Razgovor dr. sc. Ljerke Mintas Hodak za porta Direktno

Dr. sc. Ljerka Mintas Hodak, rođena je 26. siječnja 1952.; prodekanica je i voditeljica Stručnog studija Poslovno pravo i ekonomija na Zagrebačkoj školi za ekonomiju i menadžment. Jedna je i od suosnivačica te škole, uz Đuru Njavru i Zlatka Matešu, ali i predavačica.

Studirala je, magistrirala i 1975.g., doktorirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Usavršavala se na brojnim seminarima, radionicama i skupovima u zemlji i svijetu. Tijekom karijere objavila je niz članaka u domaćim i međunarodnim časopisima s područja pomorskog prava i prava EU-a. Sudjelovala u osmišljavanju i u pripremi, a sada i u izvođenju studijskog programa ''Poslovno pravo i ekonomija''.

Ljerka ima politikom bogatu obiteljsku karijeru; njezin je otac Vladimir bio odvjetnik, u skladu s obiteljskom tradicijom. U Vladi NDH njezin otac obavljao je razne dužnosti, a posljednju u veleposlanstvu NDH u Berlinu, zbog čega su ga komunisti osudili na smrt, ali je kazna preinačena u zatvorsku.

Kao odlikašica završila je u Zagrebu i Klasičnu gimnaziju, a tada je dobila i nadimak Beba. Sjećaju je se kao vrlo marljive, radišne, uporne i ambiciozne i uz Pravni fakultet koji upisuje, odlučuje se i za filozofiju te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Iako će se odlučiti ipak za studij prava, ostaje povezana sa svojim bliskim društvom s Filozofskog faksa - Ivanom Zvonimirom Čičkom, Draženom Budišom, a s poznatom odvjetnicom Zvjezdanom Znidarčić Ljerka će dospjeti i u zatvor.

Naime, bila je aktivna sudionica poznatog Hrvatskog proljeća; u Predsjedništvu Saveza studenata zadužena za odnose s inozemstvom, a u čistkama nakon 1971. godine optužena je za sudjelovanje u pisanju poziva na studentski štrajk. Kada se utvrdilo da taj navodni letak nije ni vidjela, osuđena je zbog verbalnog i fizičkog napada na jednog profesora Pravnog fakulteta, unatoč tome što su ostali profesori svjedočili kako to nije istina. No, Ljerka je bila 40 dana u zatvoru u Vukomercu. Nakon izlaska iz zatvora često je odlazila u posjet ostalim zatvorenim studentima i odnosila im hranu.

Nakon mučnog zatvorskog iskustva posvetila se studiju i 1975. godine, kao jedna od najboljih studentica, diplomirala na Pravnom fakultetu. Nakon završetka studija prošla je pripravnički staž u odvjetničkoj pisarni te je 1979. godine položila pravosudni ispit; akademski stupanj magistra stekla je 1986. godine, a 1989. godine stekla i doktorat pravnih znanosti.

Nakon kratkog razdoblja rada u RIZ-u, 1980. godine posvetila se znanstvenom radu u Jadranskom zavodu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao znanstvena suradnica. Također je u nekoliko navrata kao voditeljica i članica državne delegacije sudjelovala u radu međunarodnih vladinih organizacija te specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda. Radila je i u Institutu za pomorsko pravo pri HAZU, u kojemu je specijalizirala međunarodno pomorsko pravo.

Godine 1989. postala je jedna od prvih članica HSLS-a (Hrvatske socijalno-liberalne stranke), a onda od travnja 1991. god. radila kao savjetnica predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana za pomorsko pravo. Godine 1992. volontirala je kao šefica Hrvatskog ureda pri promatračkoj misiji Europske unije. Na izborima 1993. godine još uvijek je bila na listi HSLS-a, ali je odmah iz toga izašla te 1997. ušla u HDZ.

Od 22. veljače 1993. imenovana je zamjenicom ministra pomorstva, prometa i veza. Zbog neslaganja s ministrom Mudrinićem 8. lipnja 1995. podnijela je ostavku, da bi ubrzo poslije bila imenovana savjetnicom predsjednika vlade za pomorstvo. Nakon što premijer postaje Zlatko Mateša, Ljerka ulazi u Vladu i dobiva dužnost potpredsjednice Vlade zadužene za unutarnju politiku i društvene djelatnosti. U Vladi je pokrivala razne društvene resore - od denacionalizacije, mirovinske reforme, inspekcijskih službi, pregovora sa sindikatima, pravosuđa, prosvjete, pregovora s Bošnjacima i suđenjem u Haagu.

