Razgovor s dr. sc. Josipom Mužićem za "Glas Koncila"

Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od njih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredni fenomen neka bude opisan riječima jednoga od prvih opisa te pojave, koji je ostavio dr. fra Ante Crnica (1892. – 1969.): »Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, Josip Muzickoja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga i oštra.

Nedavno je u sjedištu Matice hrvatske u Zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenomu ne otkriva baš mnogo: »Božićno čudo na Okitu«. Svašta, naime, danas prolazi pod »božićno čudo«, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumijeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, stječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravomu Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta ČudoLjudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore, provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci toga čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili pokoju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili, u četiri sata ujutro, prvoj božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.u Splitu. Dr. Mužić dio je svojih razmišljanja u knjizi i nadahnuća zbog kojih mu se čini da je ona bila vrijedna pisanja rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila ne bi li se i u njima dogodilo nešto od božićnoga čuda.

O »božićnom čudu na Okitu«

Možete li nas, za početak, ukratko upoznati s pričom, ovaj put stvarnom i životnom, koja Vas je potaknula na pisanje knjige i od koje ste krenuli?

Nisam planirao tu knjigu, nego mi se ona dogodila. Počeo sam pisati o marijanskoj pobožnosti pa su me zanimala očitovanja te pobožnosti nakon Drugoga svjetskoga rata. Došao sam do spoznaje da su ih komunisti suzbijali i proganjali ljude koji su se okupljali na pobožnostima. Posebno to vrijedi za moguća Gospina ukazanja. Navodnih ukazanja bilo je na desetke širom Hrvatske i u BiH, neka su vjerojatno i autentična, ali ih nitko nije istraživao. Ukratko, tijekom svojih istraživanja došao sam i do podatka da se nešto događalo i u Vodicama. Počeo sam Bozicno cudo na Okituistraživati, bio pet ili šest puta na licu mjesta i eto... Najprije sam mislio napisati neki mali članak, onda studiju, a ispala je čitava knjiga.

Možete li nam ukratko predstaviti »božićno čudo na Okitu«?

 Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od njih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredni fenomen neka bude opisan riječima jednoga od prvih opisa te pojave, koji je ostavio dr. fra Ante Crnica (1892. – 1969.): »Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga i oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu ništa nije dogodilo.«

Ljudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore, provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci toga čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili pokoju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili, u četiri sata ujutro, prvoj božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.

Sličnost pobožnih Vodičana i betlehemskih pastira

Događanja na Okitu već su i fenomenološki vezana uz Božić. No na predstavljanju knjige govorili ste i o dubljim sličnostima, o poticajima koji se tiču samoga božićnoga otajstva...

Prije svega moram istaknuti da je riječ o jedinstvenoj pojavi u katoličkom svijetu. Imamo sličnih izvanrednih Božićznamenja vezanih uz neobjašnjive pojave na biljkama, ali ni jedno meni poznato nije vezano uz Gospodinovo rođenje. Nameće se pitanje zašto se to događalo baš nama, malomu hrvatskomu narodu, i to u skrovitosti i »zabiti«, jednostavno i skromno. To nas pak potiče da se malo zaustavimo nad samim otajstvom Božića, da vidimo što je Božić zapravo. Posebno me fascinira pobožnost tih ljudi, koji su bili jedinstveni u uvjerenju da je neobjašnjivi fenomen za njih Božje čudo te su, usprkos tomu što su uglavnom bili siromašni, slavili Božje rođenje s iskrenom i dubokom radošću.

I konačno, događaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se VjeraDogađaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda je najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda je najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.

Posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta

Čitava priča ima i nešto herodovsko...

