Krvave ruke zapadnih moćnika

Lund, 22. svibnja - Moj sugovornik u Haagu i kasnije u Lundu, 2003. godine, bio je Japanac, odnosno japanski istražitelj zločina protiv čovječnosti i genocida na prostoru bivše Jugoslavije. Ključna riječ u njegovoj argumentaciji bila je na engleskom "evenhanded" a to se na švedskom, a vjerujem i hrvatskom, prevodi kao "pravedan" i "nepartijski" (nepristran, op. ur.). Japanac je bio častan i veoma inteligentan čovjek i uvjeravao me da logika Haaga odnosno Suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji mora donijeti plodove pravde i dobra.

Moj argument bio je kratak i jednostavan: vi u Haagu izgleda ne razumijete puno od toga što se dogodilo na Balkanu. Ne vidite puno, kad ni to što se dogodilo prije osam odnosno deset godina nije za vas providno - ni kao događaj ni kao brojčani odnos. Govorio sam da je JNA, tada još treća vojna sila u Europi - barem po broju vojnika i oružju - imala prednost i čak izravnu potporu američkoga predsjednika Georgea Busha (starijeg), Jamesa Bakera, ministra vanjskih poslova SAD-a, da ne govorimo o tome koliko su simpatija - pa i vrlo konkretne pomoći - ljudi iz Beograda imali u britanskom premijeru Johnu Mayoru, njegovim ministrima Douglasu Hurdu (njemu posebno i najviše) i Malcolmu Rifkindu. Rifkind je prosvjed Margareth Thatcher protiv srpskoga granatiranja Sarajeva i zločina u Vukovaru nazvao emocionalnom budalaštinom ("emotional nonsens") i nije pretjerano reći da je John Mayor smijenio Thatcher ponajprije zbog njezine osude srpske najezde u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. The Times je tada zapisao da u Velikoj Britaniji, pa i u Europi, na vlasti sjede "politički pigmeji".

Među žestoke srpske podržavatelje spadao je naglašeno i francuski predsjednik Francois Mitterrand. "Mi nikad ne ćemo ratovati protiv Srbije", rekao je i nakon srpskoga granatiranja sarajevskih ulica i pokolja djece na njima! Kanadski general koji je nadgledao opsadu Sarajeva govorio je o "both sides" - tj. o srpskoj strani koja je pucala i granatirala i drugoj na koju se pucalo, koju se granatiralo.

Ivan Pavao II tada je - to zaista ne smijemo zaboraviti - u ime Svete Stolice zatražio da se srpske snage oko Sarajeva "razoruža".

Carl Bildt je tada kao švedski statsministar na taj Papin zahtjev reagirao protupitanjem, tj. rekao je: "Tko kaže da će biti bolje ako se bombardira srpske položaje oko Sarajeva". Povijest je zabilježila obje reakcije.

Carl Bildt 2003. piše tekst u International Herald Tribuneu, u kojem obrazlaže "potrebu" vojne akcije u Iraku.

Ivan Pavao II je pred kamerama cijeloga svijeta prije nedjeljnoga Angelusa jedva čujnim glasom rekao: "Mir u Iraku"!

Posebno je jadno završila engleska potpora jednoj - tj. srpskoj - strani u tzv. balkanskom ratu. Tiskana je knjiga Sleasing u kojoj se razotkriva da je britanska konzervativna stranka, na čelu s Johnom Mayorom, primila milijune funta srpskih biznismena kako bi aktivno i stvarno preokrenula rat u Bosni i Hercegovini - posebno kad je postojala "opasnost" stvaranja hrvatsko-muslimanske koalicije i respektabilne vojske protiv koje Srbi ne bi imali nikakve šanse.

Treba se sjetiti podmetanja i prijevare koju je pred TV kamerama aranžirao i izveo pukovnik Bob Stewart, optužbom na račun "Bloody croatian militia".

Stvorila je tada Britanija umjetni rat između Hrvata i Muslimana i "srpska stvar" u Bosni i Hercegovini bila je spašena - i spašena je do danas - sa stvarnom kontrolom polovice Bosne i Hercegovine u tzv. Republici Srpskoj. Od svih sudionika Daytona danas se, kako izgleda, jedino Richard Holbrooke osjeća prevarenim i to je nedavno rekao u jednom intervjuu, naglasivši da je srpsko ime za polovicu Bosne i Hercegovine ono zbog čega u pozitivnom smislu nije ništa dobro postignuto i budućnost je nesigurna više nego ikad.

