Rusko-ukrajinski sporazum kao uvod u novo profiliranje NATO-a i novo sigurnosno resetiranje Europe
Hoće li rusko-ukrajinski mir biti sklopljen na sâm američki praznik Dan zahvalnosti (četvrtak 27. studenoga), kako se dalo naslutiti nakon iznenadnih američko-ukrajinskih vikend-razgovora u Ženevi pod vodstvom 
državnog tajnika Marca Rubija, što već, dok ovo pišem (utorak), ne izgleda vjerojatnim? Ili će biti odgođen za neku drugu prigodu, koja manje naglašava američko pokroviteljstvo nad tim sporazumom? Sâm datum i nije važan, osim prigodne simbolike.
Sada je izgledno sljedeće: da je rusko-ukrajinski mir ovoga puta zaista blizu, da će se promijeniti ukrajinske granice, da će se sklopiti novi sigurnosni aranžmani za Ukrajinu, o kojima sve detalje zasad zna samo najuži krug američkih, ruskih i ukrajinskih pregovarača (tim redom), te da je to samo jedna etapa u resetiranju globalnog poretka. Upravo zbog posljednje odrednice važno je razumjeti taj mirovni proces, kao i njegovu važnost za druga potencijalna krizna žarišta i za definiranje vlastitih pozicija i strategija u tim geopolitičkim promjenama.
Sličnost s Daytonom
Dva su razloga zašto je baš sad mirovni sporazum moguć. Nije to zbog umora od rata, iako su i Ukrajinci i Rusi već umorni. Razlog je mnogo racionalniji. Moguć je zato što nastavkom rata nijedna strana više ne može ništa bitno dobiti, a može mnogo izgubiti. Ukrajinci ne mogu vojno vratiti okupirana područja Donecka, Zaporižja, Hersona i Luhanska, a kamoli Krima, na kojima je Rusija uspostavila svoju vlast, ali mogu i dalje pomalo gubiti teritorij i izgubiti savezništvo s SAD-om, a time i svoju zapadnu perspektivu za slobodni dio zemlje.
Rusija možda može osvojiti još koji komadić Ukrajine, ali i mnogo više izgubiti na utjecaju u središnjoj Aziji, riskirati unutarnju destabilizaciju, osobito u svojim ranjivim, većinski muslimanskim federalnim jedinicama, ostati izopćena od Zapada i postupno postajati kineski vazal. Drugi razlog zbog kojega je skori mir moguć jest (i dalje) vodeća američka 
uloga, na čelu s predsjednikom Trumpom, u tome mirovnom procesu koji uvelike podsjeća na proces postizanja Daytonskoga mirovnog sporazuma. U oba slučaja SAD je taj koji izravno pregovara s drugim sudionicima, iza scene, a ne na pozornici; bilateralno dogovara ustupke i posljednju liniju ustupaka te tako vodi do potrebnoga kompromisa. SAD je i 1995. bio i do 2025. ostao onaj akter koji jedini može dovesti do kompromisa, a ne samo teoretizirati o poželjnome, pravednome ili nepravednome miru.
Kao što je Daytonski sporazum bio uvod u novu ulogu NATO-a i njegovo širenje na europske države bivšega prosovjetskog bloka, tako će rusko-ukrajinski sporazum biti uvod u novo profiliranje NATO-a i novo sigurnosno resetiranje Europe
Ovih je dana u intervjuu berlinskom Tageszeitungu veleposlanik Christopher Hill, koji je bio član najužeg američkog tima u Daytonu, potvrdio moju tezu da je Daytonski sporazum zapravo bio pripremljen prije početka pregovora u Daytonu, koji su bili samo brušenje nijansi. Ne znam samo zašto danas Hill ne vjeruje da je to učinila i Trumpova administracija, praktički prema istome modelu, da je u bitnim odrednicama rusko-ukrajinski sporazum već formuliran i velikim dijelom usuglašen. Nego mu se čini vjerojatnijim da je proces samo ono što se vrti u medijskim spinovima – iz namjere ili iz neznanja.
Prilika za Hrvatsku i Hrvate u BiH
Jednako me začuđuje opće čuđenje što Europu (EU i UK) nitko ništa pita. Pa ona sprema neki svoj kontraplan. Pa Ursula von der Leyen svečano objavljuje svoja načela za pravedan mir, a dva moćna premijera, hrvatski i luksemburški, 
iz Beča šalju svoju mirovnu poruku... A što je to znala Europa u procesu pripreme Daytonskog sporazuma? Ono što joj je tadašnja Clintonova administracija željela reći, u pravilu nakon već postignutoga dogovora.
Onako kako je prošloga vikenda u Ženevi državni tajnik Marco Rubio o pregovorima izvijestio glavne europske sigurnjake. A poslije Daytona EU je dobio zadatke (na konferenciji u Londonu), uglavnom financijske i političke prirode. Tako će, po svoj prilici, biti i s rusko-ukrajinskim sporazumom, koji je tek dio novoga geopolitičkog resetiranja svijeta. Zato je važno razumjeti taj sporazum, njegove glavne ciljeve i uloge u provedbi.
Kao što je Daytonski sporazum bio uvod u novu ulogu NATO-a i njegovo širenje na europske države bivšega prosovjetskog bloka, tako će rusko-ukrajinski sporazum biti uvod u novo profiliranje NATO-a i novo sigurnosno resetiranje Europe. Ono što je u obrambeno-sigurnosnome modelu poslije Daytona značila noga NATO-ova zapadnog vojnika na zemlji, u novome će poretku značiti prisutnost cijevi zapadnog plinovoda pod zemljom, s krajnjim ciljem neovisnosti Europe o ruskim energentima. Oko toga će se voditi politika i ekonomija poslije rata. I tu Hrvatska ima šansu, a Hrvati u BiH priliku za novi 'čisti početak'.
Višnja Starešina
Lider