Hrvatska dihotomija

I ovogodišnje je Stepinčevo potvrdilo da trenutačno ne postoji narod na kugli zemaljskoj za koji bi se moglo utvrditi da se u tolikoj mjeri i na toliko različitih mjesta u domovini i diljem svijeta okuplja na misama, molitvama i hodočašćima na blagdan jednoga svojega mladoga blaženoga sunarodnjaka kao što je to slučaj s hrvatskim narodom i bl. Alojzijem Stepincem. To, međutim, nije razlog za uznositost. Štoviše, svako Stepinčevo na neki način postaje trenutak kada se podnosi svojevrstan godišnji izvještaj o duhovnom stanju i čovjeka i društva i naroda, ali ne na način kako to čine političari da se vještom upotrebom statistike i lukavim izborom teza voda isključivo tjera na vlastiti mlin. Stepinčevo je drugačije jer se ondje suočava s evanđeoski prosvijetljenom istinom i o Crkvi i o narodu i o domovini, s istinom koja nije uvijek ugodna, ali ozdravlja i oslobađa. U tom smislu i ove se godine govorilo na mnogo mjesta, a posebno se osluškivala propovijed zagrebačkoga nadbiskupa izgovorena u sjeni groba bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici. Ona je bila iskaz ne samo vjernosti Bogu i crkvenomu nauku, ne samo odraz ljubavi prema blaženiku i njegovoj žrtvi, nego i čin istinskoga domoljublja kojim se čovjeku i domovini – pa i onda kada istina boli – želi dobro, uvijek i samo dobro.

Ako bi trebalo tražiti razlog zbog kojega su riječi iz homilije zagrebačkoga nadbiskupa bile tako prodorne, ne bi trebalo isključiti retorički figuru kojom se najčešće služio: dihotomija. Naime, u ljudskoj je naravi, pa čak i u prirodi, naravno sve dijeliti na dva dijela: dvije su ruke, dvije noge, dva oka, dvije zemljine polutke, dvije vrste voda (slatke i slane)… Kada se čovjeku predoči takva podjela, tada sve bolje, naravnije shvaća. A kada se dva dijela suprotstavljaju, čovjek je izazvan birati bolji dio, dio koji ga spašava.

Nadbiskup je, naime, govorio o dvije Hrvatske te time izazvao savjest slušatelja da se opredijele. Koga izabrati? Tihu i postojanu Hrvatsku, koja nosi u sebi klicu dobra, Hrvatsku ljudi koji rade savjesno i pošteno jer nisu pristali prodati savjest za napredovanje, položaj ili dodatnu korist ili Hrvatsku ranjenu grijehom? Nije li se previše puta birala ta druga Hrvatska u kojoj se, kako je rekao Stepinčev nasljednik, ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjek mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općemu dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa? U toj se Hrvatskoj, rekao je nadbiskup, prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro.

Nažalost, na kraju dana, hrvatski su građani već godinama osuđeni birati između paradigmatska dva lika koja djeluju kao da jedan drugoga isključuju, a vrlo su komplementarni. Opis dvaju likova, »koji su možda najopasniji jer su nam često najsličniji«, neodoljivo je u nekim dijelovima podsjećao na dvojicu političkih utjecajnika koji i danas preko raznih ekrana zaposjedaju vrijeme života običnih ljudi, a simboliziraju ih Pilat i Herod. »Pilatovska savjest vidi nepravdu, prepoznaje istinu, ali ne želi platiti njezinu cijenu. Zato pere ruke.« No, pojasnio je propovjednik, pranje ruku nije neutralnost, nego sudioništvo. »Pilat nije osudio Isusa zato što nije znao istinu. Osudio ga je zato što mu je istina bila preskupa.« A Herod ne pere ruke, on se ruga: »Istina mu je zanimljiva, ali neobvezujuća. Traži čudo, zabavu, spektakl. Kad ga ne dobije, ismijava Isusa i šalje ga natrag. Herod je lik koji se igra vrijednostima, ironizira savjest i pretvara ozbiljna pitanja u predmet šale ili cinizma.« I što se dogodilo? Pilat i Herod završili su kao prijatelji. »Pragmatizam i cinizam, relativizam i poruga, vrlo se lako ujedinjuju kada im to odgovara. Tako nastaju savezi bez istine, koalicije bez savjesti i politike bez moralnoga kompasa«, dijagnoza je izrečena na Stepinčevo. No to još ne znači smrt; daleko od toga. Jer u mjeri u kojoj se u nekom društvu govori o savjesti – a u Hrvatskoj se taj govor sve više zahuktava – u toj se mjeri ona i razbuđuje. Plodovi će biti vidljivi već na sljedeće Stepinčevo.

Branimir Stanić
Glas Koncila