Kada je Europa bila respektabilna sigurnosno-obrambena sila?

Koliko sam puta ovih dana u medijima, što u hrvatskima, što u europskima, pročitala da je Europa osramoćena, slaba, gotovo nikakva? Mnogo puta. Toliko da ih, bojim se, ni umjetna inteligencija ne uspijeva sve evidentirati. Europa je marginalizirana u pokušajima rusko-ukrajinskoga mirovnog procesa, nebitna je u traženju rješenja za bliskoistočni sukob; nepoznati, navodno ruski, dronovi ne nadlijeću samo poljsko i rumunjsko tlo, počeli su kružiti i (zasad) nad danskim i norveškim zračnim lukama; ruski lovci upadaju u zračni prostor baltičkih članica NATO-a; zrakoplovu španjolske ministrice obrane pucaju internetske veze na zračnom koridoru iznad Rusije...

I još američki predsjednik Trump s UN-ove govornice u New Yorku održi brutalnu lekciju europskim liderima o tome kako nepovratno uništavaju svoje zemlje neodrživim migracijskim i zelenim energetskim politikama.

Već viđeno

Ali gotovo potpuno jednake tužaljke o osramoćenoj i obrambeno poraženoj Europi već sam čitala. Štoviše, slušala uživo. Bilo je to prije trideset godina kada je pod američkim vodstvom potpisivanjem Daytonskog i prije toga Erdutskog sporazuma završen rat u Hrvatskoj i BiH. Prema zapadnoeuropskim medijima, Europa je i tada navodno bila osramoćena i ponižena dopustivši Amerikancima da joj nametnu Pax Americana na vlastitome kontinentu. Sjećam se kako je objava da je u Daytonu postignut mirovni sporazum dočekana kao dan žalosti među kolegama europskim dopisnicima u UN-u u Ženevi – u kojem je tri godine stolovala Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, kompromitirana i neefikasna, kakav već može biti mirovni menadžer križanac između EU-a i UN-a.

U tom žalu nad poniženom i osramoćenom Europom nije bilo problematično što Europa (EZ/EU) nije bila u stanju ni prevenirati ni zaustaviti (veliko)srpski agresivni rat u Hrvatskoj i zatim u BiH, nije bio problem što je u sprezi s još gorim UN-om svojom neoperativnoću izrazito radila u korist velikosrpskog projekta zamrzavajući njegovu ratom stečenu prednost. Problem je bio – što je Amerika nametnula mir. Francuski kolege to su doživljavali osobito tragično. Gledajući iz hrvatske perspektive, meni je, dakako, taj Pax Americana bio divan, sa svim kompromisima i nedostacima.

Problem su mi bile neučinkovite europsko-uenovske mirovne inicijative koje su, zapravo, puštale Srbiju da zaokruži svoj projekt, problem su mi bile britansko-francuske snage za brzo djelovanje čiji je prioritet bio zaustaviti 'Oluju', a ne spriječiti genocid u Srebrenici, za što su imale i mandat i resurse. Problem mi je bila britansko-francuska odlučnost da zaustave mirovnu inicijativu (tada Clintonove) Amerike nakon što su sve njihove inicijative propale. A i nisam imala dojam da je Europa poražena i osramoćena (tek) u Daytonu. Kao što ni danas nemam dojam da je Europa nešto ozbiljno osramoćena i ponižena u rusko-ukrajinskome i bliskoistočnome mirovnom procesu. To jednostavno nisu discipline u kojima Europa može igrati glavne uloge.

Sramota je nešto drugo

Uostalom, kada je to Europa bila respektabilna sigurnosno-obrambena sila da bi mogla biti osramoćena jer to više nije? Da nije možda u Drugome svjetskom ratu, koji je započeo kao europski sukob? I da se nije uključio SAD, Staljinova Crvena armija stigla bi barem do La Manchea, a ne samo do Elbe i Berlina. Možda u Prvome svjetskom ratu, koji je također počeo kao europski sukob, a završio tek uz asistenciju SAD-a? EZ/EU nije stvoren da bude europski obrambeni štit, a još manje da bude regionalni ili čak globalni mirovni menadžer, nego zato da razvojem ekonomske i političke suradnje spriječi da se europske države ponovno potuku, da ne izazovu i treći svjetski rat. Za obranu i sigurnost postoji NATO, u kojemu je američko vodstvo neupitno, a veći europski angažman nužan.

Koliko bi dugo EU usuglašavao odgovor na pitanje trebaju li Europljani srušiti nepoznate leteće objekte u svome zračnom prostoru? Kod američkog predsjednika Trumpa to traje nekoliko sekundi, onoliko koliko mu treba da izgovori: – Da, trebaju to učiniti.

I oni koji šalju 'objekte' toga su svjesni. I oni nad kojima objekti lete (Poljska, Rumunjska) dobro znaju razliku između praznih obećanja i djela. Kao što smo je i mi znali prije trideset godina. No nije europska sramota što EU nije respektabilan globalni 'ratnik'.To mu nije u osnivačkome DNK-u. Sramota je što je lošim politikama europski projekt doveden do ruba gospodarske i demografske održivosti te unutarnje stabilnosti. I što nam to mora reći Donald Trump. A nije fake news.

Višnja Starešina
Lider