„Kad kažeš Oluja“

„Operacija Oluja – dvije priče, dva narativa i dva sjećanja. Jedno oslobođenje, jedno stradanje i zajednička transgeneracijska trauma. Dvije kontradiktorne priče koje već 30 godina oblikuju brojne generacije.“

Tim riječima započinje poziv koji je Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) ovih dana objavila na svojim mrežnim stranicama, pozivajući mlade iz Hrvatske i Srbije da se prijave za sudjelovanje u Erasmus+ programu razmjene pod nazivom „Kad kažeš Oluja“. Program će se održati od 24. do 30. travnja u Zagrebu te na području Banovine, odnosno u Sisku i Petrinji.

Kako navode organizatori, cilj programa jest otvoriti prostor za dijalog i razmjenu osobnih iskustava i stavova o Oluji, ali i potaknuti sudionike na razumijevanje različitih perspektiva te, kako kažu, oblikovanje zajedničkoga narativa. Tijekom trajanja razmjene prikupljat će se i materijali koji će poslužiti za izradu dokumentarnoga filma.

Inicijativa mladih za ljudska prava predstavlja se kao neovisna, nestranačka i neprofitna organizacija civilnoga društva, osnovana 2008. godine i registrirana sukladno Zakonu o udrugama u Republici Hrvatskoj. Prema vlastitim navodima, riječ je o organizaciji koju su osnovali pripadnici ratnih i poslijeratnih generacija s ciljem da nasilna prošlost ne bude prepreka za, kako kažu, „prosperitetnu budućnost“. Ta se „prosperitetna budućnost“ dodatno definira u regionalnome umrežavanju. Organizacija, naime, djeluje u suradnji s partnerima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu uz, kako tvrde, jasno naglašenu europsku i euroatlantsku orijentaciju.

Zalažu se za pristup suočavanju s prošlošću koji u prvi plan stavlja obvezu da se „počisti vlastito dvorište“ te pritom, kako navode, dosljedno prozivaju hrvatsku državu i društvo da preuzmu svoj dio odgovornosti za događaje iz devedesetih.

Iz navedenoga je razvidno kako se opravdanje njihova rada temelji na vrlo jednostavnoj premisi: budući da je nasilna prošlost ovih prostora bila neraskidivo povezana, takvom se logikom nameće i potreba za zajedničkim usuglašavanjem narativa u sadašnjosti kako bi se tek tada mogla oblikovati ta proklamirana „prosperitetna budućnost“.

Na papiru, dakle, sve zvuči gotovo besprijekorno – suradnja, razumijevanje, zajednički narativi... No upravo tu nastaje ključni lom: kakvim se točno sadržajem pune ti naizgled benigni okviri i čija se „istina“ u njih ulijeva pod krinkom tzv. suočavanja s prošlošću?

Temelj države ne može biti predmet pregovora

No prije svake daljnje raščlambe valja se vratiti na ono što se sustavno ignorira, a to je zakonodavni okvir Republike Hrvatske. Naime, u Izvorišnim osnovama Ustava jasno je definirano kako je hrvatska država utemeljena na pobjedi u Domovinskome ratu. Hrvatski je sabor to dodatno potvrdio Deklaracijom o Domovinskome ratu, u kojoj se jasno navodi karakter rata kao obrambenoga i oslobodilačkoga, a operacija Oluja kao legitimna i ključna vojno-redarstvena operacija kojom je uspostavljen ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Drugim riječima: temeljni narativ nije stvar proizvoljne interpretacije niti predmet „usuglašavanja“ po projektima. On je definiran i politički i pravno. U Hrvatskoj se, dakle, ne može relativizirati njezin karakter jer postoji jasan zakonodavni i ustavni okvir.

Na problematičnost programa „Kad kažeš Oluja“ reagiralo je i Ministarstvo hrvatskih branitelja, izravno prozvavši Inicijativu mladih za ljudska prava. Upozorili su kako se kroz projekt gradi lažni narativ o VRO „Oluja“ koji vrijeđa hrvatske branitelje te da se, pod krinkom „suočavanja s prošlošću“, sustavno nameće jednostran i ideološki obojen pristup povijesti.

U svojoj je reakciji Ministarstvo jasno artikuliralo ono što bi u hrvatskome javnom prostoru trebalo biti samorazumljivo: operacija Oluja za Republiku Hrvatsku i njezine građane nije i nikada ne će biti „zajednička trauma“. Istodobno upozoravaju kako se organizatori pozivaju na „pravednu kulturu sjećanja“, dok pritom svjesno prešućuju istinu o žrtvama velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Takav selektivni osjećaj za pravdu, naglašavaju, ne samo da iskrivljuje povijesni kontekst, nego i izravno vrijeđa dostojanstvo hrvatskih branitelja, kao i svih stradalnika Domovinskoga rata. Zaključno, iz Ministarstva nedvosmisleno su poručili kako je stvarni cilj projekta „Kad kažeš Oluja“ izjednačavanje velikosrpskoga agresora i hrvatskih branitelja.