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana od 2. ožujka 1998. godine potpredsjednica Vlade zadužena za unutarnju politiku, postala je prva hrvatska ministrica za europske integracije, a tu dužnost je obnašala do 3. siječnja 2000. godine, kada je HDZ izgubio izbore, a vlast preuzela Račanova šestorka.

U HDZ-u ostaje do listopada 2002. godine kada je istupila iz te stranke. Tvrdilo se da je to učinila zbog smjene čelništva u HDZ-u Splitsko-dalmatinske županije, ali i zbog toga što je nakon posljednjeg stranačkog sabora, kada je bila na listi Sanaderovog ljutog protukandidata Ivića Pašalića, potpuno politički marginalizirana i istisnuta iz najužeg stranačkog vrha.

Potom se posvetila znanstvenom radu, kao i predavanjima na fakultetu, vrativši se u žižu javnosti na najtragičniji mogući način - nakon što je ubijena njezina kćer Ivana, iz braka s poznatim odvjetnikom Zvonimirom Hodakom, u 6. listopada 2008. godine. Bila je to u Hrvatskoj nezapamćena tragedija, koja je potresla cijelu državu i otvorila brojna pitanja, ali u ovom intervjuu o pokojnoj Ivani s Ljerkom nismo željeli razgovarati. Jer, što bi se uopće moglo pitati majku koja je izgubila dijete i još k tome na tako stravičan, brutalan način?

Ljerka je iznimno puno angažirana u radu Zaklade Ivana Hodak, koja nosi ime po njezinoj pokojnoj kćeri; Zaklada svake godine sponzorira školovanje najmanje desetero studenata.

Mintas1

Jako je posvećena i humanitarnom radu pa je tako prethodnih godina, među ostalim, financirala školovanje afričke djece preko katoličkih misija. Aktivna je i u udruzi ''Marijini obroci''.

Bila je poznata kao najljepša žena hrvatske politike oduvijek i ''tiha patnja'' mnogobrojnih poznatih i uglednih muškaraca iz svijeta politike i biznisa. Ni godine, ali ni strahovita patnja koju živi, nisu umanjile ljepotu ove žene neobičnih zeleno-plavih očiju i jasno verbaliziranih stavova od kojih nikada nije odustajala. Ali je zato plaćala visoku, previsoku cijenu...

Jeste li ipak pronašli zadovoljstvo u svakodnevnom životu? Što Vas čini sretnom?

Sreća. Hm... Sreća ima puno lica i stupnjeva. Ja sam zadovoljna i zahvaljujem Bogu na svakom danu koji mi je darovan. Zadovoljna sam jer sam zdrava, imam obitelj, prijatelje, razne interese, radim poslove koji me vesele, materijalno sam zbrinuta. Dakle, živim mirnije i bolje od mnogih ljudi danas i bilo bi pretenciozno reći kako nisam zadovoljna.

Kada vidite mlade ljude koji stasavaju i traže svoj put, što biste im, zapravo, rekli? Da ostanu ovdje i pokušaju se boriti, ili da traže svoju životnu sreću tamo gdje se rad, obrazovanje i trud isplate?

Na žalost, moram se složiti s Vama da se danas u našem društvu doista vrlo malo, ili nimalo ne cijene kvaliteta obrazovanja, marljivost, inventivnost i poštenje u radu te profesionalno ponašanje. U velikoj smo krizi vrijednosti koja predugo traje. To, naravno, demotivira mnoge mlade ljude i navodi ih na odlazak u inozemstvo. Nikada nikoga ne bih na tu odluku poticala, ali u nekim je situacijama razumijem. Ipak mislim kako bi mladi ljudi trebali, unatoč svim poteškoćama i ograničenjima koja postoje u zemlji, uprijeti sve snage da ostanu ovdje i bore se za bolju budućnost, jer samo oni mogu promijeniti stanje na bolje. Ako odlaze, izgubili smo i mi koji ostajemo, ali i oni.

