Jednostruka konotacija žrtve Jean-Michela Nicoliera

Bilo je začudno jutro srijede 29. listopada 2025. Upravo uz recitaciju pjesme „Majka traži svoga sina“, svetonedeljske pjesnikinje Maje Vidaković, posvećene Jean-Michelu Nicolieru, stigla je vijest o pronalasku, odnosno identifikaciji njegova tijela nakon 34 godine potrage, vijest o mirnijem snu u vječnosti Francuza, dragovoljca HOS-a one najtužnije hrvatske zime 1991. godine. Uz razgovor za Portal HKV-a s pjesnikinjom Vidaković (koji će uskoro biti objavljen) simbolično se namjestilo da Nicolierovi zemni ostatci budu potvrđeni DNK analizom, zajedno s onima Zorislava Gašpara i Josipa Batarela, također ubijenih na Ovčari, te tijelom Dragutina Štica, pronađenoga u rujnu ove godine na lokaciji koja je otkrivena prošloga lipnja na zlokobnom smetlištu Petrovačka dola, iz kojega je zasad ekshumirano trideset i šest ubijenih Vukovaraca, branitelja i civila. Među njima je bio i Slavko Batik, „starac“ od 48 godina. Zatvorio se tako krug glasovite televizijske snimke na kojoj iznemogloga Batika u smrt, među ostalima, odvodi upravo onaj koji će presuditi i Jean-Michelu – Spasoje Petković zvani Štuka. Kao i krug romana „Jean ili miris smrti“ književnice Nevenke Nekić, koja je silan trud uložila da priča o potrazi za Nicolierom – opstane. I da krvoločne ribe budu pravedno kažnjene.

Stopili se tako u jednom jutru, u jednom kadru, uniforma krvnika i žrtve. Jedna rumskoga zlotvora, s kokardom i petokrakom u duši, druga nestvarno hrabroga francuskoga 25-godišnjaka, sa šahovnicom i grbom postrojbe sa sloganom „Za dom spremni“. U novom vremenu starih pognutih glava, tako je tijelo Jean-Michela Nicoliera, baš kao i ono Žarka Manjkasa-Crvenkape i svih HOS-ovaca, poslužilo dnevnoj politici, točnije vladajućima, zamaskirati „političku štetu“ nakon predavanja u Hrvatskom saboru „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. U potresnoj srijedi, kada ni stihovi ne uspijevaju opisati svu bol Nicolierove majke Lyliane Fournier, postavlja se pitanje o jednostrukoj konotaciji žrtve francuskoga mladića, uzvika s kojim se borio i zbog kojega je pogubljen na vukovarskom stratištu, s onih dvadeset ukradenih franaka koje će riba zvana Štuka dati drugoj ovčarskoj krvnici – Nadi Kalabi – u vrtlogu desetoga kruga njihova močvarnoga pakla.

Hoće li se i u slučaju Jean-Michela govoriti o dvostrukoj konotaciji pozdrava „Za dom spremni“? Što bi živi Nicolier značio današnjoj medijskoj Hrvatskoj? Bi li po središnjim informativnim emisijama, kao preživjeli suborci, bio trančiran do iznemoglosti, s nadnaslovima „Rastuća ustašizacija“? Je li „ustašizacija“ branila Hrvatsku u Vukovaru i drugim gradovima 1991. godine? Kako bi se politički podobni urednici naslađivali osporavajući ideju i žrtvu da pravdoljubivi mladić otiđe u nepoznato, da oružjem pomogne izlasku hrvatskoga naroda iz federalne tvorevine, svjestan da će ubrzo pojmiti onu najtežu riječ, izgovorenu više puta prije smaknuća – klaonica, klaonica, klaonica.