Jurišnici iz Inicijative odmah su požurili s odgovorom ministru, nastojeći odbaciti optužbe o izjednačavanju. Kao krunski dokaz vlastite moralne uzvišenosti istaknuli su kako su obilježavali zločine u Ahmićima i Trusini, čime, prema vlastitoj logici, potvrđuju dosljednost i nepristran pristup. Time, valjda, drže da su jednom zauvijek amortizirali svaku kritiku i sami sebi dodijelili status vrhovnoga arbitra istine i pravde.

Međutim, ton njihovoga očitovanja nemoguće je doživjeti drukčije nego kao agresivno dociranje. Doista je apsurdno da organizacija, koja se dominantno hrani inozemnim kapitalom, uzima za pravo držati lekcije Ministarstvu hrvatskih branitelja. Vrijedi podsjetiti na jednu, u ovomu kontekstu doista tragikomičnu činjenicu. Naime, aktivisti koji o Domovinskome ratu maliciozno laprdaju kroz projektne radionice „suočavanja s prošlošću“ –  u kojima se taj isti rat sustavno iskrivljuje, relativizira, blati i demonizira – bez imalo srama drže lekcije instituciji koju vodi čovjek koji je u ratu zapravo sudjelovao. U tomu svjetlu ministar Medved, umjesto što samo deklarativno negoduje, trebao bi možda malo pozornije proučiti financijska izvješća iz kojih se jasno vidi kako im je, uz inozemne financijere, i domaći institucionalni okvir također široko odriješio kese.

Financijska arhitektura „zajedničkoga narativa“

Upravo su financijski podatci ove „humanitarne“ udruge ključ koji razotkriva strukturu i dubinu apsurda kojemu svjedočimo. U samo par klikova na mrežnim stranicama Inicijative lako je doći do njezinih donatora. Tamo su navedene strane organizacije poput zaklada Rockefeller Brothers Fund, Charles Stewart Mott Foundation i National Endowment for Democracy te njemački Robert Bosch Stiftung, uz mnoge druge.

Međutim, tu priči nipošto nije kraj jer financijski podatci razotkrivaju i perverznu logiku domaćega financiranja projekata u kojima se blati hrvatska država. Iako su se ti iznosi tijekom vremena ponešto smanjili, ostaje činjenica da smo vlastitu dekonstrukciju godinama uredno plaćali iz vlastitoga džepa. Još je 2021. godine iz državnoga proračuna i lokalne samouprave u aktivističke torbe pritjecalo gotovo 700 tisuća kuna, dok su inozemni izvori u isto vrijeme iznosili više od 1,3 milijuna kuna.

U 2024. godini ukupni prihodi udruge iznosili su 186.873,85 eura. Od donacija državnoga proračuna za EU projekte dobili su 12.685 eura, što je znatno manje u odnosu na godinu ranije kada su dobili 59.215 eura. Od inozemnih vlada i međunarodnih organizacija iste su godine dobili 143.654 eura.

Neosporno je, dakle, kako je uz dominantno inozemno financiranje, hrvatski javni novac također kolao kroz projekte tzv. suradnje, suočavanja, pravde i pomirenja, što potvrđuje i popis donatora među kojima su Grad Zagreb, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske te bivši Središnji državni ured za demografiju i mlade čije su nadležnosti 2024. godine prešle u ruke Ministarstva demografije i useljeništva te Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.

Veliki mecena Inicijative je i certificirani nesposobnjaković s Cambridgea, Tomislav Tomašević – čovjek za kojega je odavno postalo bjelodano da nije kapacitiran ni za upravljanje kvartovskim kioskom, a kamoli metropolom. Dok se Zagreb guši u smradu i sustavnomu infrastrukturnom kolapsu, naš svjetski školovani diletant očito smatra da su svi stvarni problemi riješeni. U tomu napadaju dokolice, ne preostaje mu ništa drugo nego usmjeravati sredstva u jedino polje koje doista razumije: prodavanje aktivističke magle.

Za pljuvanje po braniteljima  – 10 tisuća eura!