Zabrinjava li Vas ovaj alarmantan trend iseljavanja iz Hrvatske i to ne samo mladih, obrazovanih ljudi?

Mislim da bi svakog odgovornog građanina i domoljuba trebao problem iseljavanja ne samo zabrinjavati, već i prestrašiti. Ako se ovako nastavi, nestat će nas na ovim prostorima kao što nestaju i Hrvati u bosanskom dijelu BiH. Razlozi iseljavanja sada su manje-više poznati: loša politika, negativno ozračje, klijentelizam, korupcionaštvo, nezaposlenost, niske plaće, nedostatak profesionalizma, pravednosti, pravne sigurnosti... Dakle, znaju se uzroci, ali politika ništa ozbiljnog ne čini kako bi se uhvatila u koštac s uzrocima iseljavanja.

Mladima je na vrh glave prošlosti, ustaša, partizana, domobrana, četnika, Prvog i Drugog svjetskog rata. Oni žele imati ne samo budućnost, već i sadašnjost. Koliko smo svi mi, a posebice vladajuće strukture, odgovorni za to da tako masovno odlaze iz zemlje?

Vaše pitanje sugerira odgovor pa Vas neću iznevjeriti. Svi smo odgovorni (kako bi rekao pok. Petar Šegedin). Ali, ne svi u istoj mjeri. Oni koji su u poziciji vlasti i mogu bitno utjecati na pozitivne promjene sigurno su najodgovorniji, jer moraju stvoriti uvjete za promjene u društvu. Tu su i mediji koji sustavno već desetljećima podržavaju atmosferu podjela u društvu i stvaraju negativno ozračje pridajući presudnu važnost raznim stvarnim, ili izmišljenim aferama i spinovima. Međutim, nitko od nas nije pošteđen i svojeg dijela odgovornosti jer, iako se volimo busati u prsa junačka kako smo svi za demokraciju, ljudska prava, pravdu, istinu itd., i dalje se u svakodnevnom životu nismo u stanju osloboditi starih navika i socijalističkog mentaliteta.

Evo samo nekoliko primjera: svi smo za slobodno tržište, ali na uspješne poduzetnike se uglavnom gleda ako ne kao na lopove, onda bar s podozrivošću; svaki je posao jednako vrijedan, ali mi bismo svi ipak najradije neki gdje se u uredu prevrću papiri; većina se želi zaposliti u nekoj javnoj službi jer tamo je plaća sigurna, a uz to postoje i brojna prava po kolektivnim ugovorima dočim se u privatnom sektoru često radi prekovremeno i bez ikakve sindikalne zaštite; iako se za većinu poslova raspisuje javni natječaj, u koliko slučajeva posao dobije doista onaj koji je najbolji itd. itd. Dok se ne promijeni mentalitet i ponašanje svih nas, odnosno, dok ne postanemo svjesni svoje vlastite odgovornosti za promjene u društvu, neće biti ni značajnijih promjena na bolje u društvu kao cjelini. Kršćanstvo je to davno shvatilo i inauguriralo. Kreposti (vrline) treba izgrađivati od malena u svakom pojedincu pa će onda i društvo biti sretno.

Hodak Mintas

Čini li Vam se da smo ponovno u jednom povijesnom ciklusu, kao prije 50-60 godina, kada su u emigraciju odlazili naši djedovi, očevi, ali, nažalost, samo se mali dio potomaka vratio u svoju zemlju? Tada se odlazilo iz Jugoslavije, danas iz Hrvatske - ima li kakve paralele u tome?

Svaki narod koji ne uči iz svoje povijesti nužno ponavlja povijest. Hrvati su u tome prvaci. Naše pamćenje seže obično samo koju godinu unazad. Ne bih povlačila paralele između iseljavanja iz socijalističke Jugoslavije i ovog današnjeg, jer onda su uglavnom kao ekonomska emigracija odlazili radnici, a danas intelektualci što je strašan gubitak za budućnost zemlje. Međutim, ni tada, ni danas u Hrvatskoj se nije živjelo bajno, bez problema i borbe. Ipak svi mi, tada mladi, koji smo ostali živjeti u Hrvatskoj i boriti se za svoju egzistenciju i budućnost, omogućili smo da Hrvatska danas ipak postoji. Da smo svi odabrali odlazak, danas više ne bi bilo ni četiri, ili koliko nas je još ima, milijuna Hrvata u zemlji. Možda je danas za mnoge izazov odlazak, ali tada, a i danas, pravi izazov za hrabre je ostanak!

