Hrvatska nacionalna manjina
O raznolikoj i bogatoj prisutnosti i baštini Hrvata izvan Republike Hrvatske danas, zahvaljujući istraživanjima i lako dostupnim prijenosima informacija, znamo mnogo više nego prije. Poseban sektor čini baština hrvatskih nacionalnih manjina, odnosno Hrvatska nacionalna manjina, kako je dosjetljivo svoju knjigu naslovio Milan Bošnjak, objavljenu lani u izdanju Hrvatske matice iseljenika, svojevrsne krovne udruge Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Autor je, kako je poznato, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, drugim riječima, autoritet za pitanja hrvatskih manjina u europskim zemljama. Utoliko spomenutu knjigu možemo uzeti vodičem za pitanja, teme i probleme hrvatskih manjina.
Uz različite priloge, knjiga sadrži dragocjen popis ustanova i udruga hrvatske nacionalne manjine u europskim državama, među kojima je, da podsjetimo, ona organizirano povijesno prisutna u Austriji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Kosovu, Mađarskoj, Rumunjskoj, Sjevernoj Makedoniji, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji, u kojoj je i najveći broj različitih udruga i ustanova – sedamdeset! – a ukupno više od dvjesto dvadeset, pri čemu taj popis nije konačan. Koliki je to ljudski i kulturni kapital, zacijelo ne treba posebno obrazlagati, tim više što je riječ o starim hrvatskim zajednicama, mnogima iz razdoblja prije turske najezde, što, usput budi rečeno, svjedoči da je na tim prostorima hrvatsko ime drevno.
Već sama potreba za osnutkom tolikih društava i ustanova govori o visokoj svijesti tih ljudi o pripadnosti ukupnom hrvatskom povijesno-nacionalnom korpusu. Kultura koju su sačuvali, zbog određene izoliranosti, unatoč utjecajima domicilnih kultura, dragocjeno je izvorna. Djelatnost tih subjekata uređena je međudržavnim sporazumima i(li) zakonima dotičnih država, no skrb Republike Hrvatske o njima, zajamčena Ustavom, jedini je pravi i trajni jamac njihove opstojnosti, posebice tamo gdje se i na njihov puki biološki o(p)stanak gleda poprijeko. Naravno, mnogo toga ovisi o prilikama „na terenu“, o ljudskim kapacitetima (kvantitativnim i kvalitativnim), no skrb hrvatske države nezamjenjiva je zbog povijesno-političkih, materijalnih, psiholoških, socijalnih i drugih razloga.
Želimo li metaforički prispodobiti te naše manjine, ali i druge iseljene hrvatske zajednice, mogli bismo ih prikazati slikom brodovlja raznih namjena i veličina što plove Zemljom pronoseći hrvatsko ime. Njihov „teret“ nije oružje – nego prije svega golemo duhovno i kulturno blago Hrvata. A to je, kako znamo, ponajbolje sredstvo i sadržaj „mekog“ utjecaja. Utoliko je uloga tih manjina i zajednica u tzv. brendiranju hrvatskih vrijednosti, samim time i trajnih nacionalnih pregnuća i interesa, nezamjenjiva.
U tom smislu korisno je i mudro ulagati u njihov razvoj, ne samo kako bi brojem o(p)stale nego i više kako bi provedbom određenih kulturno-obrazovnih programa, ali i gospodarskih ulaganja bile osposobljene razvijati se u skladu s vlastitim i s ukupnim hrvatskim nacionalnim potrebama, uvijek na korist, a nikada na štetu domicilnih zemalja i većinskih naroda s kojima žive. Namjerno kažemo „s“, a ne „među“ jer je cilj biti ravnopravno prisutan u svim vidicima društvenoga života, a prepoznat upravo po tome što u tom životu, unatoč manjinskoj prepoznatljivosti, nisu iz njega ni na koji način izuzeti svojom ili tuđom voljom.
Ukratko, biti „faktorom“ – Hrvati imaju pravo na tu vrstu superiornosti. A da bi se to dalje i još više ostvarivalo, imamo čitav niz mehanizama preko ustanova kojima su te teme i ciljevi u opisu posla. No sve je to moguće samo ako je hrvatska država samosvjesna i, neovisno o stranačkoj strukturi vlasti, složna u temeljnim nacionalnim ciljevima.
Kako smo mogli pratiti, u protekloj predsjedničkoj kampanji pitanja što su ih postavljali srednjostrujaški novinari jedva su se doticala Hrvata izvan Hrvatske – donekle Hrvata u BiH. A to znači da je taj gotovo (nat)polovični dio našega naroda u svijesti onih koji kreiraju javno mnijenje i dalje getoiziran u neka specijalna, nepolitička, nedruštvena, zapravo rubna pitanja i teme, što će reći da Hrvati izvan Hrvatske još nisu integralni dio naše društvene i državne (samo)svijesti.
Ovogodišnja 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva prigoda je i Hrvate izvan Hrvatske na svaki način, osobito medijski, više i dublje implementirati u srž, meritum, sklop svekolikog društvenog, državnoga i političkoga života. Naš prvi kralj Tomislav bio je u najboljem smislu hrvatski integralist. Nesrećom izgubljena 1102. godine, hrvatska državna integracija uspješno je vraćena 1990. pod vodstvom predsjednika Tuđmana. No nacionalno ona nikada nije bila izgubljena, prije svega zahvaljujući visokoj kulturnoj samosvijesti Hrvata, koji ni na najudaljenijim točkama globusa nisu zaboravili tko su, što su, i za što su. Srž je hrvatska misao, a hrvatska je misao kultura izražena najvišim dometima plemenitosti ljudskoga duha. Kada to imamo na umu, onda nijedna zapreka našoj nacionalnoj integraciji nije i neće biti nesavladiva.
Vladimir Lončarević
Vijenac