Da, kad su lokalni komunisti vidjeli da se narod nakon njihova dolaska na vlast i dalje u božićnoj noći okuplja na KomunizamOkitu, naredili su 1951. godine da se stablo posiječe. Nikoga u mjestu nisu našli tko bi to bio spreman napraviti pa su doveli čovjeka sa strane. U herodovski dio priče pripadaju i žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća – procjenjuje se da je nakon dolaska »osloboditelja« u Vodicama i okolici ubijeno 400-tinjak osoba – ali žrtva je bila i sama kapelica, koja je također bila dvaput srušena, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u Domovinskom ratu. I svaki put je obnovljena. I sudbina te crkvice mnogo toga mi govori. Prvo, ona svjedoči da posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta, nego Bog koji često preko malenih i u očima svijeta neznatnih ljudi uza sve protivštine nastavlja provoditi svoj plan spasenja. I drugo, obnavljanje kapele svaki put nakon što je srušena – nakon Drugoga svjetskoga rata valjalo je biti strpljiv i ustrajan, čekati sve do 1967. godine – govori mi koliko je vjera duboko usađena u dušu vodičkoga puka i našega naroda. I to me ispunja nadom.

Na predstavljanju knjige, govoreći o tim prošlim događajima, dali ste na znanje da kao svećenik o Božiću osjećate izvjesnu nelagodu. O čemu je riječ?

Prvo, iza nas je vrijeme došašća, došašća koje se sve više i sve češće u našoj domovini slavi izvana, na ulicama i trgovima. To je nešto što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. U tom blještavilu i okupljanju ljudi ima mnogo toga simpatičnoga. Ipak, često me zazebe srce jer mi se čini da mi je Božić ukraden. Ta izvanjska proslava, koja je dobrim dijelom izbrisala razliku između iščekivanja i slavlja, za mene je vapaj, izraz duboke čežnje ljudi za izvornim doživljajem Božića. No istodobno ljudi ne znaju doći do njega, a današnji svijet nudi surogate, nakon kojih ljudi bivaju još prazniji. Utješno je, međutim, što mnogi pronalaze i drugi put. Glede toga sa zadovoljstvom mogu konstatirati da su zornice ponovno oživjele i da su se proširile po čitavoj Hrvatskoj.

»U službi vjere običnoga puka«

Je li točan dojam da pred otajstvom Božića na neki način ostavite po strani, apstrahirate od svoje službe onoga koji drugima naviješta evanđelje – rekli ste da se pitate: Što meni Božić govori? – ali i od »profesije« filozofa?

Čini mi se da je danas podosta izražena određena podjela između teologije i vjere običnoga naroda. Ispada kao da smo mi svećenici, posebno mi koji predajemo na fakultetima, na neki način odvojeni od Božjega puka, kao da se život i teorija sve više udaljuju. Kad se pitam što me je dovelo do vjere, moram ustvrditi da me nije dovela teologija, nego prije svega životni primjeri, posebno u vlastitoj obitelji. O svojoj prabaki ne znam mnogo, ali znam da je na kraju života bila teško bolesna i da je u teškim patnjama ponavljala: »Bože, ako je malo, daj mi još.« Kad bih ja to sa svom svojom teologijom i filozofijom mogao reći pred životnim poteškoćama i krizama, mislim da bih kao vjernik stvarno postigao puno. Kako je ona mogla? Tako što je »imala« Boga, što se Bog rodio i rađao u njezinu srcu, u njezinu životu.

Onaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje »napuše« te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnoga puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebali bismo biti u službi vjere običnoga puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.

»Dopustiti Bogu da bude Bog«

Reklo bi se da u Vašim riječima nema baš puno božićnoga – kad ne bi bilo spomenutih pastira u Lukinu evanđelju, pa i mudraca prema Mateju, ukratko onih koji su ga prepoznali kao Spasitelja. Nigdje se među onima koji su se došli pokloniti ne spominju, primjerice, pismoznanci.

