Nova pobjeda

Koliko je nerođenih života spašeno od pobačaja tijekom korizmenih tjedana, obično se dozna kada marljivi molitelji iz inicijative »40 dana za život« to priopće oko Uskrsa, nakon završetka svojega molitvenoga pothvata. No post, molitva i podizanje svijesti zajednice – što su tri temelja sada već tradicionalne ekumenske inicijative – tijekom ovogodišnje korizme već su, na otajstven način, urodili velikim plodovima tamo gdje se to nije očekivalo: u nacionalnom zakonodavstvu. Očito je da se stoga uspjeh ovogodišnje molitve za život u 37 gradova nije ograničio samo na bolnička dvorišta.

Najprije je po hitnom postupku u saborsku proceduru došao krajem ožujka prijedlog izmjena zakona o blagdanima, sa zahtjevom da 3. svibnja bude nacionalni spomen na ubijenu djecu u Domovinskom ratu. Iznenađujuće je bilo obrazloženje predlagatelja zakona (Ministarstvo pravosuđa) da je »svaki ljudski život svet, a ponajprije život djeteta pred kojim tek predstoje sva radovanja, igre i škole života«. Ta se formulacija o svetosti života povezana s nacionalnim zakonodavstvom može mjeriti sa senzacijom.

No u utorak 8. travnja dogodio se novi iskorak. Toga je dana Hrvatski sabor većinom glasova zastupnika donio Zakon o grobljima. Najviše pozornosti javnosti donijelo to što je odsad s grobalja nužno micati natpise koji su uvrjedljivi prema nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a nastali su nakon 1990. – nerijetko klesanjem slaveći iste agresore koji su ubijali hrvatsku djecu. Neprijeporno je da je svako micanje govora mržnje također uspjeh u borbi za ljudsko dostojanstvo, no ispod radara javnosti prošlo je nešto drugo. Gotovo su svi zastupnici u Hrvatskom saboru – no ne i pripadnici Samostalne srpske demokratske stranke koji su iz poslušnosti prema svojim upraviteljima napustili sabornicu – podignuli ruku za to da se život od začeća do naravne smrti zaštiti, i to na pomalo neobičan način.

Naime, u sklopu novoizglasanoga Zakona o grobljima nalazi se tumačenje da se mrtvorođenče smatra ljudskom osobom jednako kao i osoba koja je nakon rođenja živjela i umrla. U članku 2., stavak 2. doslovno stoji: »Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na umrlu osobu, na odgovarajući se način primjenjuju i na mrtvorođeno dijete.« Tom jednostavnom rečenicom dogodio se novi, vrlo blagotvoran procjep u hrvatskom zakonodavstvu. Neočekivana je to pukotina kroz koju se polagano, kao lopov, počela provlačiti istina i o vrijednosti svakoga začetoga ljudskoga života. Koje li pravne bravure: u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je još uvijek na snazi komunistički zakon o pobačaju – sada se preko novoizglasanoga Zakona o grobljima na neki način nerođenoj djeci (zakon zapravo nigdje ne definira pojam mrtvorođenčadi) priznaje dostojanstvo koje im se već desetljećima oduzimalo: da su ljudske osobe, a ne nakupine stanica ili medicinski otpad.

Do takve zaštite života nije se došlo preko noći. Kao što je u povijesti spasenja neizbrisivo ime Josipa iz Arimateje, koji je unatoč svim opasnostima i difamacijama darovao grobnicu u koju je položeno Isusovo mrtvo tijelo, sličnu hrabrost kad je riječ o zaštiti ljudskoga dostojanstva pokazali su članovi vjerničke udruge »Betlehem«. Zahvaljujući njihovu zauzimanju podignute su u prošlih nekoliko godina grobnice za nerođene u Gospiću, Karlovcu, Osijeku, Šibeniku, Sisku, Vinkovcima, Zagrebu i Slavonskom Brodu. Svaka nova grobnica bila je i za lokalnu zajednicu i za zakonodavca novi izazov. Dovoljno je o svetkovini Svih svetih pohoditi te grobnice pa da tisuće svijeća koje ondje gore posvjedoče da je riječ o ljudskim životima, koji su bili voljeni, željeni i najčešće ostali neprežaljeni. Grobnice tiho svjedoče o tome. Ali i o još nečem: ako današnji naraštaj političara u Hrvatskoj zbog konformizma, straha i drugih podilaženja nije pred predatorima u stanju zaštititi život od začeća do naravne smrti – u tome će sudjelovati žrtva najnevinijih. Nada u današnjim vremenima leži u vjeri i istini da je vojska najmanjih i najnezaštićenijih i u smrti nepobjediva.

Branimir Stanić
Glas Koncila