Amerikanci prokazali Engleze, a oni optužili Carlu del Ponte

Oko čega se Amerikanci i Englezi ne slažu? Zbog svojih odnosa s muslimanskim svijetom uopće i zbog boljeg geostrateškog pozicioniranja na Sredozemlju, u odnosu na Rusiju na istoku i Europsku uniju na zapadu, Amerikanci žele neovisno Kosovo, bez srbijanskog utjecaja, kao prostor podložan njima, koji istodobno slabi Srbiju za koju su Englezi pak predvidjeli stožernu ulogu u njihovu projektu zapadnog Balkana i jugoistočne Europe. Budući da jedino Srbija, oslobođena svih optužbi za ratni zločin i s potpunom vlašću nad Kosovom, može ispuniti namijenjenu joj ulogu u najnovijoj varijanti ‘versajskih političkih modela’, kroz koje Britanci tradicionalno više od stoljeća, ostvaruju svoje političke probitke, a koji se, unatoč prirodno dobrim američko-britanskim odnosima, ne uklapaju u američke globalne projekte, ne čudi onda što su se Britanci oduprli neovisnosti Kosova, a Amerikanci snažno uzvratili prokazivanjem presudne britanske uloge u procesima haaških sudova.

Naravno, ne će se Britanci javno suprotstaviti Amerikancima nego se koriste ‘snagom tihe diplomacije i politikom posredničkih uloga’. Kako to praktično izgleda vidljivo je iz reakcije starog britanskog i srpskog prijatelja, švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta koji je bivšem američkom veleposlaniku u Ujedinjenim narodima, Richardu Holbrookeu, poručio da se ne igra vatrom nakon što je Holbrooke na Forumu u Bruxellessu 27. travnja izjavio da će u slučaju ruskoga veta u Vijeću sigurnosti UN-a prigodom glasovanja o neovisnosti Kosova, Amerikanci i neke europske zemlje priznati neovisnost Kosova.

Da se taj američko-engleski sukob izravno lomi i preko hrvatskih leđa nema dvojbe. To se najbolje vidi u naoko pravnom sukobu obrana optuženih hrvatskih generala u objedinjenom slučaju ‘Gotovina, Čermak, Markač’ i njihovu različitom, često čak međusobno suprotstavljenom osporavanju ključnih teza iz optužbe haaškog tužiteljstva o hrvatskom ‘udruženom zločinačkom pothvatu’ i navodno planiranom etničkom čišćenju Srba. Taj je sukob trenutno više medijske a manje pravne naravi, jer je proces odgođen, a hrvatski mediji svoje političke projekcije, uglavnom upravljene protiv obrane Ante Gotovine i u militantnom dokazivanju vjerodostojnosti ključnog dokumenta haaškog tužiteljstva ‘Brijunskog transkripata’, žele nametnuti haaškim sucima, ne bi li se i preko Haaga ostvario željeni model političkog djelovanja određen hrvatskoj državi.

A jedan naoko športski, a u biti duboko politički događaj otkriva pravu narav tog političkog modela službeno nazvanog SEECP, kojeg Britanci nude nama Hrvatima u okrilju Europske unije. Zajedno s Mađarskom, Hrvatska je nedavno u Cardiffu bila glavni UEFA-in kandidat za organizaciju europskog nogometnog prvenstva 2012.. Međutim, politička logika spomenute jugoistonoeuropske asocijacije - istočne varijante Europske Unije - ne nudi mogućnost bilo kakvog samostalnog djelovanja izvan asocijacije bez dopuštenja ‘centralnih institucija’ europskih središta moći, bez obzira jesu li ona u Bruxellessu ili negdje drugdje.

Nije kriv Vlatko Marković. On je svoj športski dio posla bez sumnje odradio dobro. Falila je ‘samo’ ona, politička dimenzija, a to je problem, čini mi se, Sanaderov i Mesićev. Nu, još sve nije izgubljeno. Neka Hrvatska svoju sukandidaturu UEFA-i ponudi recimo sa Srbijom, pa ćemo vidjeti... Naime, ne može se, jer nema političke logike, predsjedavat SEECP-om a s Mađarima kandidirat za organizaciju europskog nogometnog prvenstva. To je Sanader, čini se shvatio tek po povratku iz Cardiffa, pa po logici vlastite političke prakse, svoje pogrješke podvaljuje drugima- u ovom slučaju optužuje Vlatka Markovića. Nema straha, ne boli Sanadera hrvatski neuspjeh iz Cardiffa, nego njegova politička taština teško podnosi njegovu političku naivnost, poglavito što je ona pokazana u Europi, a on je Europu proglasio snom vlastitih političkih dometa.

