Emaus do Mjeseca

Upravo na Uskrsni ponedjeljak, kada su mnogi vjernici na Zemlji išli jedni drugima u goste, ili na neke obiteljske i prijateljske izlete (stari običaj u spomen na u evanđelju opisan put učenika iz Jeruzalema u Emaus), čovječanstvo je preko svojih predstavnika otišlo u svemir najdalje dosad. Na »Emaus« pokraj Mjeseca i natrag pošlo je još 1. travnja četvero astronauta u sklopu NASA-ine misije Artemis II koji su uskrsnim darom počastili čovječanstvo predajući mu na divljenje fotografije prekrasnoga plavoga planeta.

Gledajući te fascinantne prizore, čovjek teško može pojmiti da se na toj Bogom danoj zemaljskoj divoti događaju toliki sukobi, ratovi, prijetnje, mržnja, halapljivost za rudama, tuđim teritorijem, a što je najgore, da se ubija čovjek ne samo na ratištima, nego i u zdravstvenim ustanovama… Iz svemirske perspektive iz koje planet izgleda veličanstveno čak ni bezumnik ne bi mogao ičim, a kamoli oružjem za masovno uništenje, ugroziti mir, stanovnike i planet – kao što se to događalo u Ukrajini, na Bliskom istoku i desetcima drugih ratom zahvaćenih područja, upravo u vrijeme dok su astronauti kružili svemirom.

Unatoč tomu što je povijest odlazaka ljudskih ekspedicija u svemir ujedno povijest raznih negodovanja, pa čak i preporuka sa zabranama da astronauti iz svemirskih brodova šalju ikakve vjernički obojene izjave, možda je upravo činjenica da se ovaj put u svemir otisnuo prvi afroamerički astronaut, crne boje kože, uvjetovala da on može slobodnije, bez posljedica, govoriti o Bogu.

»Dok se približavamo točki najbližoj Mjesecu i najdaljoj od Zemlje, dok nastavljamo otpirati otajstva svemira, želio bih vas podsjetiti na jedno od najvažnijih otajstava na Zemlji. A to je ljubav«, rekao je 49-godišnji astronaut Victor Glover, pilot misije Artemis II, višestruki inženjer, pravnik, vrlo obrazovan čovjek, suprug i otac četiriju kćeri te aktivni član jedne kršćanske protestantske vjerničke zajednice, razgovarajući iz svemirskoga broda s kontrolorima na Zemlji na Uskrsni ponedjeljak.

Poslao je i suptilnu poruku koju su neki protumačili kao riječi namijenjene svjetskim političarima: »Krist je, kao odgovor na pitanje o najvećoj zapovijedi, rekao da je to ljubiti Boga svim svojim bićem. Također je, budući da je veliki učitelj, rekao da je druga zapovijed jednaka tomu. A to je ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe.« Na Uskrs je pak u javljanju za medije govorio o Stvoritelju, stvaranju svijeta i čovjeka, te pozivao na molitvu, otvoreno rabeći vjerničke pojmove ljubavi, nade i vjere.

Sve je to podsjetilo na događanja od prije 57 godina, kada se svijet nalazio u hladnoratovskom ozračju, kada je Zemlju preplavilo oduševljenje nakon izvještaja o slijetanju čovjeka na Mjesec. Svijet je to doživio kao prekretnicu jer taj je fizički odmak od čovječanstva na neki način ujedinio čitavo čovječanstvo, bez obzira na američku zastavu koja je dominirala crno-bijelim kadrovima. I na naslovnici Glasa Koncila iz srpnja 1969., uz riječi tadašnjega pape Pavla VI. o čovjekovu putu u svemir kao dokazu da je čovjekovo dostojanstvo od Boga, pisale su riječi proročkoga karaktera, riječi čiji je autor ostao nepotpisan: »Čovjek raste u Krista ili u Antikrista. Bude li nam svako gladno dijete, svaka nevina žrtva zadatak ravan osvajanju Mjeseca, zapravo veći od toga, na Zemlji će rasti Krist.« No neznani je pisac nastavio: »Most u Svemir u čije bi temelje bili ugrađeni nevini životi, gladna djeca, sloboda i opstanak malih naroda bio bi spomenik Antikristu.«

Pisalo je i da će budućnost pokazati koja će se od tih vizija ostvariti, s upozorenjem: »Zapravo, Krist i Antikrist rast će zajedno, jedan uz drugoga, preplićući se u srcima i u događajima, sve do dana konačnog suda.« Budućnost o kojoj se pisalo 1969. događa se sada. Tko zna, možda su iz svemira tijekom ovogodišnje uskrsne misije astronauti gledajući u Zemlju bolje prepoznali i rast Antikrista, i to upravo onih 40 minuta kad su zaklonjeni Mjesecom ostali bez signala? Ako Antikrist i raste, dobro je znati da je Krist uvijek veći.

Branimir Stanić
Glas Koncila