Uvijek postoji opasnost da čovjeka ponese pouzdanje u vlastite snage te da misli da svojim razumom može PukOnaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje »napuše« te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnoga puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebali bismo biti u službi vjere običnoga puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.kontrolirati i otajstvo Božje. To je nešto što lako prijeđe u oholost. Bog nam se kroz povijest često očituje i preko događaja koje znanost ne može objasniti. Ta Isus je za vrijeme cijeloga svoga javnoga djelovanja činio čuda. Očito ih je običan puk lakše i prirodnije prihvaćao nego pismoznanci. A i današnji teolozi, ljudi koji dobro poznaju vjeru, s mnogo više rezerve pristupaju tomu nego običan narod. Mislim da je jedino temeljno ispravno stajalište otvorenost Božićprema Bogu: dopustiti Bogu da bude Bog, a ne ga željeti kontrolirati. Upravo je to stajalište bilo prisutno kod pastira, i zato su od betlehemskih jasala otišli kao vjernici.

Ne zaboravimo da je Božić čudo nad čudima, veće od ljudskoga razuma i moći. Nijedna filozofija i nijedna religija nije došla do toga da bi se Stvoritelj, transcendentni Bog, Sveti, Jaki i Besmrtni, rodio kao nemoćno dijete, bio dostupan našim osjetilima, na neki način ovisio o našoj ljudskoj dobroti ili zloći, podijelio s nama ljudima sve, do samoga iskustva smrti. Jasno, ta istina posve mijenja ljudski pogled na ovaj svijet, koji više nije mjesto napuštenosti i pukoga preživljavanja najjačih i najbeskrupuloznijih, nego mjesto neopozivoga Božjega blagoslova.

Zato je upravo stajalište mudraca postalo paradigmom ispravnoga stajališta ljudskoga razuma prema svjetlu vjere. Razum ne može istisnuti vjeru jer onda klizimo u opasnost pukoga racionalizma, koji više nije kadar vidjeti blagoslov u svijetu. To nam se danas, nažalost, i događa, a dobar dio odgovornosti za to snosimo i mi kršćani. I mi teolozi često se povlačimo tako što otajstvo, ono što po sebi razumu nije dostupno, što sekulariziranomu svijetu nije razumljivo, ostavljamo po strani i tražimo točke susreta i dijaloga. I dobro je što tražimo susret i dijalog, ali nije dobro ako se malo-pomalo sami odričemo nadnaravnoga. Što ćemo tada ponuditi svijetu? Ne možemo se na svjetovnom području natjecati sa svjetovnim ponudama. Oni koji su »od svijeta« u tome su puno bolji, a mi ne samo da postajemo sve beznačajniji, nego izdajemo svoj vlastiti identitet, postajemo »bljutavi«, zakazujemo u onome u čemu ljudi od nas s pravom najviše očekuju: da im donesemo Boga.

Vjera u utjelovljenje zahvaća sve čovjekovo

Razmišljanja o božićnom čudu na Okitu odvela su Vas do razmišljanja o cjelovitosti katoličke vjere i potrebi njezina čuvanja. Kako to?

Utjelovljenje Sina Božjega i njegovo uskrsnuće, na temelju kojega vjerujemo i u uskrsnuće tijela, jednom riječju otajstvo našega spasenja koje je s toliko ljudske topline započelo s Isusovim rođenjem, zahvaća čitava čovjeka u svim njegovim dimenzijama: osobnoj, egzistencijalnoj, obiteljskoj, društvenoj... Vjera se utjelovljuje, stvara kulturu, identitete, na što upućuju baš posebno naši božićni običaji, pjesme. Zato naša vjera već na ovom svijetu naviješta otkupljenje u svim tim dimenzijama. Odatle dolaze, i uvijek su dolazila, nekada u vidu različitih hereza, nerazumijevanja, pa i neprijateljstva prema kršćanskoj vjeri ili prema nekomu dijelu njezina naučavanja. Posebno danas kad pozitivistički nihilizam, vrijednosni relativizam i krivo shvaćena sloboda sve više poprimaju totalitarna obilježja.

Napomenuli ste da su i kršćani dijelom odgovorni za proces sekularizacije. Jesu li, prema Vašem mišljenju, vjernici danas dovoljno svjesni ljepote katoličke vjere koja se na tako veličanstveno jednostavan i čovjeku blizak način očituje upravo u slavljenju Božića? I jesu li svjesni kakvoga životnoga uporišta lišavaju svoju djecu ako im ne predaju vjeru: što će ostati kad se sve drugo izjalovi?