Bili ste jedna od najaktivnijih hrvatskih političarki, još od studentskih dana, javno ste govorili o potrebi stvaranja hrvatske države, čak i kažnjavani zbog toga. Kada vratite sat unatrag, čega se najradije prisjećate iz čuvenog Hrvatskog proljeća?

Mladenačkog entuzijazma i idealizma. Zanimljivo je kako je tada veliki dio mladih još uvijek vjerovao u određene ideale i u tome pronalazio motivaciju za osobni i zajednički angažman. Danas toga uglavnom više kod mladih nema, negdje je kroz zadnjih pola stoljeća postupno i neprimjetno iščezlo. Mislim da je tome bitno pridonijelo liberalno relativiziranje svih ljudskih i društvenih vrijednosti i prenaglašavanje individualizma, ali i gubitak osjećaja da samo kao grupa, zajednica, možemo nešto stvarno promijeniti u društvu.

Jeste li tada Vi, g. Budiša, Čičak, Savka, Tripalo, Srećko Bijelić... mogli pojmiti da ćemo kad-tad ipak uspjeti stvoriti svoju državu?

Možda se neki od ''proljećara'' neće sa mnom složiti, ali mi tada nismo razmišljali o vlastitoj državi, nego smo se borili kako uspostaviti ravnopravne odnose između republika unutar Jugoslavije.

Sada, 27 godina kasnije, kada je imamo, ovakvu kakva jest, neuređena po mnogočemu, kako se osjećate? Što Vas smeta, a s čime mislite da bismo trebali biti zadovoljni?

Eto, vraćamo se na sreću. Ako sam zbog nečeg doista sretna, onda je to što smo se napokon uspjeli izboriti za vlastitu državu, vlastiti dom! Na tome ću uvijek biti zahvalna pokojnom Tuđmanu i našim braniteljima. Sada samo o nama ovisi kako ćemo urediti taj svoj dom. Zadovoljna sam što je taj naš ''državni brodić'' više-manje uspješno zaplivao u međunarodnoj zajednici, unatoč svim početnim otporima i podmetanjima drugih država i naših susjeda. Zadovoljna sam i što u vlastitoj državi živimo u demokraciji i slobodi te što smo sačuvali bar sav teritorij koji nam je preostalo iz bivše Jugoslavije. Što mi smeta? Puno toga, ali najviše nesposobnost da se kvalitetno organiziramo kao država, dvostruki kriteriji u društvu, selektivnost u primjeni prava i pravna nesigurnost, nedemokratičnost unutar stranaka, partitokracija kao uvjet napredovanja u društvu, pogodovanje određenim interesnim skupinama, korupcija koja je postala dio sustava itd. itd. Međutim, 27 godina nije dugi vijek za ''odrastanje'' i nekako vjerujem da će se, ako opstanemo kao država, neki nedostaci ipak s vremenom postupno ispravljati.

Mintas3

Dali ste javno i potporu premijeru Andreju Plenkoviću - smatrate li i dalje da on dobro vodi i HDZ, a i državu?

Bilo je to na početku njegovog mandata. Premijeru nikada nije lako, iako je ovome možda lakše nego drugima. Zašto? Zato jer nema snažne i kvalitetne oporbe koja bi mu ''puhala za vratom''. Jaka oporba tjera vladajuće da budu što bolji. Plenković je samozadovoljan, jer je politička scena dosta jadna. Istina je da su on, Vlada i HDZ danas jedini ozbiljni jamci sigurnosti i stabilnosti države i vlasti, ali to nije dovoljno da bi ova vlada ostala zabilježena kao ''najbolja'', kako je to Plenković izjavio. Po meni, u prvoj polovici mandata zaslužila je tek trojku. Nešto je gospodarskih problema riješeno (npr: Agrokor, stabilizacija državnih financija, povećani priljev iz europskih fondova), ali mnogo novih je nastalo ili ostalo, reforme su ili izostale (npr: javna uprava, zdravstvo), ili su polovične (obrazovanje), a ljudi slabo osjećaju pozitivne gospodarske pokazatelje. No da slika ne bi bila potpuno ''crna''; premijeru i Vladi se mora priznati da su kroz zadnje dvije godine neki ekonomski trendovi preokrenuti u pozitivnom smjeru te da svijet, a napose EU, danas na Hrvatsku gleda mnogo dobrohotnije negoli ranije.