Tako je proslavljeni diplomac u kolovozu 2025. Inicijativi za projekt Antifašizam jučer, a danas? velikodušno iskrcao 9.589,33 eura. Bila je to, posve očito, zaslužena nagrada za onaj sramotni performans iz prosinca 2024., kada su njegovi aktivistički miljenici usred Zagreba, koristeći se božićnim kuglicama kao poligonom za ideološki obračun, bez trunke zadrške servirali javno pljuvanje po braniteljima hrvatske države.

Taj performans, međutim, nije bio nikakav izolirani incident, nego logičan nastavak iste matrice djelovanja. Pod egidom tzv. „suočavanja s prošlošću“, ovi su inozemni plaćenici i proračunski paraziti na Jelačić placu vješali pamflete o „udruženome zločinačkom pothvatu“ i zahtijevali skidanje odličja hrvatskim zapovjednicima poput Praljka i Merčepa, bahato poručujući kako se „njima ne ponose“.

Iz svega navedenoga dolazimo do zaključka kako je Hrvatska, kao i u mnogim drugim slučajevima, bez puno pitanja odriješila kesu za financiranje vlastitoga rastakanja. Iz dostupnih se podataka jasno vidi kako je kroz sustav kontinuirano prisutan i hrvatski javni novac. Istodobno, činjenica da inozemni kapital ostaje dominantan otvara i drugu dimenziju problema – onu kojom bi se, trebale baviti mjerodavne institucije i sigurnosno-obavještajna zajednica.

Drugim riječima, skupina aktivista koja se u više od 90 posto financira iz inozemnih izvora postavlja se kao moralni korektiv i tumač povijesti države na čijemu prostoru djeluje. I to bez ikakvoga zazora, s pozicije samozvane intelektualne nadmoći, oni će odrediti što je „prihvatljiv narativ“.

Još je zanimljivije što se takvo djelovanje, koje uključuje oblikovanje interpretacija ključnih događaja iz nacionalne povijesti uz dominantno vanjsko financiranje, odvija bez ozbiljnijega interesa sigurnosno-obavještajnih struktura. Jer ako ovo nije barem razlog za postavljanje nekoliko pitanja, onda je legitimno zapitati se što uopće jest.

I upravo se tu ponovno razotkriva temeljni paradoks hrvatske države – ona gotovo refleksna, dekonstrukcijska gesta sustava koji mazohistički razgrađuje vlastite temelje. Taj fenomen odavno izmiče zdravomeu razumu i logici te sve više postaje ono što bismo, bez trunke pretjerivanja, mogli nazvati autentičnim hrvatskim idiotizmom.

S jedne strane, Ministarstvo branitelja oštro upozorava na problematičnost narativa govoreći o vrijeđanju branitelja i pokušajima povijesne relativizacije. S druge strane, ti isti projekti ne nastaju u vakuumu niti opstaju isključivo zahvaljujući inozemnomu kapitalu (što je, kao što je prethodno naznačeno, ozbiljni problem sam po sebi), nego ih – izravno ili neizravno – omogućuje i domaći institucionalni okvir.

Selektivna pravda boraca za ljudska prava

Prilika je ovo da se prisjetimo i subverzivnih aktivnosti iz 2012. godine, kada su Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska i Srpski demokratski forum podnijeli kaznenu prijavu DORH-u „protiv osoba koje su bile nadređene počiniteljima ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak u svibnju 1995. godine“. Tada su tvrdili da je više od 500 muškaraca s područja Pakraca odvedeno u Varaždin gdje su bili ispitivani i zlostavljani, nakon čega su optuženi i potom amnestirani.

Dok su tada revno rovarili protiv operacije Bljesak, u danima pred Thompsonov koncert na Hipodromu svoj su aktivizam sveli na razinu prave glazbene žandarmerije. Za ove moralne arbitre, Marko Perković Thompson i njegova publika postali su „najveći napad na ustavne vrijednosti“. U njihovoj vizuri pravde, Thompsonovi stihovi predstavljaju udar na temelje države, dok im istovremeno ni najmanje ne smeta činjenica kako silovatelji i ubojice iz devedesetih i dalje slobodno šeću istom tom državom. Zanimljive li vizije suočavanja s prošlošću!

Upravo ta selektivna pravednost otvara ključno pitanje: gdje su konkretni potezi kada je riječ o brojnim nesankcioniranim zločinima počinjenima nad Hrvatima? Zašto se godinama nisu pokretali postupci niti sustavno ukazivalo na ubojstva civila, silovanja, stradanja više od 400 hrvatske djece ili slučajeve poput ubojstva dr. Ivana Šretera? Stoga, isticanje Ahmića i Trusine u odgovoru ministru možemo interpretirati tek kao jeftini moralni manevar na koji mogu nasjesti samo idioti.

