Godine intenzivnoga djelovanja međunarodnih aktera nisu stvorile stabilnu političku zajednicu u BiH

Gotovo trideset godina nakon sklapanja mirovnoga sporazuma u Daytonu mir u Bosni i Hercegovini čini se krhkim i relativnim. Daytonski mirovni sporazum bio je uspješan u okončanju oružanoga sukoba te uspostavi državnosti i demokracije u BiH. Daytonski mirovni sporazum nametnule su strane sile, što se može smatrati pozitivnim doprinosom međunarodnih aktera. No taj je sporazum uspostavio i kontrolu međunarodnih aktera nad politikom u BiH, što se nikako ne može smatrati pozitivnim doprinosom.

Odustao od politike prethodnika

Nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma međunarodni akteri preuzeli su ključnu ulogu u provođenju mirovnoga procesa u BiH. Kako ističe Mirjana Kasapović, široka i intenzivna uključenost međunarodnih aktera stvorila je golemu neravnotežu moći između međunarodnih i domaćih aktera u BiH. Međunarodne vojne i civilne institucije i organizacije preuzele su kontrolu nad glavnim političkim i javnim institucijama u BiH. S vremenom je najvažnija institucija provođenja mirovnoga procesa u BiH postao Ured visokoga predstavnika međunarodne zajednice. Od 1997. Ured visokoga predstavnika (sa strancem na čelnom položaju) djeluje kao politička institucija koja je iznad izabrane vlasti u BiH.

Od kolovoza 2021. na čelu Ureda visokoga predstavnika je Christian Schmidt, bivši njemački zastupnik i ministar iz demokršćanskoga CSU-a. Zanimljivo je da su međunarodni akteri za visokoga predstavnika odabrali luterana iz Bavarske, što je trebalo jamčiti njegovu »imperijalnu« neutralnost prema pripadnicima triju konstitutivnih naroda u BiH (Bošnjacima muslimanima, Srbima pravoslavcima i Hrvatima katolicima). Djelovanje Schmidta pozitivan je pomak u odnosu na visoke predstavnike s početka i sredine prvoga desetljeća ovoga stoljeća koji su favorizirali ustavno uređenje BiH po mjeri bošnjačkih interesa. Schmidt nije donosio odluke u smjeru pretvaranja BiH u unitarnu državu s većinskom demokracijom. Schmidt je odustao i od politike svojih prethodnika koji su nastojali smijeniti s vlasti »nacionalističke« stranke i zamijeniti ih »građanskim i umjerenim« političkim opcijama.

Politička alternativa

Jedan od najpoznatijih primjera izvanjskoga utjecaja na unutarnje političke odnose u BiH jest politički uspon Milorada Dodika. Dodik je na prvim slobodnim izborima 1990. u BiH izabran za zastupnika na listi »nenacionalističke« stranke SRSJ koju je osnovao posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković. Dodik je tijekom rata bio na strani srpskoga vojno-političkoga entiteta Republika Srpska, ali nije pripadao vladajućem SDS-u. Kao takav već je sredinom devedesetih bio prepoznat od međunarodnih aktera kao »umjereni« srpski političar.

Nakon završetka rata Dodik je osnovao vlastitu stranku SNSD koja je ubrzo postala favorit međunarodnih aktera. Kako navodi Mirjana Kasapović, Dodikova stranka bila je zamišljena kao politička alternativa radikalnomu SDS-u te je na početku imala otvorenu financijsku i političku potporu Washingtona i drugih međunarodnih središta moći. Razmjeri takve potpore bili su najočitiji na izborima za predsjednika Republike Srpske 2000. Tada su međunarodni akteri uveli izborni sustav koji je trebao omogućiti pobjedu Dodika na spomenutim izborima. No tadašnji miljenik zapadnih aktera izgubio je izbornu borbu s kandidatom SDS-a koji je danas zamišljen kao alternativa »destruktivnomu« Dodiku.

Proglašenje spornih zakona

Zahvaljujući potpori međunarodnih aktera, Dodik je napokon 2006. postao dominantni politički akter u Republici Srpskoj. No od 2006. počinje i politička transformacija Dodika i SNSD-a koji dolaze na pozicije jačanja Republike Srpske i slabljenja državne vlasti. Dodik postaje najglasniji protivnik bošnjačke unitarističke politike, kao i međunarodnih aktera koji zagovaraju centralizaciju BiH. Srpska i bošnjačka politika počinju se iscrpljivati u međusobnim prijetnjama o odcjepljenju odnosno ukidanju Republike Srpske. Nakon što je postao nadmoćan akter među Srbima u Republici Srpskoj, Dodik se počeo suprotstavljati i izvanjskomu intervencionizmu u BiH. Odvojio se od nekadašnjih političkih pokrovitelja sa Zapada i približio Putinovoj Rusiji.

Nakon dolaska na položaj visokoga predstavnika i Schmidt se suočio s Dodikovom politikom konfrontacije. U političkoj borbi protiv Dodika Schmidt nije poput svojih prethodnika posegnuo za »imperijalnom« ovlašću smjenjivanja izabranih dužnosnika. No u srpnju 2023. Schmidt je kao »nadzakonodavac« nametnuo zakonske promjene kojima je kriminalizirao neprovođenje odluka visokoga predstavnika. Bio je to odgovor na izglasavanje dvaju zakona u Republici Srpskoj o odbijanju odluka Ustavnoga suda BiH i visokoga predstavnika. Dodik je kao predsjednik Republike Srpske ustrajao na proglašenju spornih zakona unatoč mogućoj kaznenoj odgovornosti. Zbog toga se suočio sa sudskim procesom koji je nedavno okončan nepravomoćnom presudom za neprovođenje odluka visokoga predstavnika. Dodik je osuđen na godinu dana zatvora (što je u BiH moguće otkupiti), ali i na šest godina zabrane obavljanja dužnosti predsjednika Republike Srpske.

Osuđujuća presuda

Dodik će u skoro vrijeme nastaviti s oponiranjem visokomu predstavniku i bošnjačkim političkim akterima koji su listom pozdravili osuđujuću presudu. Nakon što osuđujuća presuda postane pravomoćna Dodik će se suočiti s gubitkom trenutačnoga položaja predsjednika Republike Srpske i zabranom obavljanja drugih visokih političkih dužnosti. Nije izgledno da će Dodik odustati od političke borbe i politička će situacija u BiH ostati nemirna, nestabilna i neizvjesna. To onda stvara potrebu za angažmanom međunarodnih aktera koji u gotovo 30 godina svojega intenzivnoga djelovanja nisu stvorili stabilnu i održivu političku zajednicu u BiH.

Jakov Žižić
Glas Koncila