Što se tiče HDZ-a, u njemu od Tuđmanove smrti stalno vlada zazor i srah od tzv. ''desne'' struje, iliti onih koji nisu opterećeni vlastitom, ili obiteljskom komunističkom prošlošću. Za mene su to katolici/ateisti građanske i antikomunističke provenijencije. Vjerodostojnost HDZ-u među biračima daje upravo ta struja, dočim tek manji dio njihovih birača kao i političke elite europskih pučana, daju podršku tzv. ''lijevoj'' struji. Stoga, ako HDZ nastavi s trendom približavanja lijevom centru, postoji opasnost da ostane bez podrške tog tzv. ''desnog'' dijela birača. Pokojni Tuđman je bio državnik i po tome što je uvijek znao dobro balansirati, ali i čuvati, obje ove struje unutar HDZ-a. Predsjednik HDZ-a ne bi trebao biti protagonistom ni jedne od tih dviju struja, već njihov moderator i rukovoditi se samo nacionalnim interesima, radeći kao da mu je to jedini posao do smrti.

Je li Vam žao što ste napustili aktivnu politiku; odnosno, što su tadašnje stranačke garniture učinile sve da sami odete, zgađeni podmetanjima koja ste doživljavali?

Tuđman će uvijek ostati moj državnički uzor, ali ako mu išta zamjeram je to što nije prije smrti ustrojio stranačko vodstvo za vrijeme nakon njega. Naravno, ne kao Sanader Kosoricu, već na legalan način. Ni tada ne bi bilo lako stranci preživjeti prijelazno razdoblje, ali bi bar bila pošteđena sirove, grube i makijavelističke borbe za unutarstranačku vlast koja je uslijedila pred i na 5. Saboru HDZ-a. Ja sam samo iz lojalnosti prema pokojnom Tuđmanu bila prihvatila voditi izbore 2000. g., kada se znalo da će HDZ izgubiti od Koalicije, mada smo pojedinačno i tada bili najjača stranka s najviše mandata u Saboru. Iz istog sam razloga prihvatila biti i kandidatkinja za predsjednicu stranke na 5. Općem saboru HDZ-a, a protiv Ive Sanadera.

Međutim, izbornom prijevarom i gnjusnim podmetanjima, izabran je za predsjednika Ivo Sanader. Tu činjenicu da sam ja bila Sanaderov jedini protukandidat 2000 godine, svi mediji složno već skoro desetljeće prešućuju, smatrajući valjda da ako kažu kako mu je protukandidat bio Ivić Pašalić, time će onda Sanaderova izborna prijevara biti opravdana i prihvatljiva. Dok je predsjednik Tuđman bio živ, on me cijenio, volio i štitio od stranačkih podmetanja. Nakon svega što sam doživjela nakon Tuđmanove smrti u stranci bila sam zgrožena te nisam htjela prihvatiti nikakve Sanaderove ponude u zamjenu za javnu podršku.

Ipak, ostala sam u stranci i u Hrvatskom saboru do sljedećeg stranačkog sabora na kojem se kao protukandidat za predsjednika Sanaderu natjecao Ivić Pašalić. Kad su i ti izbori bili izmanipulirani i pokradeni, postalo mi je jasno da više nemam što tražiti u tom društvu. Tada sam potpuno samoinicijativno napisala javno pismo Sanaderu i HDZ-u te objasnila zašto izlazim iz stranke. Već tada, između ostalog, kao razloge sam navela Sanaderovu nedopustivu detuđmanizaciju stranke te njegovo diktatorsko vođenje stranke. Kasnije se pokazalo da sam, na žalost, bila u pravu. Na Vaše pitanje je li mi žao, nije. Ne možete ostati u stranci s čijom se politikom više ne slažete. A između Tuđmanove i Sanaderove politike bila je razlika kao između dana i noći.