Suradnja i pomirenje u Senekinoj zlatnoj čaši

A što će dobiti sudionici koji se odluče za  sudjelovanje u ovome „prosvjetiteljskome“ projektu? Prije svega, pokrivene troškove sudjelovanja jer za projekte koji se bave tzv. „suočavanjem s prošlošću“ sredstva, čini se, dolaze iz nepresušnih izvora. Sudjelovanjem u Erasmus+ programu razmjene mladi će dobiti priliku izravno se suočiti sa suprotnim narativom. No koliko me zdrav razum i logika još uvijek služe, stvar je prilično jednostavna: mladi iz Srbije doći će ovamo pod Erasmus zastavom, o trošku Europske unije, što je ironija dostojna bruxelleskoga političkog teatra, jer je i bruxelleskim birokratima sada već trebalo postati očito kako je srbijanski europski put diplomatska fatamorgana, a da od Vučića, uza sav trud eurobirokracije, europejca nikada ne će biti. I ne će oni doći kako bi nešto naučili o Hrvatskoj, nego da bi ovdje reproducirali narativ čija je jedina svrha difamirati i demonizirati oslobodilačku operaciju iz koje je nastala moderna hrvatska država.

Cijeli ovaj poziv teško je doživjeti drugačije nego kao još jedan ideološki pamflet (čitaj proser) obavijen kićenim frazama i upakiran u već dobro poznate ispraznice. Upravo su pojmovi poput „suradnje“, „suočavanja“ i „druženja“ u stvarnosti semantičke ljušture bez ikakvoga sadržaja – ona „zlatna čaša“ o kojoj je pisao Seneka. On je precizno detektirao da se „otrov pije iz zlatnih čaša“ (venenum in auro bibitur), a u ovom slučaju blještavilo tih fraza služi isključivo da zaslijepi sudionike dok ispijaju ideološki bućkuriš namijenjen polaganom rastakanju samih temelja na kojima smo kao država stasali.

Dakle, nihil novi sub sole, uz iznimku što će se domaćoj petoj koloni sada pridružiti i mlade snage iz susjedstva, mentalno formirane u Vučićevoj mašineriji ispiranja mozga. I upravo će takvi sada snimati film o Oluji. Možda bi bilo najpoštenije da taj uradak otvore Vučićevim govorom u Glini, kada je taj Šešeljev šegrt grmio da Glina nikada ne će biti hrvatska. A upravo je ta ista Glina oslobođena u pobjedničkoj, maestralno izvedenoj i na vojnim akademijama diljem svijeta proučavanoj operaciji Oluja.

Ovaj projekt stoga nije ništa drugo nego perverzan primjer simbioze domaće pete kolone i gostiju iz velikosrpstvom podivljaloga susjedstva. Jer unatoč studentskim prosvjedima i deklarativnome nezadovoljstvu režimom, stavovi mladih o devedesetima u velikome broju slučajeva, uz časne iznimke, ostaju na istoj crti kao i Vučićevi, koliko god ga iz nekih drugih razloga odbacivali. Pogleda li se stvar hladno i logično, drukčiji zaključak gotovo je nemoguć, jer ozračje u kojem su te generacije stasale, ne nudi alternativu. Velikosrpstvo je ondje konstanta, neovisno o tomu tko trenutno sjedi u vlasti, sve ostalo su tek nijanse u boji iste politike.

U tomu kontekstu postupak koji srbijansko tužiteljstvo vodi protiv Mile Pajić, programske direktorice regionalnih mirovnih programa Inicijative i jedne od vodećih članica studentske grupe STAV (Studenti protiv autoritarnoga vladanja) u Novome Sadu, kao i činjenica da je Vučićev režimski tabloid Kurir optužuje za „antisrpsko djelovanje“ zato što u Hrvatskoj sudjeluje u organizaciji panela o „zločinačkoj Oluji“, djeluju kao vrhunska satira

Narativi i projektili

Dok se u Zagrebu, pod europskim celofanom, nanovo recikliraju ovi pokušaji suočavanja s prošlošću, u Beogradu grmi retorika o hipersoničnim projektilima. Iako dežurni faktografi grozničavo demantiraju nazive poput „Zagrepčanke“ za novu raketu, ozbiljnost situacije potvrđuje i sam potez Andreja Plenkovića, koji je najavio alarmiranje NATO partnera zbog naoružanja koje u ovom dijelu Europe izaziva duboku zebnju. No, dok Plenković alarmira partnere, srbijanska režimska mašinerija već servira narativ o „monstruoznome planu Trojnoga pakta Zagreb-Tirana-Priština“. U očima Beograda, obrambena trilateralna suradnja Hrvatske, Albanije i Kosova služi isključivo tome da Srbiju „baci na kolena“. Nakon nedavno održanoga sastanka ministra obrane Ivana Anušića s albanskim kolegom Ermalom Nufijem očekuje se nova runda bjesomučne rike s istoka.

