Pitanje nije hoće li kriza doći, već koliko će biti duboka i koliko će trajati

U svakom razdoblju velikih promjena ljudi su vjerovali da razumiju svijet. I gotovo svaki put pokazalo se da su upravo tada bili najbliže pogrješci. Danas smo ponovno na toj točki.

Rat između Izraela i Irana ne treba promatrati samo kao regionalni sukob. On je okidač. A ono što pokreće daleko je veće od samog rata – ulazak globalne ekonomije u novu fazu nestabilnosti.

Napadi na energetsku infrastrukturu u Perzijskom zaljevu znače smanjenje ponude energije u jednom od najvažnijih energetskih čvorišta svijeta. Kroz Hormuški tjesnac prolazi oko 20% svjetske nafte. Svaki poremećaj tu ima globalne posljedice, a procjene govore da bi obnova oštećene infrastrukture mogla trajati i do pet godina. A energija je temelj svega.

Kada cijene energije rastu, rastu troškovi proizvodnje, transporta i života. Inflacija se ubrzava. Središnje banke reagiraju podizanjem kamatnih stopa. I tu počinje pravi problem. Jer svijet danas ne ulazi u ovu krizu „čist“. Ulazi u nju već opterećen.

Pandemija COVID-19 povećala je globalni javni dug za približno 10 do 15 postotnih bodova BDP-a u samo dvije godine. Ukupni javni dug svijeta skočio je s oko 83% BDP-a 2019. na više od 93%, a ukupni globalni dug (javni i privatni) danas prelazi 300% svjetskog BDP-a.

Drugim riječima – kriza dolazi u trenutku kada su fiskalni jastuci već potrošeni.

Sjedinjene Američke Države dodatno ilustriraju taj problem. Njihov javni dug prelazi 120% BDP-a, a procjenjuje se da su ratovi nakon 2001. godine – Irak, Afganistan i povezane operacije – generirali troškove od 6 do 8 bilijuna dolara. Taj dug nije rezultat jedne krize, nego složenog niza političkih i ekonomskih odluka koje se danas zbrajaju. I taj dug je  globalni problem. Jer je denominiran u dolarima.

Kada američke kamatne stope rastu, taj dug postaje skuplji za cijeli svijet. Već sada više od polovice zemalja s niskim dohotkom nalazi se u dužničkim poteškoćama ili na njihovom rubu.

Lanac je jasan. Energetski šok vodi u inflaciju. Inflacija vodi u rast kamata. Rast kamata vodi u dužničku krizu. To nije teorija. To je već viđen obrazac.

Sedamdesetih godina cijene energije porasle su za više od 300%. Osamdesetih su kamate dosegnule gotovo 20%. Rezultat je bio val bankrota i „izgubljeno desetljeće“ za velik dio svijeta.

Danas je sustav složeniji i ranjiviji. Dug više ne drže samo banke. Drže ga tržišta kapitala, fondovi, institucionalni investitori i Kina, koja je postala najveći bilateralni kreditor mnogih zemalja u razvoju. To znači da je sustav fragmentiran, a fragmentiran sustav znači sporije i teže rješavanje kriza.

Europa u toj slici zauzima posebno osjetljivo mjesto. Uvozi oko 55 do 60% energije koju troši, što znači da je realno energetski ovisna, bilo o Sjedinjenim Američkim Državama, Bliskom istoku ili Rusiji. Ta ovisnost nije nestala, samo je promijenila oblik. Zato se pravo pitanje ne svodi na izbor između ovisnosti i neovisnosti. To je lažna dilema. Stvarno pitanje je struktura.

Za Europu rješenje ne može biti povratak na staru ovisnost o dominantno jednom izvoru, ali ni odricanje koje si sama nameće kroz visoke troškove. Razumno rješenje je diverzificirani portfelj – kombinacija različitih izvora energije, različitih dobavljača i različitih tehnologija. Drugim riječima, ne maksimalna neovisnost, nego maksimalna otpornost.

U tom kontekstu, nuklearna energija ponovno dobiva strateški značaj. Ona omogućuje stabilnu, predvidivu i niskougljičnu proizvodnju energije neovisno o kratkoročnim geopolitičkim šokovima. Bez ozbiljnijeg povratka nuklearnoj energiji, Europa će teško postići dugoročnu energetsku stabilnost.

Istodobno, pitanje Rusije treba promatrati racionalno, a ne ideološki. Ruska energija je geografski bliska i infrastrukturno integrirana, ali nosi politički rizik. Stoga realan pristup nije povratak na staru ovisnost, nego ograničena i kontrolirana suradnja unutar šireg energetskog portfelja. Jer stabilnost ne dolazi iz jednog izvora. Dolazi iz mogućnosti izbora. U takvoj rekonfiguraciji energetskih tokova otvara se i prostor za manje zemlje koje znaju prepoznati svoju ulogu.

Hrvatska tu ima realnu priliku. Geografski položaj, LNG terminal na Krku, postojeća i potencijalna infrastruktura plinovoda i elektroenergetskih veza – sve to omogućuje Hrvatskoj da se pozicionira kao važan energetski kanal prema srednjoj Europi. U svijetu fragmentiranih tokova energije, takva pozicija dobiva na vrijednosti. No prilika sama po sebi nije dovoljna. Potrebna je strategija.

Jer Hrvatsku će ova kriza pogoditi kroz tri kanala: više cijene energije, usporavanje europskog gospodarstva i potencijalno skuplje financiranje.

U takvim okolnostima razumno ponašanje postaje jasno. Fiskalna disciplina više nije samo ekonomska politika – ona je pitanje stabilnosti. Investicije moraju biti usmjerene u produktivnost – energiju, infrastrukturu i znanje. Energetska sigurnost mora postati strateški prioritet.

I možda najvažnije – očuvanje povjerenja. Jer u krizama sustavi ne opstaju zbog matematike. Opstaju zbog povjerenja.

Zato je pogrješno fokusirati se samo na cijenu nafte. Nafta je simptom. Pravi problem je sustav koji taj šok pretvara u krizu.

Sustav u kojem globalna ekonomija ovisi o jednoj valuti. Sustav u kojem su dugovi visoki, a prostor za reakciju ograničen. Sustav u kojem se krize šire brže nego ikada prije. U takvom svijetu, jedan rat nije samo rat. On je signal. Signal da ulazimo u razdoblje u kojem će se ekonomske, političke i tehnološke sile sve više preklapati.

Pitanje nije hoće li kriza doći. Pitanje je koliko će biti duboka i koliko će trajati. Jer kao i mnogo puta prije, problem ne će biti sam događaj.Problem će biti ono što dolazi nakon njega.

dr. sc. Đuro Njavro