Protuteža SEECP-u- toj istočnoj varijanti Europske Unije je američka Jadransko-jonska inicijativa, vojnopolitički savez u NATO-u koji su Amerikanci ponudili Hrvatskoj, Albaniji i Makedoniji. Nastala u doba najvećih pritisaka na Hrvatsku radi izručenja Ante Gotovine Haagu, ta je asocijacija bila konkretna američka ponuda službenom Zagrebu da se uz još neke političke poteze, kao što je potpisivanje ugovora s Amerikancima o neizručivanju mogućih optuženika haaškim sudovima, otkloni bilo kakva mogućnost Gotovinova uhićenja i suđenja Hrvatskoj zbog ‘udruživanja u zločinački pothvat’. Zašto je ta prigoda odbijena treba pitati Mesića i Sanadera (Račan je umro, op. ur.). Možda je odgovor u tome što je upravo u to doba hrvatski predsjednik bio najveći protivnik takve hrvatske politike i bilo kakvog hrvatskog članstva u NATO-u.

Nakon uhićenja Ante Gotovine, i Mesić i Sanader podupiru svaki napor u hrvatskim nastojanjima za članstvom u NATO-u, i od tog trenutka uistinu počinje prava suradnja sa Sjevernoatlantskim savezom. Nema Jadransko-jonska inicijativa političku snagu jednog SEECP-a, niti joj je nakana političko rivalstvo. Za Hrvatsku je ona mogućnost više, mogućnost drukčijeg osmišljavanja hrvatske vanjske politike u suradnji s Amerikancima, pa ako Hrvatska već i mora prihvatiti neke političke diktate koji se ne uklapaju u hrvatske političke interese, savez s Amerikancima uvijek dobro dođe da se oni otklone ili barem drukčije formuliraju. Nešto slično kao što čine Poljaci na sjeveru EU. Amerikancima je ona mehanizam da se u datim političkim okolnostima ostvari mogućnost konkretnog političkog djelovanja. I ne treba se bojati NATO-a. On je, savez suverenih, nacionalnih država, bez ikakvih podmodela, kojima bi se Hrvatska u odnosu na druge članice, stavljala u drugorazrednu poziciju, kao što joj se već događa u SEECP-u, dok još nije postala ni članicom EU-a. Protivnicima NATO-a jedno pitanje: bi li Hrvatskoj, prigodom velikosrpske agresije na nju, bio uveden embargo na oružje da je kojim slučajem bila članica NATO-a? NATO je moćan vojni i politički savez, pa u njegovoj moći leži sigurnost svake članice koja je, budi kazano, i najjeftinija, što nije nebitno. Naravno, hrvatska sigurnost je u moći Hrvatske vojske koja je članica NATO-a.

Američko-engleski sukob obznanjen je tekstom u New York Timesu o ulozi haaških sudova u spašavanju Srbije. Ili je on naznačen možda i prije? Već je 1. travnja Slobodna Dalmacija objavila kratki razgovor hrvatske dopisnice iz Bruxellessa Ines Sabalić s Markom Attilom Hoareom, britanskim povjesničarom, istražiteljem haaškog tužiteljstva u procesu Slobodanu Miloševiću, što je još jedna potvrda činjenice da su isključivo Englezi kroz tužiteljstvo nadzirali optužbu protiv Slobodana Miloševića, bez obzira što se Geoffrey Nice od glavnog tužitelja Slobodanu Miloševiću pretvorio u glavnog optužitelja Carle del Ponte.

Treba napomenuti da je Hoare svoj znanstveni doktorat obranio pred Ivom Bancem. Već se u tom tekstu naslućivala Hoareova uloga u optužbi haaškog suda, koja je tek nakon teksta u New York Timesu postala sasvim očigledna. Ali o tome drugom prigodom. Iz ovog razgovora treba izdvojiti tek dvije izjave: da je Haaško tužiteljstvo krivo zbog nepodizanja optužnice protiv vrha JNA i Veljka Kadijevića, i da je za napad na BiH trebalo suditi Franji Tuđmanu.

New York Times u tekstu objavljenom 9. travnja doslovno piše da ‘Srbija, nasljednik/baštinik Jugoslavije, izborila se za sudsko dopuštenje da dijelove arhiva (za)drži izvan očiju javnosti. Suci i odvjetnici na Međunarodnom sudu za ratne zločine mogli su vidjeti cenzurirani materijal, ali on je izbačen iz javnih izvješća/dokumenata Tribunala’. Iz ovog je očito da je sud taj koji je dopustio zaštitu srbijanskih dokumenata. Svoje pismo napisano Jutarnjem listu Geoffrey Nice motivira izjavom Ive Sanadera da i Hrvatsku zanima zašto dokumenti nisu došli do ICJ-a, pa se iz te činjenice da zaključiti kako se Nice zapravo preko Jutarnjeg lista obraća Sanaderu. U tom pismu Nice piše: ‘Odluka o odobrenju za zaštitne mjere (materijal zatvoren za javnost) za veliki broj dokumenata Vrhovnog vijeća obrane SR Jugoslavije potječe osobno od gospođe Carle del Ponte.’. U optužbama Nice ne staje već nastavlja ‘Beograd je počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente i to s uspjehom jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda’.

