Govorenje „jezikom moći” znači preuzimanje odgovornosti

Izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza da se Europa mora „emancipirati” i naučiti govoriti „jezikom politike moći” dolazi u trenutku kada se Europska unija suočava s dubokom krizom identiteta. Dok Merzse globalni poredak mijenja i svijet sve otvorenije funkcionira prema logici interesa i snage, ostaje otvoreno pitanje ima li Europa uopće unutarnju snagu za takvu transformaciju. Jer problem Europe danas nije samo vanjskim, nego nego prije svega unutarnji.

Rat u Ukrajini, geopolitičko nadmetanje velikih sila i nestabilni transatlantski odnosi pokazuju da se međunarodna politika vratila realnosti moći. U tom svijetu nema prostora za iluzije. No Europa u njega ne ulazi kao politički subjekt s jasnom vizijom, nego kao zajednica duboko podijeljena vlastitim ideološkim proturječjima.

Merz govori o potrebi strateške autonomije, ali ostaje pitanje: može li Europa govoriti jezikom moći ako je istodobno izgubila povjerenje u samu sebe?

Europski politički mainstream posljednjih je desetljeća sustavno potiskivao vlastito stanovništvo iz središta političkih odluka. Demografski slom tretira se kao tehnički problem, a ne kao civilizacijsko pitanje. Umjesto politike obnove vlastitog društva, mnoge europske države odabrale su model masovne migracije kao trajnu zamjenu za vlastitu demografsku odgovornost.

Istodobno se afirmiraju ideologije koje dovode u pitanje temeljne biološke, društvene i antropološke pretpostavke na kojima su europska društva izgrađena. Politika koja relativizira život, obitelj i odgovornost prema budućim generacijama teško može biti temelj dugoročne moći.

Moć ne proizlazi samo iz vojske, industrije ili tržišta. Ona proizlazi iz društva koje vjeruje u vlastiti opstanak.

Europa koja sumnja u vlastitu kulturu, vlastitu povijest i vlastiti demografski kontinuitet teško može djelovati kao eusamouvjeren geopolitički akter. Nije slučajno da politička slabost ide ruku pod ruku s moralnom i identitetskom dezorijentacijom.

Govorenje „jezikom moći” ne znači napuštanje demokracije, ali znači preuzimanje odgovornosti. A odgovornost počinje priznanjem da bez vlastitog stanovništva, bez društvene kohezije i bez jasnog pojma o tome koga i što Europa želi štititi nema ni strateške autonomije.

Najveća prepreka europskoj emancipaciji stoga nije Washington, Moskva ni Peking. Ona se nalazi unutar same Europe, u političkoj eliti koja je zamijenila dugoročnu odgovornost kratkoročnim moralnim signalima.

Zato Merzova poruka otvara ključno, ali neugodno pitanje: može li se Europa doista transformirati u politički subjekt moći dok istodobno odustaje od vlastitog društvenog temelja?

Bez tog odgovora, govor o europskoj moći ostat će mrvo slovo na papiru, a ne stvarna politika.

(ll)

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.