Još jedna pobjeda

Sjaj srebrne medalje sa Svjetskoga rukometnoga prvenstva obasjao je s prsa hrvatskih reprezentativaca valjda čitav hrvatski narod te izazvao u njemu ponovno buđenje zajedništva i ponosa. To je bilo vidljivo na velebnom dočeku reprezentativaca na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu te na manjim dočecima pojedinih igrača u njihovim rodnim mjestima, ali i u ozračju koje je danima nakon prve nedjelje u veljači vladalo diljem Hrvatske.

Zločesti će reći da su okupljanje i sreća naroda ekonomski projekt jer sponzori su najveći profiteri takvoga spektakla; sreća je, tumačit će drugi, politički projekt jer vlasti preko njega skreću pogled sa stvarnih problema; to je možda neki lukav medijski projekt ili projekt koji navodno odgovara ponajprije menadžerima poznatih pjevača radi budućih nastupa i zarade… Zločestima, dakle, mašta može neograničeno raditi. No samo je djelomično istina da je uzrok tolike radosti tek to što su rukometaši sjajno igrali, pokazali uzorno zajedništvo, zarazili njime javnost i tako donijeli dah proljeća u siječanjsko sivilo. Zar je samo rukometnim fenomenom moguće objasniti domoljubni naboj? Zar se on nije proširio venski i kapilarno i preko pjesme koja s rukometom i s navijanjem nema ama baš nikakve izravne veze?

U fokusu je javnosti, dakle, bila i pjesma koja, unatoč zaraznoj pjevnosti, ipak nije sama mogla izazvati toliki naboj i zajedništvo. Pjesma nikada nije uzrok. Točnije bi bilo reći da su stihovi te pjesme u kontekstu nove izborene pobjede odraz ili posljedica onoga što Hrvatsku već dugo ugrožava – a to je sustavni rad da se suzbije kultura sjećanja ili kultura pamćenja na događaje koji su bili ključni za hrvatski identitet, počevši od osamostaljena i oslobodilačkoga Domovinskoga rata kojemu je prethodilo predugo ugnjetavanje slobode. Svaka nova nacionalna pobjeda ili veći uspjeh kao da razbukta sjećanje na te događaje. A sjećanje se nikomu ne može zapovjediti, kao što se osjećaj istinske ugroze domovine ne može prikriti nikakvim političkim marketingom.

Borba za očuvanje sjećanja zapravo je krik naroda za slobodom, jer da narod nema osjećaj da ga nešto sustavno okupira (u hrvatskom slučaju to se sada događa ponajviše iznutra), ne bi imao ni poriv braniti se. Sveti papa Ivan Pavao II. u knjizi »Sjećanje i identitet« na briljantan je način, govoreći o iskustvu svoje rodne Poljske, prokazao diktature koje su krojile i hrvatsku povijest 20. stoljeća, nacizam i komunizam. Protumačio je da je u samom pojmu domovine sadržana duboka veza između duhovnoga i materijalnoga vida, između kulture i teritorija. »Teritorij koji je silom oduzet jednoj naciji u određenu smislu postaje zaklinjanje, štoviše, krik upućen ‘duhu’ same nacije. Duh nacije tada se budi, živi nov život te se bori kako bi zemlji bila vraćena njezina prava«, jasno je poručio. Čini se da se nešto slično događa sada i u Hrvatskoj.

Srebrno odličje i sjajna igra hrvatskih rukometaša, osim ugode gledanja vrhunske igre, donijeli su osim povratka ponosa ujedno krik za pamćenjem. U kombinaciji s pjesmom dogodila se gotovo čarolija od koje svi oni koji rade protiv dobra Hrvatske mogu samo zanijemjeti. Pred mnoštvom raspjevanih mladih koji su se rodili u 21. stoljeću i koji svojom dužnošću smatraju pronositi istinu o svojoj povijesti i kulturi smiješno zvuče, primjerice, »razlozi« predsjednika Antifašističke lige koji je pokušao utjecati na izbor pjevača na dočeku rukometaša ili razlozi onih koji su u pjesmi vidjeli zlo. Zar novi hrvatski naraštaji nemaju pravo na domoljublje?

Nemoguće je danas i jednoj političkoj instanci okupiti toliko mnoštvo ljudi kakvo je dočekalo rukometaše, čak i kad bi sve političke stranke na isto mjesto okupile sve svoje članstvo. Nemoguće, zato što malo tko kada dođe na vlast, istinski radi na zdravoj kulturi sjećanja. Ta kultura, da se razumijemo, nije ni ropstvo prošlosti ni naivni hod u budućnost. Pamćenje naroda lijek je za smrt koja mu prijeti, a ne, kako neki misle, teret kojega se treba osloboditi da neopterećen može ići u budućnost. Sudeći po kriku duha hrvatskoga naroda da se pamćenje očuva, nema straha za budućnost. To je pobjeda koju valja slaviti i na njoj Bogu zahvaliti.

Branimir Stanić
Glas Koncila