Primjer dopuštanja da nam se krade Božić već sam spomenuo. Rekao bih da se, općenito gledano, većina vjernika boji plivati protiv struje i biti drugačiji te tako dopuštaju da blijede neki aspekti vjere, a budući da je ona bitno utjeloviteljska te je cjelovitost njezino bitno obilježje, onda polako blijedi i vjera sama. U tom se kontekstu mnogi roditelji zapravo svojevoljno odriču svoga roditeljskoga autoriteta. Neki ponavljaju krilaticu da će pustiti svojoj djeci slobodu da kasnije sami odluče hoće li vjerovati ili ne, odnosno hoće li prakticirati vjeru ili ne. Zanimljivo, ne će takvoj stihiji prepustiti školu, druga potrebna znanja i vještine. Zašto se događa da naši mladi otpadaju od vjere? Konformizam nas priječi da se suočimo s istinom i da preuzmemo svoje odgovornosti. Treba nam zdrav radikalizam svećenika i vjernika u djelima i riječima da bi se dogodio preporod.

Možda bi dobar početak u plivanju protiv struje mogla biti upravo proslava Božića. Predlažem dakle da vjerničke obitelji na taj dan isključe televizor i sve druge medije te da se posvete božićnoj misi, božićnomu stolu, molitvi, pjesmama i radosnu uzajamnu druženju. Osim toga, poželjno je povlačenje u tišinu, u promatranje jaslica, u molitvu da nam Bog udijeli milost dubokoga doživljavanja otajstva utjelovljenja. Prestanimo pokušavati preko svjetovnoga doći do transcendentnoga jer to nije moguće. Treba se otvoriti Bogu da nas on ispuni svojim darovima.

Ne zaboraviti da je Bog prvi

Dobra djela, služenje drugima i darivanje nekako su uvijek bili dio slavljenja Božića, dio koji je, ako je suditi prema brojnim karitativnim i humanitarnim inicijativama u božićne dane, ipak i dalje snažno izražen...

Jasno je da takve inicijative treba pozdraviti. Na kraju iza nekih od njih stoji, izravno ili implicitno, i crkvena Božićhijerarhija. Ipak, treba reći da postoji određena unutarnja logika, određeni redoslijed stvari. Ne započinje slučajno najveća i prva kršćanska zapovijed s ljubavlju prema Bogu, a onda nakon nje, rekli bismo logično, dolazi ljubav prema čovjeku. I ne naviještaju slučajno anđeli u Betlehemu, prema Lukinu evanđelju, najprije slavu Bogu na visini, a potom mir ljudima. Ako nema pretpostavke u prvome, drugo zapravo nije moguće. Uzmimo za primjer svetce, recimo sv. Majku Tereziju. Da nije satima u skrovitosti i molitvi tražila lice Božje, nikada ne bi ostvarila svoja djela koja su svemu svijetu vidljiva. Upravo je ona govorila da bez Boga, bez otvorenosti Bogu i molitve nije moguće ostvariti nikakvu autentičnu ljudsku ljubav, posebno misleći na bračnu ljubav. Da je čovjek sam kadar pobijediti zlo i sebičnost u sebi, zar bi se naš Spasitelj morao roditi u siromaštvu i umrijeti za nas na križu? Tako bez onoga bitnoga čak i darivanje može postati samo vanjski čin, običaj, dio poslovanja ili stvaranje iluzije sreće i dobrote. Valja tražiti Onoga koji nam je, podarivši nam u božićnom Djetetu samoga sebe, stvarni uzrok i početak svih lijepih darova i običaja.

»Gladni smo, krvavo trebamo ljubavi i ćuta za čovjeka«

Već se nekoliko Božića zaredom, čini se iz godine u godinu sve izraženije, nameću pitanja malodušja, odlaska mladih ljudi, obitelji, štoviše sve se otvorenije govori o ugrozi samoga opstanka hrvatskoga naroda. Ni stanje u europskim i svjetskim razmjerima nije ništa vedrije. Božić je uvijek povezan s čežnjom za mirom, za srećom...