Kod nas je tada, ali i danas bilo teško ostati aktivan u politici izvan neke značajnije stranke, a ja inače nisam osoba koja svoju budućnost vidi isključivo uz pripadnost nekoj stranci. Imam svoju profesiju koju volim i tada sam zapravo bila radosna što ću se moći ponovno vratiti u obrazovanje, poslu koji volim i za koji smatram da je jednako koristan za društvo, ako ne i korisniji, kao i bavljenje politikom. Prema tome, nisam ja otišla iz politike jer sam bila marginalizirana, nego jer mi se zgadila. Mnogi marginalizirani u doba Tuđmana, isplivali su na vrh u doba Sanadera, oni koje je Sanader marginalizirao sada su, eto, došli na vrh. Prema tome sve je stvar ''želuca''.

Kao žena u politici, koliko ste imali posljedica zbog toga? Jeste li se suočavali s pokušajem dominacije nad Vama i Vašim znanjem, čak primitivnim machističkim omalovažavanjima?

U doba kada sam ja bila u politici na istaknutim je mjestima bila tek pokoja žena. HDZ je tada bila stranka u kojoj se nije preozbiljno shvaćao politički rad žena. Često sam se susretala s omalovažavanjem vlastitog rada, machističkim ponašanjem kolega, ali i onih iz drugih stranaka. Cijeli moj život borim se protiv neravnopravnosti žena, ne transparentima, konvencijama i galamom već dokazivanjem, vlastitim radom, rezultatima i primjerom. Kod nas, ali i u cijeloj EU, još uvijek vlada neravnopravnost žena i muškaraca. Dovoljno je samo pogledati zadnje podatke koliko su žene u EU potplaćene u odnosu na muškarce za istu vrstu poslova.

mintas4

Nakon što ste otišli prije 15 godina iz politike, je li bilo poziva da se ponovno aktivirate u njoj, bilo iz stranke u kojoj ste bili članica, ili iz neke druge?

Nakon odlaska iz politike 2003.g., ja sam tu stranicu života potpuno zatvorila. Bilo je kasnije, nakon odlaska Sanadera i Kosorice, nekih sugestija da se vratim i aktiviram u stranci, a i poziva iz drugih manjih stranaka. Međutim, smatram da sam kroz 13 godina bavljenja aktivnom politikom dala dostatan obol i da je došlo vrijeme za druge i mlađe. Moje sadašnje sudjelovanje u radu Gradske skupštine Grada Zagreba, na poziv gradonačelnika Bandića, shvaćam ozbiljno, ali to je u ovoj mojoj životnoj dobi vjerojatno moj maksimum.

Zašto se mlade političke snage tako teško mogu probiti pored već okoštalih, praktički vječnih struktura koje su ukopane u svoje beneficije i ne može ih se nikako maknuti, jer se oni sami ne žele maknuti?

Nisam ni sociolog, ni politolog, ali iz osobnog iskustva mogu reći da su razlozi različiti. Vlast je opijum i neki se naprosto ne mogu odreći te ovisnosti. Nedostaje nam političke kulture da oni koji su se već naprosto ''potrošili'' u politici sami odu, ili da ih stranke maknu. Stranke su organizirane tako da je prohodnost mlađih prema višim pozicijama uglavnom ili onemogućena, ili ovisna o podložničkom mentalitetu što dovodi do negativne selekcije. Mnogi mladi, ali i ostali, pošteni, sposobni i uspješni ljudi danas zaziru od političkog angažmana jer je taj posao, grubo rečeno, dosta prostituiran, a i nesiguran ako stranka siđe s vlasti, ili se nekome zamjeriš. Postojeća politička scena pomalo se urušava zbog okoštalosti. Potrebno je preslagivanje, nove ideje i novi ljudi. Zato treba mijenjati izborni sustav (zato sam potpisala zahtjev za referendum), ali ni to neće biti jamac napretka ako nastavimo lakovjerno, ili neodgovorno birati političare i stranke, a politiku i dalje ostavimo samo karijeristima, klijentelistima i podobnima.

