Hrvatski dnevnici

Nekada nisam mogao zamisliti svoj dan bez hrpe novina. Bilo je neke čarolije i u samom mirisu i opipu papira svježe otiskanog primjerka, u listanju novine koja je tek skliznula s rotacijskog stroja, bilo je čarolije i u stvaranju, i u pisanju i u čitanju. Bilo je to obično, svakodnevno iskustvo koje se ponavljalo svakoga jutra ili večeri, ali je sa sobom nosilo jednu mističnu, novinarsku strast koju poznaju jedino oni koji su bili ili jesu u žrvnju dnevnog novinarstva. Danas gotovo više i ne čitam dnevne novine „uživo“, rijetko ih držim u rukama, prelistavam ih uglavnom preko Interneta. Nisam zaveden novom elektroničkom čarolijom, nego razočaran i žalostan činjenicom da se većina dnevnih novina u Hrvatskoj pretvorila u tabloide, u žuti tisak, prepun šarenih, profanih, površnih i zaglupljujućih sadržaja. Komercijalizirano novinarstvo postalo je beskrupulozno, u njemu više nema črolije, nema više one pozitivne novinarske strasti, nema više nikakve etike, ne poštuju se elementarna pravila profesije. Promijenio se i klasični grafički dizajn i izgled mnogih hrvatskih novina, iako se, primjerice, većina uglednih listova na Zapadu drži konzervativnijeg grafičkog habitusa, po kojemu su prepoznatljive.

Dnevno novinarstvo odražava mijene i prolaznosti zbivanja, ali ako je išta kod ozbiljnih dnevnika stalno i drži se tradicije, onda je to glava i naslovnica lista. Novine sam zato volio i zbog njihova izgleda, zbog one grafičke „patine“ koju nose sa sobom, a posebno ako vidim ozbiljnost, profiliranost i analitičnost sadržaja. Ako novine nemaju stav, kritičnost i neku uređivačku dosljednost, onda su vrijedne prezira kao sav žuti tisak. Ali takvih novina kod nas više nema, ako ih je ikada i bilo. Hrvatska nema dnevnik koji bi dublje ulazio u analize događanja, koji bi nudio nešto više od površne slike i uravnilovke stavova. Kod hrvatskih dnevnika, uz časne iznimke pojedinih kolega koji su sačuvali kakvu-takvu autorsku samosvojnost, jedina konstanta je da se iza prividne raznolikosti ponude, nudi zapravo jedno uniformirano političko mišljenje i da se provodi neprimjetna depolitizacija aspekata života u kojima je zrela političnost važna. Misleće pojedince želi se utopiti u apolitičnu masu koju će zanimati samo sadržaji tipa "life style“, estrada, automobili, nekretnine, sport i slično, dok će im bitne teme izmicati ili se relativizirati u oceanu globalizacijske površnosti. Mediji u Hrvatskoj kao da su trenirani ljude učiti kako – ne misliti!

Kad prelistavam hrvatska internet izdanja vodećih novina, koje oblikuju javno mnijenje, teško nalazim ijednu dublju analizu koja bi razotkrivala političku mizanscenu pojedinih procesa, koja bi ulazila u metapolitičko područje i ljudima otvarala pogled iznad uobičajenih floskula i stereotipa. To je najvidljivije u nedostatku prave kritičnosti i analitičnosti kad je riječ o ulasku Hrvatske u NATO i Europsku uniju, kad je riječ o sudu u Haagu i optužnicama protiv hrvatskih generala i ministara, kad je riječ o stvaranju Balkanije, i kad se treba dotaknuti nekih nedodirljivih političara, poput Stipe Mesića. Teško je pronaći ijedan tekst koji bi analitički, stručno i argumentirano tretirao i našu gospodarsku situaciju, prezaduženost i rasprodaju Hrvatske, naše srljanje u dužničko ropstvo iz kojega ćemo teško izaći, naše srljanje u NATO, potpuno sadržajno i praktično gubljenje i elementarnih znakova samostalnosti i suverenosti. Ako se neki dnevnici kritički i dotaknu takvih tema, onda je obično riječ o jeftinom senzacionalizmu na kojeg nitko ne reagira i koji na koncu banalizira pravu istinu ili njezino argumentirano iznošenje. Pojedinci koji su se usudili analizirati spomenute teme, brzo bi iščezli sa stranica dnevnih listova, ili bi se izgubili su okruženju u kojemu njihovi stavovi i analize ne bi ni došli do izražaja.

Neshvatljivo je da se u hrvatskoj javnosti putem dominantnih dnevnika ne inicira nijedna debata, rasprava ili polemika, primjerice, o ulasku Hrvatske u NATO, pri čemu bi se dalo prostora ozbiljnim kritičarima takve politike, da se tematski nigdje nije snažnije problematiziralo stvaranje preduvjeta za balkansku uniju, da su takve teme i autori koji bi imali što za reći, nepoželjni u medijima koji zapravo fingiraju otvorenost. Kad otvorite neke dnevne novine možete se i zabuniti, pa pomisliti da ste zalutali vremeplovom u bivšu Jugoslaviju, u razdoblje osamdesetih, u kojima se nemilice šiba hrvatski nacionalizam, a progonjene i zabranjene iz 1972., sada su zamijenili nepodobni „ratni zločinci“ iz Domovinskoga rata i prokazani kritičari mesćizirane Hrvatske. Uostalom, ako bi noviju hrvatsku povijest pisali prema nekim hrvatskim medijima i optužnicama Haaškoga tužiteljstva, onda bi srpska agresija trebala biti obrana od hrvatskog „zločinačkog poduhvata“.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}