Sukob interesa

Dijaspora

Prijepori koji su se vodili zadnjih dana o tome treba li ili ne ukinuti listu za dijasporu, pa onda jesu li Hrvati iz BiH dijaspora ili ne, a samim tim imaju li ili ne pravo glasa na parlamentarnim izborima - potpuno su promašeni, ni preciznije, u startu je bio promašen prijedlog šefa SDP-a Milanovića da se Hrvatima iz BiH ukine pravo glasa jer nisu dijaspora. Naime, nigdje, u ni jednom zakonu, pa tako ni onom izbornom, ne stoji da hrvatska dijaspora glasuje na parlamentarnim izborima. Jer, zakonom je teritorij Republike Hrvatske podijeljen na deset izbornih jedinica, dok je jedanaesta izborna jedinica zasebna izborna jedinica u kojoj zastupnike u Sabor biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Dvanaestu izbornu jedinicu čini cjelokupno područje Republike Hrvatske u kojoj pripadnici autohtonih nacionalnih manjina biraju svoje zastupnike u Sabor. I za koje neke parlamentarne stranke traže tzv. pozitivnu diskriminaciju, odnosno dvostruko pravo glasa. Dakle, da biraju s manjinskih i tzv. većinskih lista. No vratimo se dijaspori. Ne postoji izborna jedinica u kojoj bira dijaspora nego isključivo jedinica u kojoj biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj. Samim tim bespotrebne su rasprave o tome jesu li Hrvati iz BiH dijaspora i mogu li stoga glasovati na izborima u Hrvatskoj.

Ako je Milanoviću i ekipi do promjene Ustava ili do toga da Hrvati iz BiH, koji mahom nisu naklonjeni njegovoj političkoj opciji, ne glasuju u Hrvatskoj, morao je predložiti ukidanje prava glasovanja svim državljanima koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj.

Osobno držim da Hrvati, autohtoni narod u BiH, nisu (i ne mogu ni biti) dijaspora jer dijaspora označava raselje-ništvo. No, ponavljam, dijaspora ionako prema ni jednom hrvatskom zakonu nema pravo glasa. S druge strane, ne vidim ni jedan jedini razlog zbog kojeg bi hrvatski državljani koji žive u drugim zemljama imali pravo glasa, a Hrvati iz BiH - ne? U cijeloj toj priči oko Hrvata u BiH koje je Milanović ugurao u dijasporu, a potom im oduzeo pravo glasa jer oni to nisu, a ostalo iseljeništvo je, razvidan je tek maćehinski odnos prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i to samo zato jer su oni Bosanci i Hercegovci. I zato što se samim tim valjda moraju uklopiti u stereotipe koji ih proglašavaju primitivcima, lopovima i slično te koji im se godinama prišivaju. I to mahom iz usta osoba koje se kao zalažu za visoke demokratske i čovječne uzuse i standarde. Dakako, samo za one koji se ne uklapaju u spomenute stereotipe.

Još je smješmja (i gluplja!) tvrdnja raznoraznih poznavatelja izbornog prava, a tako i prava dijaspore, da na izborima u Hrvatskoj ne bi trebali glasovati oni koji ne plaćaju porez u ovoj državi. Ako bi se takvo što provelo u djelo, osim državljana koji nemaju prebivali- šte u Hrvatskoj, na parlamentarnim izborima ne bi smjeli glasovati ni studenti, ni umirovljenici, ni nezaposleni, ni socijalni slučajevi, a ni, recimo, uspješni poduzetnici koji imaju tvrtke koje posluju u drugim zemljama pa tamo plaćaju porez... Pravo glasa ne bi imali ni uspješni sportaši (a bilo je konkretnih primjera) koji, da prođu jeftinije, nakon osvojenih turnira plate porez u nekoj drugoj državi.

Kako bilo, svi koji se prepoznaju u nekoj od tih skupina mogli bi izgubiti pravo glasa ako bi, recimo, prošla zakonska izmjena po kojoj u Hrvatskoj mogu glasovati samo oni koji plaćaju porez. Istodobno, oni koji plaćaju više poreza mogli bi jednako tako tražiti da imaju pravo na dva ili više glasova. Proporcionalno plaćenom porezu. Glupo? Možda, ali to predlaže čelnik najjače oporbene stranke koja prema nekim anketama pristojno stoji među biračima. A to čine samo zbog osvajanja vlasti (kako banalno!), a ne zbog boljitka ili brige za narod.

Fićo za autocestu 

Ako bi recimo prošao prijedlog da glasuju samo oni koji plaćaju porez u Hrvatskoj, a onda bi oni koji plaćaju puno poreza u Hrvatskoj tražili i puno više glasova od običnog puka koji tek zarađuje plaćicu, na izborima bi mogao uvjerljivo pobijediti haeneso-vac Radimir Čačić. A za to bi mu bili dovoljni samo njegovi glasovi na koje ima pravo zbog znatnog plaćanja poreza. Tako proizlazi iz njegovog najnovijeg pisanog uratka "Ostvarenja" u kojem taj svestrani političar i poduzetnik pod motom "Jedan čovjek čini razliku" na finom papiru za 29 kuna prodaje pre-dizbornu priču za premijersko mjesto. Jer Čačić ima više-manje sve, ali mu fali premijersko mjesto. Zato je brže-bolje napisao knjigu u kojoj je pobrojao svoje i tuđe uspjehe. Tako se pretendent za mjesto šefa vlade pohvalio inovacijama koje je kao župan unio u Varaždinsku županiju. Na primjer obnova zgrade Varaždinske županije koja je prvi primjer javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj. Pohvalio se uspješni Čačić i daje prvi ugovor potpisao s vlastitim ocem koji mu je plaćao za svaki ispit ili kolokvij na fakultetu koji položi s ocjenom većom od tri. I malo po malo stekao poduzetnički imperij. To mu ama baš nitko ne može osporiti, pa neću ni ja.

Uostalom, u toj cijeloj priči oko Čačića brine me nešto drugo. Što ako Čačić postane premijer, a ukaže mu se prilika za dobrom zaradom? Na što bi sve bio spreman? A možda bi na kraju sve dobro završilo? Kao kad je bio ministar u Račanovoj vladi i kad je, kaže, sagradio autocestu Zagreb-Split. Jer za Čačićevog ministarskog mandata sagrađeno je više autocesta nego u prethodnih trideset godina. I zato samim tim sva prava na autocestu pripadaju Radimiru Čačiću koji je, kakve li ironije, nije ni počeo, a ni završio, a ipak je njegova. Dakako, sposobni ministar Čačić ima i protivnike. Na primjer zlobnike iz saborskog Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa koji nisu prepoznali njegovo ministarsko zalaganje u Račanovoj vladi. Pa su ga valjda iz čiste ljubomore stoje izgradio autocestu i još štošta drugo optužili za sukob interesa. I to samo zato stoje kao ministar graditeljstva i javnih radova u dvije godine poslovanja njegove tvrtke Congama s državom sklopio poslove vrijedne milijune kuna. Zlobnici bi mogli još štošta nabrojiti čovjeku koji je prvi ugovor sklopio s ocem i tako zaradio prvog fiću. A ja se neću ni pitati stoje zaradio od ugovora sklopljenih između njegovih tvrtki i države? I to samo u vrijeme dok je bio ministar!

Zašto Gong, a ne Dong? 

Nije samo Čačić u sukobu interesa. Na jednom saborskom odboru otvorila se rasprava o tome je li predsjednica udruge Gong (Građani organizirano nadgledaju glasovanje) i članica Programskog vijeća HRT-a Suzana Jašić isto tako u sukobu interesa. I to zato što su toj udruzi koja promatra izbore i kad oni jesu i kad nisu, prema onome što su sami objavili na svojim web-stranicama, donacije od HRT-a nenormalno porasle (recimo na 12 milijuna kuna godišnje) od kada je Jašić članica vijeća te kuće. Iako saborski odbor o tome nije mogao donijeti konačnu odluku jer je mišljenje zastupnika bilo podijeljeno, razvidno je da Jašić po tom pitanju nije u sukobu interesa. Naime, ono što su objavili na svojim web-stranicama neistina je. Novi ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić pojasnio je da se reklame koje HRT objavljuje Gongu ubrajaju u kategoriju općih informacija koje moraju objaviti.

No, ja bih postavila dva druga pitanja koja se tiču tog problema. Prvo, koji su kriteriji po kojima HRT bira privatne udruge koje imaju pravo na objavu informacija od općeg značenja? Na primjer, ako bih ja sa svojim društvom osnovala civilnu udrugu Dong (Društvo organizirano nadgleda glasovanje) koja bi također pratila sve u vezi izbora, bi li ona imala pravo na besplatne televizijske minute?

I drugo, kako je moguće da čelnica udruge koja se financira iz stranih izvora može imati pravo glasa u vijeću medija koji spada u javni, odnosno državni sektor? Radi ilustracije, u demokratskim europskim zemljama i SAD-u takvo što je najstrože zabranjeno, ni da pojasnim, nevladine udruge koje se financiraju izvana nemaju priliku na bilo koji način sudjelovati u radu državnog ili javnog sektora! I to iz nekoliko, vrlo jednostavnih razloga. Smatra se da na taj način netko ili nešto iz druge zemlje može imati utjecaj na krojenje politike u matičnoj zemlji. Dakako, nema ni govora o udaru na civilni sektor. On je dobrodošao, ali s jasnim kriterijima. I transparentnim financijskim zaleđem, a onda i interesima.

Silvana Oruč Ivoš
Vjesnik

{mxc}