Zar Vojislav Koštunica javno ne govori da je "pitanje vremena" kad će Republika Srpska u Bosni i Hercegovini postati dio Srbije?

Na kraju rekao sam da George Bush stariji nije htio ni primiti predsjednika Tuđmana niti s njim razgovarati kad je ovaj usred krize i rata pokušao zatražiti pomoć i razumijevanje - i skidanje embarga na kupnju oružja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

Treba puno naivnosti za mišljenje da moj japanski sugovornik iz Haaga, a kasnije i tu u Lundu gdje je došao u posjet, sve to nije razumio. Ipak, on je ostao pri svojem "evenhanded" - tj. nepristranosti.

Pomislio sam na njega jučer, kad sam pročitao da sud u Haagu danas kao "krivce" posebno izvlači predsjednika Tuđmana, Šuška i hrvatske generale.

Svjetska javnost ipak ne će, odnosno ne bi smjela, progutati ovu besmislicu.

Kad jedan sud - i to s autoritetom Vijeća sigurnosti iza sebe - ne razlučuje napadača i napadnute - tada je taj sud u pravnoj i moralnoj krizi najvišega stupnja. Čak i bez obzira na to ako je napadnuti ponegdje izgubio živce i razbor te reagirao pretjerano i nekorektno.

Tuđmanu se na dušu stavlja Oluja i srpska seoba iz Hrvatske. Ovdje u inozemstvu, tada, 1995., mogli smo gledati neizmjerno puno izvješća i pregleda o tome što se događalo. Meni je u najživljem sjećanju ostala slika iz beogradske Duge, na kojoj se vidi prvi traktor u srpskoj koloni na putu za Beograd, a na traktoru je pisalo: "Najveći egsodus u ištoriji srpskog naroda".

Bilo je tada nemoguće ne vidjeti sljedeće: srpske snage i političari u tzv. Krajini sve su svoje nade i težnje stavili na Miloševića - odnosno na njegov rat protiv Hrvatske. On taj rat nije ni htio započeti niti ga voditi. Razočarani Srbi - bijesni i frustrirani - svoj su "egsodus" ponajprije razumjeli kao prosvjed protiv Miloševića.

Ovih dana tu u Švedskoj, s potpuno banalnim i trivijalnim uzrokom i povodom, ponovno se počelo pisati i raspravljati o žrtvama rata u zadnjem tzv. balkanskom ratu. Povodom srpske pobjede na Europen Song Contestu Avni Dervishi je u Expressenu zatražio da se Srbi ispričaju žrtvama rata i da je njihov troprstni znak provokacija i uvrjeda.

Ubrzo su izvjesni Miško Stanišić i Bojan Brstina iznijeli "argumente" po kojima je troprstni znak sve samo ne sličan nacističkom Heil. Taj znak je znak za victory, zatim kaže: "Mi smo Srbi", zatim je pozivanje na Trojednoga Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga. Sve je to rekvizit u instrumentariju srpskoga egzistencijalizma.

Prema ovim srpskim polemičarima u cijelom tzv. balkanskom ratu (oni to odnekud točno znaju) silovano je i maltretirano 96 žena! Tu se Bojan Brstina poziva na Human Rights Watch. Nadalje, i tu je stvar postala vrlo zanimljiva, Brstina iz srpske omladinske organizacije tvrdi da je predsjednik Srbije Boris Tadić ustvari Židov odnosno da ima "judisk harkomst" - tj. židovsko podrijetlo!

U svakom slučaju, Marija Šerifović, kao pobjednica Song Contesta, ili je sama pametna ili ima pametne programere kad kaže: "Ovo je novo poglavlje za Srbiju". ... Inače, prema izvješću Expressena, Marija je obećala da će u kolovozu doći u Stockholm na gay festival kojemu, sama kaže, pripada i na kojemu se dobro osjeća. Uglavnom, svi izvjestitelji se slažu da je girl dobro pjevala i da je Srbija zaslužila nagradu i prigodu za novo političko otvaranje pred 3000 novinara koji će se u svibnju 2008. okupiti u Beogradu.

U međuvremenu, Haag i njegovi istražitelji u svojoj će se magli ponajprije baviti politikom, a ne pravdom.

Zlatko Markus
Fokus

{mxc}