u vrijeme izolacije dobro došle tri serije Smogovaca na dan. Hoćete li nešto poduzeti u tom smislu?

Na žalost, Smogovci su završena priča, premda me glumci stalno nagovaraju da napišem nastavak. U kojemu bi oni igrali. Kako neki već imaju godina, rekao sam da ću napisati pet epoizoda pod naslovom „Smogovci u staračkom domu“. No, kada su vidjeli što se u domovima događa, prestali su inzistirati. Inače, repriza „Smogovaca“ u ovo doba kada su djeca zatvorena u kuće i stanove, vjerojatno bi dobro došla. Zadnja repriza bila je u doba svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su se igrali produžetci, a stalno je bilo tako, Smogovci su skidani s programa, pa je repriziranje uglavnom prošlo nezapaženo.

Naravno, izvrstan ste poznavatelj i književnosti pisaca hrvatskoga podrijetla u iseljeništvu. Pisali ste o Josephu Georgu Hitrecu, piscu i prevoditelju (Zagreb, 1912. – Buffalo, New York, 1972.) i njegovu pustolovnom životu. Živio je u Indiji i Americi. U SAD-u je bio profesor književnosti i kreativnog pisanja na Kingsborough Collegeu u New Yorku te na Buffalo State Collegeu. U Hrvatskoj malo ljudi zna nešto o njemu, iako su prevedene njegove izabrane novele pod naslovom: „Terorist“. Joseph Georg Hitrec je na engleski preveo Andrićevu „Travničku kroniku“ i „Gospođicu“. Pisao je u tadašnjim vodećim američkim časopisima… iznimno zanimljiva biografija. Voljeli bismo više znati o njemu. Mogu li se nabaviti njegove knjige na engleskom jeziku? Recite nam više o njemu, te jeste li ga upoznali i jeste li u srodstvu?

Moj stric, Josip Juraj Hitrec alias Joseph George Hitrec i danas je nepoznanica za mnoge. Književnim radom počeo se bio baviti u Hrvatskoj, s Vladimirom Jurčićem i Ivanom (Goranom) Kovačićem objavio je prvu zbirku pjesama, a 1933. zauvijek napušta domovinu i do svršetka Drugoga svjetskog rata živi u Indiji. Tada odlazi u New York, piše romane o indijskom društvu, na engleskom jeziku, postaje američkim književnikom, nagrađen je Harperovom nagradom ( kuću Harper Bonifačić uspoređuje s predratnim Kuglijem u hrvatskim relacijama). Toga pustolova i pisca upoznao sam šezdesetih godina kada je došao u Zagreb na nekoliko tjedana, a u Beogradu dogovarao prijevode Andrićevih djela. O njemu je u Hrvatskoj opširnije pisao samo Branimir Donat u knjizi „Središte na rubu“, pa sam i ja tek tada saznao mnogo više nego što sam znao o ranim zagrebačkim godinama. Zanimljivo je kako Donat objašnjava nezainteresiranost za J.G. Hitreca tih šezdesetih godina kada je posjetio Zagreb: „Bio je to trenutak kada nije vladalo zanimanje za egzotiku, a Trećeg svijeta bilo nam je pun kufer iz dnevne titoističke politike. Stoga ni autor koji je pisao o Indiji na razmeđi kolonijalizma i nacionalne emancipacije, nije mogao postati hit.“ Visok, snažan i elegantan samo je jednom došao u prostorije Društva književnika i poslije mi rekao da je bio iznenađen „ležernom“ atmosferom za šankom, posebno stilom odijevanja.

Dok ne bude izumljen učinkovit lijek protiv koronavirusa, možete li nas obradovati nekom utješnom rečenicom za kraj razgovora, možda da će Hrvatsko slovo preživjeti i ove nevolje, koje su ipak puno opasnije i veće od naše besparice, od ignoriranja nacionalnih projekata, od neshvaćanja izvrsnosti organizacije Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji je prošle godine priređen po prvi puta i na kojemu se pokazalo kako književnici hrvatskoga podrijetla iz različitih država Europe i svijeta, trebaju komunikaciju s matičnom domovinom, trebaju taj osjećaj da pripadaju i hrvatskome jeziku i književnosti… pa ako Vam povjerujemo i uvjerite nas da ima nade za te projekte, značit će to da smo još uvijek idealisti, entuzijasti i da nismo postali skroz dešperatni…

Hrvatsko slovo je fenomen, već i poradi tolikoga trajanja. Radio sam u životu u mnogim novinama, pa i tjednicima, znam kako je krvav taj posao, posebno ako nema dobro zaleđe i potporu, a nekmoli kada mu rade o glavi, kao sada Slovu koje ima pridjev hrvatski, što je skandalozno. I još se Hrvatsko slovo drznulo organizirati Svjetski festival hrvatske književnosti, što mnogi uopće nisu razumjeli, to jest da je riječ o okupljanju pisaca koji ne žive u Hrvatskoj, a pišu hrvatskim jezikom.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo