Pozornice su još uvijek sjajne, pjeva se kao rijetko dosad, posebno u televizijskim emisijama, kao da je glavno zanimanje u Hrvatskoj glazba i sport. Susret s pravim, istinskim životom imali smo prilike ovih dana doživjeti čitajući izvrsne razgovore u Glasu Koncila s utemeljiteljicom zajednice "Cenacolo" s. Elvirom Petrozzi kojoj je Hrvatska akademska udruga "Split" dodijelila priznanje "osoba dijaloga-osoba godine" za 2003. godinu, i s. Mirabilis u Jutarnjem listu, koje tragom Majke Terezije spašavaju ljude s dna. S. Elvira Petrozzi posvetila se narkomanima, a s. Mirabilis, podrijetlom Splićanka, svoj je život posvetila najvećim dijelom djeci i majkama u Kongu, izmučenima strašnim ratovima, glađu, silovanjima, AIDS-om, uglavnom i duhovno i fizički uništenima.

Dvije sestre - nevjerojatno čudo

Mi stalno tražimo znakove čuda, duhove, nebeske znakove, a upravo te dvije žene nevjerojatno su čudo u dehumaniziranom svijetu u kojem se događaju nezamislive stvari poput uništavanja djece ali i starih osoba kada se često o roditeljima govori kao teretu koji je potrebno staviti negdje drugdje, a to su najčešće starački domovi. Poslije ispovijesti o životu narkomana i dobroti s kojom im se pokušava pomoći i na drugi način pomoći ljudima kojima je previše bio i jedan obrok dnevno, mogli bismo u zanosu reći da poslije njih ništa više neće biti isto.

Odgovori kao parole

Premda je šteta upotrijebiti izlizanu frazu za veličinu djela, ta se fraza nametnula poslije gotovo cezarovskog usklika o bačenoj kocki novog predsjednika SDP-a kako s njegovim dolaskom ništa neće biti isto. Nažalost, izabrani predstavnik ni u jednom svojem odgovoru na novinarsko pitanje nije rekao što to neće biti isto. Iz niza razgovora saznali smo sve o urednom Titovu pioniru koji 1993. postaje dio tima predsjednika Tuđmana. U to vrijeme, kada je stvarao svoje američke i europske veze u Ministarstvu vanjskih poslova, nije ga smetalo oslovljavanje s gospodine i odanost predsjedniku Tuđmanu. Čistom političkom računicom krajem 90-ih napušta pobjedničku stranku i odlazi u SDP. U prvom naletu sadašnje pobjede poručuje kako više nema gospode, njegov izbor su drugovi, saznajemo da je ateist, odnos prema Tuđmanu se mijenja naspram Brozu koji je "za borbu protiv fašizma ujedinio više naroda". Istina jest da ih je ujedinio, ali po diktatu inozemnih sila kojih i nije bilo puno briga što se s Jugoslavijom događa. Fašistički sustav u našoj zemlji koji je propao zajedno s fašizmom u Europi zamijenjen je drugim totalitarizmom. Možda je povlaka Tito-Račan normalna u socijaldemokraciji koja nimalo nije nalik na socijaldemokracije u zemljama koje u zalog nisu imale komunistički totalitarizam. Jedan od predstavnika inozemnih saveznika Sir McLean razočarano je nakon završetka rata spomenuo da nije znao kako novi sustav neće biti višestranački. Međutim, svima je bilo dovoljno sačuvati izvanjski mir. Ne izdvajajući ni jednu stranku ni predstavnike osim po programima, novi predsjednik socijaldemokrata sam se izdvojio izjavama kojima se ne bi trebao ponositi budući da za razliku od svakoga prosječnog novinara ne zna niti koliki je inozemni dug. Nažalost, njegovi odgovori više su parole nego programi jer su mnogi umorni od priča o Titu pa i predsjedniku Tuđmanu, novoateistima, kao i onima koji pod program prodaju svoja obraćenja. Dobri programi sadržavaju sve osobine onoga koji ih stvara i provodi pa mu ostale priče nisu ni potrebne. Novi čovjek na čelu stranke sva ekonomska pitanja koja su temelj države prebacuje na budućeg premijera iz iste stranke, ekonomista koji se već ponudio svakom timu poslije američkih savjeta. Kao da se sve vrti u krug na nekoj lošoj pozornici s istim licima koja traže autora. Stječe se dojam kao da u ovoj zemlji ima više ljudi željnih mjesta premijera nego stranaka.

Prateći predizbore za predsjednika stranke, kandidate koji su bili izabrani, činilo se da je u Hrvatskoj jedini problem, a to zahvaljujući i novinarskim pitanjima, tko više voli Gibonnija ili Thompsona i tko je više krajeva posjetio kako bi imao uspješniju kampanju nego spoznaja o konkretnim planovima za budućnost. Čudno je da nisu postavljena pitanja o odnosu prema Hagu koji nam nameće genocidnost za budućnost. Tim više je to zanimljivo izabranom predsjedniku socijaldemokrata budući da je bio sukreator vanjske politike, pa i haške. Ostaje i pitanje koje 60 godina baca sjenu na nas poput Berlinskog zida, a to su Jasenovac i Bleiburg. Televizija je nedavno prikazala emisiju o križnom putu i Bleiburgu u kojem je Bleiburg prikazan kao mjesto na kojem se ništa nije dogodilo. Prema najnovijim istraživanjima upravo se na toj Olovnoj dolini dogodio najstrašniji dio završetka II. svjetskog rata čiji smo taoci i danas.

Nedostatak duhovnosti

Izokrenuta istina očituje se iz divljenja novom Sarkozijevu ministru Kouchneru kojeg se predstavlja umalo kao spasitelja ratnog Dubrovnika; premda treba poštivati njegov dolazak u Dubrovnik, nužno je i svjedočiti da je u njegovu dolasku bilo i drugih namjera osim pomoći. Riječima Đela Jusića, svjedoka tadašnjeg Dubrovnika, ministar je poput mnogih inozemnih gostiju koji su poslije dolazili vjerovao da treba iseliti stanovnike Dubrovnika, a i samu tragediju jednog grada upotrijebio je za svoju promidžbu. Nastojalo se već onda staviti u istu razinu agresora i žrtvu, što tek danas postaje očito. Zbog toga su Hrvatskoj nužno potrebni programi, znanje, mudrost i duhovnost ili, kratko rečeno, ovoj zemlji bi itekako dobro došle osobe poput sestara Elvire i Mirabilis kojima su svi na prvom mjestu, osim njih samih, i koje su same osmislile programe za koje bi i mnogim državnicima trebale godine.

{mxc}