Nasilje nad Hrvatskom? 

Zagrebački skup ministara vanjskih poslova deset država u okviru tzv. Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), održan u petak 2. ožujka, bez sumnje politički dalekosežan događaj, hrvatskoj je javnosti gotovo prešućen, pa tim više među onima kojima je stvarno stalo do općega dobra čitave hrvatske nacije i njezine bolje budućnosti potiče zabrinutost i brojna teška pitanja. Činjenica je, kako je izvijestila Hina, da je hrvatski predsjednik Vlade za taj skup rekao da je "iznimno važan", da je najavljeno da će skup završiti zajedničkom deklaracijom i tiskovnom konferencijom Trojke SEECP-a (Grčka, Hrvatska i Bugarska). Činjenica je također da hrvatski mediji, koji su uglavnom prenijeli Hininu najavu o sadržaju razgovora na sastanku, uopće nisu izvijestili je li zaista usvojena kakva deklaracija, a nisu izvijestili ni je li uopće održana najavljena tiskovna konferencija. Umjesto o sadržaju toga sastanka, koji se sasvim sigurno tiče i Hrvatske i njezine budućnosti, mediji su s ruba toga sastanka najveću pozornost dali izjavama srbijanskoga ministra vanjskih poslova o Kosovu - što se može razumjeti kao namjerni bijeg od nepoželjne ili možda čak zabranjene glavne teme toga sastanka. Činjenica je nadalje da se osim izjave predsjednika Vlade nakon početka tog sastanka nitko od hrvatskih političara na vlasti ili od političara iz parlamentarnih stranaka u oporbi nije oglasio ikakvom izjavom. Je li to imalo korektan odnos prema hrvatskoj javnosti i nije li to ipak paradoksalno i vrlo neobično za sastanak predstavnika deset zemalja koji je sam predsjednik hrvatske Vlade izričito i doslovno označio "iznimno važnim"? Nije li vrlo neobično da urednici nisu poslali novinare ni Predsjedniku RH, koji je po funkciji jedan od bitnih kreatora hrvatske vanjske politike, da on progovori hrvatskoj javnosti o čemu su to u Zagrebu raspravljali ministri vanjskih poslova i osobito o onome što se izravno tiče Hrvatske i njezinih građana?

 Takvo guranje pod tepih zagrebačkoga ministarskog susreta, još k tome "iznimno važnog", nužno budi sumnje, zabrinutost i otvara prostor za različite spekulacije. Činjenica da nad Hrvatskom stalno visi Damoklov mač političkog guranja Hrvatske na tzv. Zapadni Balkan, u nejasnu asocijaciju država s prostora bivše SFRJ s izuzetkom Slovenije i s dodatkom Albanije, tako važnom skupu u okviru tzv. Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi mogla bi dati sasvim posebnu težinu, pa je doista neprimjereno i nekorektno što su izostali i vjerodostojne informacije i njihova službena, istinita i vjerodostojna obrazloženja. Poznata je činjenica da danas postoji dogovorena zona slobodne trgovine CEFTA, koja će se preimenovati u SEEFTA-u, a koja je za razliku od prijašnje CEFTA-e - u kojoj je bila članica i Hrvatska - do neprepoznatljivosti snizila kriterije i na taj način gotovo bez ikakvih uvjeta obuhvatila sve zemlje jugoistočne Europe, uključujući opet i Hrvatsku, i dodala im, vjerojatno kao politički "smokvin list", Moldaviju. Poznato je da zemlje članice CEFTA-e izlaze iz te asocijacije čim pristupe Europskoj uniji, pa nije jasno zašto su na zagrebačkom skupu sudjelovali i predstavnici jugoistočnoeuropskih zemlja koje su već članice Europske unije, odnosno nameće se pitanje jesu li i one bile u Zagrebu tek samo kao neki politički "smokvin list" ili će i one postati dio buduće, javnosti nejasne asocijacije? Nameće se također ozbiljno pitanje uloge političkoga "smokvina lista": Je li on primijenjen da bi hrvatskoj javnosti zaslijepio oči pa da se ona bez ikakva pitanja pomiri s nakanom vladajućih u Hrvatskoj da hrvatsku državu utope u nejasnu balkansku asocijaciju? Pokriva li taj politički "smokvin list" s jedne strane moguće nasilje Europske unije prema Hrvatskoj, a s druge strane hrvatske vladajuće političare u postupanju s kojim se većina hrvatskih državljana nikada ne bi pomirila? Doista se nameće ozbiljno pitanje o nasilju Europske unije i njezinih političkih saveznika prema Hrvatskoj, ako se Hrvatsku prisiljava ili tjera u nejasnu balkansku asocijaciju i ako su pod pritiskom EU-a hrvatski mediji de facto ignorirali zagrebački skup. Ne radi li se doista o nasilju demokratske ili nedemokratske Europske unije prema hrvatskim vladajućim političarima ako se od njih zahtijeva da provode nešto u svojoj zemlji protiv čega je sigurna većina hrvatskih građana? U tom kontekstu nije li izraz nasilja prema Hrvatskoj i činjenica što joj kao zemlji kandidatu za punopravno pristupanje Uniji svjesno i namjerno nije određen datum pristupanja odnosno nema li Europska unija tajni naum cijelu tu jugoistočnu Europu, uključujući i Hrvatsku, držati u svom predvorju dok sve zemlje ne "dozore"; a kada će "dozoriti", to će opet politički odlučiti administracija u Brusselu? Ako se pak stvarno ne radi o tako ozbiljnim pitanjima, zašto onda EU i hrvatski političari jasno i glasno ne kažu i pismeno se obvežu da se u SEECP nikoga, pa ni Hrvatsku, ne prisiljava? Osim toga, ako je SEECP asocijacija koju bi 11. svibnja ove godine i formalno kao političku organizaciju trebali osnovati predsjednici zemalja bivše SFRJ (minus Slovenija i plus Albanija te plus Moldavija) doista tako benigna i dobrodošla asocijacija i za Hrvatsku, zašto to ne bi mogli shvatiti i na referendumu podržati i hrvatski građani?

O zagrebačkom skupu i njegovim mogućim značenjima vrlo kritički izrazila se samo jedna hrvatska politička stranka, čije stavove nitko nije demantirao (što je također veoma znakovito, a i ona naivno i stranački pristrano smatra da se to ozbiljno pitanje, nakon eventualne svibanjske uspostave te političke asocijacije bez ikakvih pismenih jamstava, može riješiti izborima).

 Ivan Miklenić
Glas Koncila