Bili ste prva EU-ministrica. Danas državu vode bivši kadrovi Ministarstva vanjskih poslova, a čini se da smo u zavadi s gotovo svim susjedima, ali i da nemamo jasno definiranu vanjsku politiku. Ekspert ste za to područje - nije li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi, zapravo, paradoksalna?

Nije problem u tome odakle dolaze novi kadrovi, nego kakvi su. Vanjska politika svake države je, a napose Hrvatske, vrlo osjetljivo područje na kojem treba imati puno takta, ustrajnih nastojanja, dobrih odnosa, nekada progutati i poneku ''žabu'', ali njen smjer bi trebao uvijek biti odabir onoga što je u interesu Hrvatske. Čak i pod cijenu da to nekada naljuti europske političke elite i one drugih država u okružju. Susjede nismo birali i s nekima ćemo trajno imati određene probleme, dočim s velikim silama kao što su EU, SAD, Rusija, Kina itd. trebamo graditi odnose uvijek tako da to bude i na vlastitu korist. Ne mislim da je nekonzistentnost vanjske politike ako Predsjednica RH više surađuje s SAD-om, a Premijer s EU, ali jest kad Predsjednica smatra da nas neki diplomatski predstavnici loše zastupaju, a oni ostaju i nadalje aktivni.

Koje je, po Vama, prirodno usmjerenje Hrvatske? Zapad, pretpostavljam - ali, kako pomiriti odnose i prema EU, ali i prema SAD-u?

Mi smo premala zemlja da bismo mogli arbitrirati u njihovim međusobnim odnosima. Trebamo biti u dobrim odnosima i s EU i s SAD-om, Rusijom, Kinom itd. u mjeri u kojoj svaka od tih država uvažava naše nacionalne interese i može pomoći našem boljitku (dobar je primjer gradnja Pelješkog mosta, obnova zračnih snaga RH itd.). Tuđman se često nije sviđao političarima velikih država zbog svojih stavova te su ga kritizirali i napadali, ali su ga itekako cijenili, jer su znali da uvijek kad im se suprotstavljao, to je činio kako bi zaštitio neki vitalni hrvatski interes.

Mintas5

Kako ocjenjujete rad predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Za razliku od ''bijesnih'' ljevičara koji je stalno napadaju i traže joj ''dlaku u jajetu'', smatram da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, za razliku od dlakavog Mesića i blijedog Josipovića, odlično radi svoj posao. Odlično zastupa i reprezentira Hrvatsku u svijetu, o čemu najbolje svjedoče izjave stranih političara i medija (sjetimo se samo nogometnog prvenstva). Na domaćoj se sceni izdigla iznad stranaka i vrlo aktivno komunicira s građanima, upoznata je sa situacijom i problemima u zemlji te vrlo hrabro i otvoreno na njih upozorava i traži poboljšice. Kao prva žena predsjednik države kod nas mislim da je na visini svog zadatka i da po mnogo čemu pokazuje kakvi bi političari trebali biti. O umjetnim trepavicama ostavljam Daliji Orešković nek' naklapa kao nova ljevičarska nada.

I na koncu, imate li kakvu poruku razočaranim građanima, koji sigurno nisu sanjali ovakvu državu? Živjeti dan po dan, možda?

Građani i jesu i nisu razočarani. Ovisi na što mislite. Iluzija je bila vjerovati da ćemo, čim dobijemo vlastitu državu, odmah u njoj poteći med i mlijeko. Da, treba živjeti i boriti se iz dana u dan makar nekada izgledalo besmisleno. Naslijeđeni problemi, rat, poraće i mentalitet breme su s kojim se teško i sporo nosimo. Presporo se mijenjamo, kasnimo za drugim tranzicijskim zemljama, naučili smo za sve nedaće kriviti druge, nikada sebe same. Međutim, u tih 27 godina dosta smo postigli, mada smo mogli i puno više. Hoćemo li ubrzati, ovisi upravo o nama i promjeni našeg ponašanja i odgovornosti te razvijanju osjećaja zajedništva da ne živimo i radimo samo za sebe i svoju užu obitelj nego i za širu obitelj, našu zemlju - najljepšu zemlju na svijetu.

Mintas6

Andrea Latinović
direktno.hr

Čet, 18-07-2019, 10:19:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.