U tu se bjesomučnu riku uključio i ratni zločinac Vojislav Šešelj. On Plenkovića časti titulom „otvorenoga ustaše“ usput mu poručujući da bi se „usrao na mestu“ kada bi samo znao kakvu silu Srbija sprema. Jer, ne da Vučko na otadžbinu! Ta sila, osim hipersoničnih raketa, sada upreže i izraelski kapital. U Šimanovcima će se, uz pomoć uvozne inteligencije (toga u otadžbini odvajkada deficitarnoga resursa), štancati „najbolji dronovi koje je svijet ikada video“.

Iz ove je retorike kristalno jasno kako je velikosrpstvo ušlo u fazu potpunoga divljanja. Vučićeve dramatične tlapnje o „Trojnome paktu“ koji navodno vreba trenutak za napad nisu ništa drugo nego prljavi propagandni manevar. Vučić, zapravo, na sav glas najavljuje vlastiti scenarij, ono što planira pokrenuti čim mu se na svjetskoj šahovnici poslože kockice za neko novo globalno preslagivanje.

Hrvatska si ovoga puta nipošto ne smije dopustiti luksuz naivnosti. O ovim je bolesnim ambicijama potrebno voditi računa s maksimalnim oprezom. Povijest nas je, naime, na veoma bolan način naučila onoj temeljnoj istini: beogradski vuk može promijeniti i dlaku i kostim, ali ćud nikada.

U fazi potpunoga divljanja velikosrpskih ambicija, kada se građane Srbije službeno savjetuje da u Hrvatsku putuju samo u krajnjoj nuždi, postavlja se ključno pitanje: kakve to narative Hrvatska može usklađivati sa Srbijom? Što se to može usklađivati sa zemljom čiji imperijalni gen nikada nije ugašen?

Međutim, taj gen nije samo ideološki, on je patološki. To je mentalni sklop koji živi od mita o vječnoj žrtvi dok istovremeno grozničavo oštri zube na susjede. Danas se ta bolest manifestira kroz likove poput Draška Stanivukovića, svojevrsnoga „Vučića s Temua“. Taj politički derivat nedavno je, usred suverene Hrvatske, bez mrvice ustručavanja lupetao o „srpskim zemljama“ tretirajući hrvatski teritorij kao izgubljeno srpsko ognjište koje samo čeka svoje ponovno „oslobođenje“. Takva retorika nije ništa drugo nego izravni napad na suverenitet Republike Hrvatske i integritet njezinoga teritorija. Njegov „humanitarni“ desant na Gračac nije bio ništa drugo nego prozirno zapišavanje terena, dok su videouratci snimljeni nakon zadržavanja na granici tek loša i patetična izvedba davno prožvakane uloge ugroženoga Srbina. Scenarij je predvidljiv do mučnine: krvoločni ustaše vrebaju na svakome koraku, a siroti Draško herojski trpi za svoj narod i vjeru.

Koliko se još otrova mora popiti

Što se tu, dakle, ima usuglašavati? Kakvi narativi? S državom koja bi nas, da joj okolnosti dopuste, bez krzmanja ponovno napala? S režimom čija se retorika iz dana u dan sve otvorenije vraća ratnohuškačkome mraku devedesetih?

Promatrajući agresivno guranje ovakvih debilnih programa, naleti cinizma u onima koji još uvijek od drveta uspijevaju vidjeti šumu, postaju jači od onoga vjetra koji je nedavno pročistio zrak nad Hrvatskom. Kada bi barem zapuhao onaj nikada dočekani vjetar imena lustracija – iako je ta mogućnost u našoj stvarnosti odavno proglašena mrtvom, neprovedivom i utopljenom u interesnim mrežama koje ne dopuštaju svitanje – i očistio Hrvatsku domaćih i uvezenih parazita. Ipak, ne prestajem zazivati olujni vjetar, ma kako se on zvao, koji bi poput kakve nove, duhovne i moralne Oluje pomeo talog s političke pozornice, iz medijskih tmina i onoga civilnog sektora koji nas uporno dresira za suživot dok nas susjedstvo nišani hipersoničnim raketama.

Koliko još otrova iz Senekine zlatne čaše trebamo popiti da bismo je konačno razbili o pod i prodisali?

Barbara Dijanović
Hrvatski tjednik