Partizanski marš na suce

Dok god kriminalci pucaju jedni na druge, a ne i na suce i političare, to znači da se u društvu ne vodi ozbiljna borba protiv korupcije i kriminala - rekao je Ivo Josipović na predstavljanju SDP-ova programa za suzbijanje korupcije. Dakako, nije zaboravio iznova spomenuti "kažnjavanje teških oblika ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala", pa je zatražio i promjenu Ustava kojom bi se dokinula zastara tih nedjela. Kako je i red, sadašnju je vlast optužio da je borbu protiv korupcije "svela na akcijske planove" koje "svečano predstavlja".

Kao što znamo, pred nogama Ivice Račana, njegovih ministara, visokih policijskih dužnosnika, tužitelja i sudaca od 2000. do 2004. godine sve se prašilo od metaka iz oružja zastrašenih kriminalaca koje je nova vlast nemilosrdno progonila. Normalnu čovjeku teško je pojmiti moral političara koji su četiri godine imali priliku nešto učiniti u jednom području - progonu kriminala - a nisu učinili ništa, i koji biračima to ništa iznova nude kao svoj glavni politički naum. U što se pri tome uzdaju? U naviku birača da ondje gdje bi politika trebala biti djelotvorna - a to su u prvom redu gospodarstvo i zapošljavnje - ništa ne očekuju, pa ih je, bar privremeno, moguće zavesti iluzijom pravde, prava i poštenja. Tako je uvelike u svom mentalnom sklopu SDP ostao na partizanštini, kojoj je temeljna parola poštenje a glavni cilj vlast.

Evo jedne anegdote, stare oko pola stoljeća. Pokoškali se pred seljanima partijski sekretar i župnik, pa će sekretar: "Hajde, pope, začepi gubicu, što ti imaš govoriti kad tvoja Crkva vara narod već dvije tisuće godina!" Župnik mu uzvrati: "Je, mi ga varamo već dvije tisuće godina i još nam vjeruje, a vi ga varate samo desetak godina i više vam nitko ne vjeruje."

Mogu li "partizani", nakon što su to učinili i na početku 2000. godine, još jednom s istim obmanama prevariti narod? Hrvatski je birač u posljednjih desetak godina u kojima su se stranke uglavnom prestale razlikovati stavljen pred izbor kao čovjek koji pati od nesanice, pa se okreće sad na lijevi, sad na desni bok, u varljivoj nadi da će zaspati. Iz iskustva svoje stranke dok je bila na vlasti Josipović zna ne samo da ona nema volje i snage da se s kriminalom i korupcijom obračuna, nego da je i cio niz dužnosnika SDP-a, počevši od samog vrha, bio sudionik podosta afera - "Lenac", "Excelsior", Ina... - te da nisu sankcionirani samo zato što su bili i ostali nedodirljivi. Iluistracije radi - nedavno je jedan novinar u TV-razgovoru naveo podatak da se Slavku Liniću pet godina nije uspio uručiti sudski poziv za parnicu u kojoj je bio tužen, premda mu je stan od suda udaljen stotinjak metara!

Josipovićevo okretanje birača na lijevi bok utoliko je ciničnije što se, kako se nagađa, sam sprema postane ministar ako SDP osvoji vlast. A što bi činio kao ministar pravosuđa? Bi li stvorio okolnosti u kojima bi se procesuiralo sudionike slučajeva "Lenac", "Excelsior", Ina... Ne bi, jer "građani u Hrvatskoj smatraju da najkorumpiraniji dio društva nisu političari... nego pravosuđe i suci". Pa bi se profesor Josipović kao ministar usredotočio na ustroj pravosuđa i kadroviranje u sudstvu po mjerilima i interesima ljevice. Prenošenje težišta korupcije na suce iz usta jednog političara, bahato suđenje dužnosnika jedne stranke svekolikom sudskom miljeu, ne može značiti ništa drugo nego nagovještaj da bi u slučaju pobjede ljevica moglo uslijediti dosad nezapamćeno podređivanje pravosuđa interesima određenih stranaka i svjetonazora. U stilu sprege koju smo već vidjeli - nemilosrdnog krupnog kapitala i dirigirane partizanske pravde.

Milan Ivkošić
Večernji list