Za odgovor ću se poslužiti zapisom koji je neimenovani Vodičanin ostavio za Božić jedne teške godine u razdoblju DRI na sam Domovinski rat i na stjecanje neovisnosti možemo gledati kao na Božje čudo. Gledano ljudskim očima i računicom, tj. imajući u vidu našu golorukost, međunarodnu nesklonost i svu silu špijuna i izdajica u vlastitim redovima, bez Božje bismo pomoći propali. Ako među ljudima treba tražiti razloge za taj uspjeh, onda su to prije svega drugoga žene koje su molile i junaci koji su izložili svoje živote.komunizma, koje prenosim u knjizi. Dijelovi zapisa glase: »Veselje naše nije namješteno, ono je iskreno, duboko proćućeno. Ali još nijedne godine, otkako se mi sjećamo, nismo... u ovako teškom stanju očekivali. Krupa i lozova bolest prorešetaše naše vinograde, skrojiše nam jadnu zimu. Na mnogom našem božićnom stolu ove godine ne će biti ni pečenoga, ni maraštine kao lani. (...) Ni masline nam nisu rodile. (...) Ove će godine malo tko doći na ponoćku u škripećim cipelama i novom odijelu. (...) Zar ćemo onda s manjom vjerom, ufanjem i ljubavlju doći k Tvojim jaslama?! (...) Usprkos svim nedaćama mi ćemo u svojim srcima sagraditi tebi tople jaslice. U ponoćnim urama hrlićemo u našu crkvu i pjevati tebi, Božiću naš, vesele božićne pjesme. (...) Božansko dijete, gladni smo duhovnog i ddtjelesnog kruha. Gladni smo i pravice i ljubavi. Gladni smo, krvavo trebamo ljubavi i ćuta za čovjeka. Jer: iz ljubavi pravda, a po pravdi kruh. Jedini Spasitelju čovječanstva, gladni smo: nasiti nas, propadamo – spasi nas!«

Te nam riječi pomažu shvatiti svu snagu vjere: nije floskula kad kažemo da je vjera – konkretna vjera milijuna ovakvih bezimenih ljudi – očuvala hrvatski narod kroz brojna teška stoljeća. Zar nam ništa ne govore zapisi i zahvale u našim marijanskim svetištima? Od koga se nadamo pomoći? Mediji nam svakodnevno plasiraju slike i izjave političara: s jedne ih strane olako kritiziramo, a s druge smo skloni i od njih napraviti božanstva od kojih očekujemo spasenje. No čak i kad bi svi oni preko noći postali pošteni i čestiti, ostali bi samo slabi, ograničeni ljudi kao što smo i sami.

I na sam Domovinski rat i na stjecanje neovisnosti možemo gledati kao na Božje čudo. Gledano ljudskim očima i računicom, tj. imajući u vidu našu golorukost, međunarodnu nesklonost i svu silu špijuna i izdajica u vlastitim redovima, bez Božje bismo pomoći propali. Ako među ljudima treba tražiti razloge za taj uspjeh, onda su to prije svega drugoga žene koje su molile i junaci koji su izložili svoje živote.

Možda je upravo ovaj Božić prigoda, barem za nas vjernike, da u drugi plan stavimo sve drugo i da, poput bezimenoga Vodičanina, uzdignemo srca k malenomu Božiću, moleći da nam dade snage izdržati, ostati, boriti se; moleći ga da nam podari prave vođe koje će resiti beskompromisno bogoljublje i domoljublje. Ako nam je Bog darovao ovu domovinu i dao da budemo dio hrvatskoga naroda, to je providonosno pa smo time dobili i milosti potrebne da pobijedimo sve protivštine i ostvarimo se kao katolici i kao ljudi. Usudio bih se reći da, ako »dezertiramo« s ovoga svoga »ratišta«, nigdje drugdje ne ćemo istinski biti sretni. Dakle: Gore srca!

Darko Grden
Glas Koncila

Uto, 26-03-2019, 23:00:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.