Pa ako se već obraća njemu, bilo bi dobro da se Sanader sastane sa sirom Niceom i utvrdi koje je sve srpske dokumente zaštitila gospođa Del Ponte, jer čini mi se, da Britančevo pismo ima smisao ponude. Ako je to tako, onda je i to politička trgovina kojom Englezi pokušavaju ‘zacrniti’ vlastitu ulogu u spašavanju Srbije, nudeći Hrvatskoj dokaze protiv Carle del Ponte, u trenutku kad su i sami otkriveni. Pri kraju pisma Nice ipak otkriva tko zapravo odlučuje o zaštiti dokumenata. On piše: ‘S druge strane, moj tim i ja potrošili smo mnogo vremena i snage uvjeravajući suce da skinu zaštitne mjere s tih dokumenata’

Tu nešto ne štima. Ako je gospođa Del Ponte osobno odobrila ‘zaštitne mjere za veliki broj dokumenata’, zašto onda sir Nice sa svojim timom troši dragocjeno vrijeme i snage uvjeravajući suce da s tih dokumenata skinu zaštitne mjere. Po ovome ispada da glavna tužiteljica odobrava zaštitu dokumenata a da je suci ukidaju. Čudna podjela pravne moći!

Pozivajući se na Haaške i beogradske odvjetnike s kojima je, kaže razgovarao New York Times tvrdi kako je ‘ishod/rezultat mogao biti sasvim drukčiji, da je Međunarodni sud pravde izvršio pritisak i odlučno tražio pristup cjelokupnom arhivu. U jednom trenutku Sud je odbio bosanski zahtjev za svim dokumentima, izjavljujući kako je dovoljan dokaz/opsežna dokumentacija dostupna u sudskim izvješćima/arhivu’. Američke novine nastavljaju da su ‘detalji srpske vojne umiješanosti već bili poznati iz izvješća s ranijih slučajeva na sudu. Primjerice, dokazano je da je krajem 1993. više od 1800 časnika i vojnika Jugoslavenske vojske služilo u Vojsci bosanskih Srba, te da ih je Beograd razmještao/slao, plaćao, promicao i umirovljivao Sud je to zabilježio, ali je rekao da "zbiljska/čvrsta podrška" Beograda ne znači automatski da je Vojska bosanskih Srba agent/izvršitelj naloga Srbije’.

A pravu prirodu haaškog sudišta otkriva ovaj citat iz američkih novina: ‘Priča o zamračenim dokumentima, načinjena na temelju više od 20 razgovora s odvjetnicima i službenicima suda i javnih izvješća, nudi izniman/neviđen uvid u sudske postupke u Haagu, gdje se saslušanja mogu provoditi na zatvorenim sastancima i gdje se dogovori često sklapaju iza zatvorenih vrata. Na znanje svim hrvatskim štovateljima i braniteljima demokratskih načela i pravnih standarda po kojima se sudi u Haagu.

Newyokške novine gospođu Del Ponte spominju samo u trenutku ‘kad su se beogradski odvjetnici sastali sa sucima Tribunala sa zahtjevom da njihovi dokumenti ostanu obavijeni velom tajne, predočili su pismo podrške glavne sudske tužiteljice Carle Del Ponte’, koja je potvrdila je da je u svibnju 2003. poslala pismo bivšemu srpskom ministru vanjskih poslova, Goranu Svilanoviću, u kojemu kaže kako će prihvatiti pečaćenje "razumnoga" dijela dokumenata. Dakle, nije ni glavna haaška tužiteljica ostala bez posla u londonskoj misiji spašavanja Srbije i osudi Hrvatske, ali je činjenica da ona nije glavni krivac za srpske ‘dealove’ s Haagom, kako joj želi podvaliti sir Geoffrey Nice, spašavajući sebe i svoje britansko kraljevstvo od stvarne uloge u haaškim sudištima koju su otkrili Amerikanci.

Jedino netko uistinu politički moćan i vrlo zainteresiran za srpske interese može i hoće uskladiti odluke svjetskih sudova, ICTY-ja i ICJ-a, kako bi pomogao Srbiji u spašavanju od logične kazne za sve zločine koje je počinila u agresiji na Hrvatsku i BiH, a po nalogu svoga moćnog zaštitnika. A u ovom trenutku jedini logičan izbor je službeni London, koji Hrvatskoj odbija izručiti čak i najobičnijeg ratnog zločinca Srđana Španovića osuđenog na dvadeset godina zatvora s obrazloženjem još jednog kraljeva podanika - britanskog kraljevskog suca da se taj zločin dogodio davno.

Trpimir Kovač
Hrvatsko slovo

{mxc}