Tko se nije skrio…
Nešto je čudno u akciji bojkotiranja velikih trgovaca u Hrvatskoj posljednjih tjedana: inicijativa je krenula od platforme »Halo, inspektore« i proširila se preko društvenih mreža, poduprli su je osim građana i predstavnici vlasti, a nekoliko se puta onoga prvoga bojkot-petka 24. siječnja oglasilo i Ministarstvo financija, to jest »Porezna« s podatcima o uspjehu inicijative – u čemu nije bila toliko revna ni u akciji »Bez računa se ne računa«. Najčudnije je zapravo to što vlasti, koje preko poreza ubiru vrhnje od mnogih bezočno visokih cijena, izrijekom podupiru bojkot, a sindikati od kojih bi se očekivalo da su barem suorganizatori akciju podupiru iz fotelja baš poput vladajućih struktura. Dojam je kao da se predstavnici vlasti pribojavaju izlaska ljudi na ulice, čemu slični društveni bojkoti često znaju biti uvertira.
Na stranu dovitljivosti u kojima se sada i trgovci i vlasti pred javnosti (potrošačima) igraju na način »tko se nije skrio, magarac je bio«. Hrana je u Hrvatskoj preskupa, a da može biti mnogo jeftinija pokazuju i godišnje dobiti trgovačkih lanaca koji se mjere u milijunima eura, što prati i odgovarajući postotak koji se od poreza slijeva u državni proračun. I ne samo u njega. Problem o kojem se sve vrijeme malo govori zapravo je siromaštvo u Hrvatskoj.
Posljednjih tjedana toliko se govori o napretku u Hrvatskoj, o povećanju BDP-a, o kreditnim rejtinzima koji rastu, o povećanju plaća, mirovina i socijalnih naknada i o inflaciji koja navodno i nije tako velika da je mnogim ljudima neugodno priznati da žive na rubu siromaštva. Drugim riječima, kronično nedostaje sveobuhvatna analiza koliko ljudi – samaca, bračnih parova, obitelji s malom djecom, mladih, umirovljenika… – uspije razvući svoja primanja na mjesec dana, i ako već troše većinu primanja na hranu, kakva je kvaliteta namirnica koje konzumiraju. Mnogima nedostižno zvuče nutricionističke piramide kojima je zdrava hrana temelj kada je upravo takva hrana najskuplja. Bezočan je zapravo bijeg od istine s kojom bi se morala suočiti svaka vlast jer dok navode sve svoje uspjehe, ne pokazuju da ih je previše briga kako zapravo živi narod za čije su dobro odgovorni. Bezočno je i od trgovaca to što oni pak jako dobro znaju profile svojih potrošača (ponekad bolje poznaju kupce nego što oni sami sebe znaju) i imaju podatke koliko se toga nekvalitetnoga jede i pije, a istodobno gotovo ništa ne čine da bi se smanjili zdravstveni rizici onih koji im svakodnevno plaćaju.
Dragocjeno je u kontekstu te teme pročitati što je prošle godine u Bogoslovskoj smotri, znanstvenom časopisu zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, pisao dr. Josip Berdica s Pravnoga fakulteta u Osijeku. U članku naslovljenu »Pravo na hranu kao izazov pravnoj kulturi« objasnio je da se globalizirani industrijski prehrambeni sustav nalazi pod kontrolom multinacionalnih (poljoprivrednih) korporacija, dok su građani postali primorani hranu doslovce kupovati od onih koje je stvorila tzv. duboka država posredovanjem neoliberalnih politika.
Mnogi međutim zaboravljaju da je pravo na hranu ljudsko pravo. Stoga dr. Berdica prenosi relevantno tumačenje da je pravo na hranu pravo na redovit, stalan i slobodan pristup, bilo izravno ili novčanom kupnjom, količinski i kvalitativno primjerenoj i dostatnoj hrani koja odgovara kulturnoj tradiciji naroda kojemu potrošač pripada, a koja osigurava fizički i psihički, individualni i kolektivni, ispunjen i dostojanstven život bez straha.
Mnogi ljudi u Hrvatskoj strahuju iz mjeseca u mjesec, ali ponosno, da ih se ne vidi. Ili riječima pape Franje, koje nisu mogli prečuti članovi UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu 2014.: »I dok se govori o novim pravima, gladni je čovjek tu, na uglu ulice i traži svoja građanska prava, pravo da ga se cijeni i pravo na osnovnu zdravu hranu. Traži dostojanstvo, a ne milostinju.« Kada se pogledaju letci trgovačkih lanaca s popustima i akcijama te kada se suočimo s visinom cijena i troškova prehrane u odnosu na visinu plaća, nažalost se nameće zaključak da se pred hrvatske građane predugo baca(la) milostinja. Takva se »dobročinstva« ne zaboravljaju.
Branimir Stanić
Glas Koncila