U dobu zamijenjenih teza, kada i „Bojna Čavoglave“ biva spornom, osim ako ju ne blagoslovi predsjednik Vlade Andrej Plenković, Jean-Michel ne bi imao šanse, kao što nije ni u trijaži vukovarske bolnice onoga 20. studenoga 1991. Major Veselin Šljivančanin i njegovi pomagači, svi oni koji o Republici Hrvatskoj i „Bojnoj Čavoglave“ misle isto kao i dominirajuća medijska struja (u Hrvatskoj 2025!!!) već bi našli načina doskočiti onima koji ne sliježu ravnodušno ramenima, koji znaju da je uzvik „Za dom spremni“ bio i krik protiv velikosrpskoga osvajača. I to je ono neoprostivo, kako pokojnima, tako i preživjelima. Najbolje je u jednoj rečenici čitavu povijest „pop-kulture“ sažeo akademik Ratko Cvetnić: Thompson je rušio, a Lepa Brena nije rušila Jugoslaviju. U toj činjenici sadržan je sav jad moderne hrvatske države. Države koja reklamira „Jugoslavenkine“ čarape, a kosti hrvatskih branitelja prigodničarski traži. Tužno je, nije to šumadijski, već hrvatski „rock and roll“. Jednom će, valjda, između dva Thompsonova koncerta, između dvije saborske tribine, na red doći i kosti dr. Ivana Šretera, odnosno, kosti još 1740 onih za kojima se traga, kako je briselski uvjerljivo priopćio predsjednik Vlade. Isti je čovjek prije poncijevski oprao ruke na klackalici s poželjnom mu zagrebačkom gradskom vlašću, tim ljubiteljima Vlade Ranogajca, a mrziteljima Filipa Lukasa, umivenima u maršalski, ulični eko-teror. Činjenice unaprijed napisanim presudama ama baš ništa ne znače. Umiveni umaci vladaju gradom i državom.

U međuvremenu, ostaje nam misliti o jednostrukoj konotaciji žrtve Jean-Michela, o tomu kako je i Jasenovac 1995. oslobođen za dom spremnim „Bljeskom“ (što nije uputno spominjati), kako se Nobelova nagrada može dobiti za svaki revizionizam osim onaj povijesni, kako je i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva politički uređena tako da se o njoj što manje govori i misli. Vjerojatno zato što je prvi put pala u, ah, slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi. Ovoj državi koja triput godišnje izgleda ili imitira državu. Nažalost, i ta tri datuma ove godine, 5. srpnja, 5. kolovoza i 18. studenoga, previše su za jugonostalgičarsku kliku ili za ljubitelje „srpskoga sveta“. Usput, ima u knjizi „Žuta bubamara“ pjesnikinje Vidaković i pjesma posvećena u logoru Srijemske Mitrovice nasmrt pretučenomu vukovarskomu branitelju Boži Kelavi. Pamti li tko njegovo ime i smrt u novosadskoj bolnici? Hoće li tko, ćaci ili blokaderi, ikada znati tko je bio Božo Kelava i prosvjedovati zbog falsificiranoga uzroka smrti u liječničkom kartonu?

Ukratko, hoće li se, napokon, poštujući svaku žrtvu, a mnoge od njih nosile su HOS-ovu uniformu na sebi, ova država početi ponašati kao država? Po mogućnosti, 365 dana godišnje. Bez dvostrukih konotacija, zaplitanja i omalovažavanja svega i svih koji su ju omogućili.

Tomislav Šovagović

…

MAJKA TRAŽI SVOGA SINA

Stoji majka pored jame
Svoga sina traži kosti
Već je stara, kvrgavi joj prsti
Hoće li dočekati da ga u grob smjesti?

Koja joj je ovo već po redu jama?
Ne pamti ta žena više im ni broja
Ima ih k`o bezbrojnih krunica zrnaca
Stotine jama, stotine majčinih agonija

Stari majka, pogrbljena stoji
Ide život, teku sati
Ono sutra brzo stiže
Bez imalo milosti

Hoće li stići mati
Sina svoga konačno pokopati?

Maja Vidaković (iz zbirke „Žuta bubamara”, Ogranak MH u Svetoj Nedelji, 2025.)

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.