Čija je Srbija?

S površnim iznenađenjem popratili su hrvatski mediji transkript razgovora ruskoga predsjednika Vladimira Putina s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem i patrijarhom Ruske pravoslavne crkve Kirilom. Najzanimljivije pitanje vezano uz taj susret nije postavljeno: zašto je na službenim stranicama Moskovske patrijaršije osvanuo tranksript razgovora koji je u Kremlju ruski predsjednik vodio s poglavarima tih dviju pravoslavnih crkava, u kojemu patrijarh Porfirije, pun divljenja prema velikoj Rusiji, potvrđuje Putinu da će ‘mala srpska lađa‘ i dalje ostati vezana uz ‘veliki ruski brod‘?

To je sasvim izvan diplomatsko-političke prakse. Ni srbijanski mediji, pod posvemašnjom Vučićevom kontrolom, nisu tematizirali razloge toga nadasve neuobičajenoga postupka, počevši od onoga najjednostavnijega pitanja, koje bi barem njih trebalo zanimati: je li Porfirije znao da u Kremlju s predsjednikom Putinom i patrijarhom Kirilom zapravo snima promidžbeni spot ‘ruskoga svijeta‘ koji će biti objavljen ne samo kao transkript već i kao video?

Ujedinjenje starih carstava

Za širu je analizu irelevantno je li Porfirije znao. Irelevantno je i je li Vučić znao ili je tek naslućivao. Važno je da su Putin i Kiril preko Porfirija odlučili javno pokazati čija je Srbija u novome poretku. I važan je trenutak u kojemu su to Putin i Kiril učinili, demonstriravši potpuno jedinstvo ruske države i Ruske pravoslavne crkve. Učinili su to u vrijeme kada rusko-američki razgovori o mirovnome sporazumu u Ukrajini postavljaju šire temelje novoga svjetskog poretka u kojemu Rusija nastoji osigurati svoju ulogu na starim temeljima velikoruske politike i obnovom koncepta Moskve kao ‘trećeg Rima‘.

Važan programski prilog tim moskovskim nastojanjima nedavno je (31. ožujka) u svome članku ‘Euroazija s intelektualnom slobodom‘ uobličio Sergej Karaganov, ruski akademik i trajni strateški savjetnik Kremlja – od Jeljcina do Putina. Karaganov apelira na stvaranje nove ideološke potke, novoga nacionalnog sna oko kojega će se ujediniti nekadašnja velika carstva – kinesko, mongolsko, osmansko, japansko, ujedinjeno korejsko, s Rusijom u središtu, dakako – a nasuprot američkom imperijalizmu i s ciljem ‘dekolonizacije‘. Rusija, kao ‘civilizacija nad civilizacijama‘, u središtu je toga koncepta, a Euroazija je njegov geografski okvir. SAD je glavni protivnik, a Europa prostor koji treba pridobiti i prisvojiti.

U toj užurbanoj potrazi za ideološkom potkom koja će, evocirajući povijesnu slavu, ujediniti stara carstva nasuprot Americi u posljednje su vrijeme osobito primjetni napori Moskve da potvrdi neraskidivost rusko-kineskoga savezništva. A epizoda s Porfirijem poslužila je ponajprije kao demonstracija moći nad malima: Porfirije je pozvan u Moskvu da primi počasni doktorat, usput je dobio i ulogu u promidžbenom videu koju nije mogao odbiti. A Vučiću je javno poslana poruka da se ne može ne pojaviti na moskovskoj velikoj paradi u povodu Dana pobjede, 9. svibnja, na kojoj Putin želi pokazati – tko je s njim.

Simbolični odgovor

Mnogo je neostvarivih ‘snova‘ ugrađeno u taj Karaganovljev projekt ujedinjenja drevnih carstava protiv ‘američkog imperijalizma‘. Između ostalog, ignorirano je da su se ona izmjenjivala na istome području i za sobom ostavila zametke međusobnih ratova do današnjih dana, da su ‘okupirani‘ (prema Karaganovljevu mišljenju) Japan i Južna Koreja duboko integrirani u Zapad, da uspavani EU ipak postupno prepoznaje moskovske namjere, zbog čega je v​isoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas (koja kao Estonka razumije ‘ruski svijet‘ bolje od većine ostalih) poručila da onima koji žele u EU nije mjesto u Moskvi na paradi 9. svibnja.

U jeku moskovske nove ideološke ofenzive i ‘prvi‘ je Rim​ imao priliku pokazati svoju snagu okupljanja – na pogrebu pape Franje, za kojega je Putin imao samo riječi hvale i u Porfirijevu videu. Sliku američkoga predsjednika Trumpa i ukrajinskoga Zelenskog u povjerljivome razgovoru u katedrali svetoga Petra možemo gledati i kao simboličan odgovor ‘imperijalističkoga Zapada‘ iz jedinog Rima.

Kao što je Porfirije obećao, Vučić će 9. svibnja u Moskvu. Jer ne može odbiti. I Milorad Dodik će u Moskvu. Jer nema kamo. A možda se i ne vrati. Jer možda ne će imati kamo nakon što su zapadni protektori počeli isključivati Republiku Srpsku s financijskih aparata. Možda novi svjetski poredak ipak prve granice postavi na periferiji – sa Srpskom na zapadnoj strani i Srbijom vezanom uz ‘veliki ruski brod‘. Kako što obeća Porfirije.

Višnja Starešina
Lider