Uz Noć performansa pod sloganom „Volim Jugohrvatsku“

„Volim Jugohrvatsku“ slogan je Noći performansa 2024., događaja planiranoga za 28. lipnja u Zagrebačkom plesnom centru na temu „Politički art – nacionalizam i umjetnost, kroatizacija kulture“ u kojem sudjeluju, kako se to popularno kaže, „konceptualni umjetnici“ Siniša Labrović, Emil Matešić, Bruno Isaković, Lara Mandli, Angela Stipić, Lucija Žuti i Karlo Štefanek. Izbornici su osnivač udruge „Domino“, umjetnički direktor festivala „Queer Zagreb“ i „Perforacija“ Zvonimir Dobrović te glasovita i nekontroverzna Arijana Lekić Fridrih. Zašto nekontroverzna? Jer „umjetnički“ ne bi postojala bez medijske hajke na molitelje s Trga bana Josipa Jelačića, no nikad ne će dobiti etiketu „kontroverzne“, ma što činila, jer je ta etiketa očito rezervirana samo za drugu stranu.

Vizual Noći performansa 2024.

Budući da je progresivnim „umjetnicima“ kontroverzno sve što je hrvatsko, zanimljivo je primijetiti kako se pod sloganom „Volim Jugohrvatsku“ kočopere tobožnjom alternativom plaćenom novcem hrvatskih poreznih obveznika. Što je tu sve problematično? Prije svega, proturječnost u zamišljenom od strane „naprednih“ koji su financirani sredstvima Ministarstva kulture i medija, Zaklade Kultura nova, Grada Zagreba i Udruge Domino koja je provela javni poziv na spomenutu temu „Noći performansa“ u sklopu festivala „Perforacije“. Dakle, „Volim Jugohrvatsku“, ali volim i uzimati novac od Hrvatske protiv koje se bunim. Eh, koliko perfidne lažne napaćenosti. Nadalje je problematično i grafičko isticanje totalitarističkih simbola, zloglasne crvene petokrake i zastave koja je napala i okupirala tako im mrsku, ali darežljivu Republiku Hrvatsku. Možemo li prestati s komunizmom, odavno izjednačenim s nacizmom i fašizmom? Koliko mora biti duboko poremećen predumišljaj da za jugoslavensku provokaciju radi provokacije tražiš i dobiješ hrvatski novac, makar iskazan u eurima? To su nizovi paradoksa kao dobra slika svega što podijeljeno hrvatsko društvo jest. Dobro je kolumnist Ivica Šola skovao pojam – žrtvizam. Taj žrtvizam vlada hrvatskom medijskom i društvenom scenom. Jer, oni su žrtve koje običnim smrtnicima ukazuju na veliku umjetnost i „kroatizaciju kulture“, upozoravaju na bujanje nacionalizma zbog kojega im se i omiljena Jugoslavija raspala. U izostanku kreativnosti posegnuli su za simbolima propale, smrdljive tvorevine, a da ništa nisu naučili iz njezina kraha. Omotali su prethodno i LGBT povorku u jugoslavensku zastavu, iako svjesni da u bivšoj jednoumnoj i jednoosobnoj državi ne bi imali nikakva prava isticati svoja spolna opredjeljenja i buniti se protiv nacionalizma. U ovoj raspršenoj i mahom dvostranačkoj Hrvatskoj to smiju i mogu. Ali onda ne trebaju tražiti da ih se financira. Neka budu istinskom alternativom, pravim punkom, neka svojim novcem prokrče put slobodan i neovisan od državnih portfelja. Samo će tako dobiti na vjerodostojnosti u bitkama za „slobodnu mušku ljubav“ i hvastanju jugonostalgičarskom utopijom.

Među tim „nekontroverznim“ umjetnicima, osobito se ističe hrvatski građanin s berlinskom adresom (?) Siniša Labrović. Kada je shvatio da u Njemačkoj nema kruha u projektu „Prosjačenja“, napravio je kraljevski, šerbedžijanski obrat i ponovno krenuo dosađivati Hrvatskoj, utvarajući si da je Tom Gotovac 2.0. Daleko je „hrabri“ Siniša od Toma kao Ante Tomić od Miljenka Smoje. Jer nije to nikakva opozicija. To je vlast. Gotovac je bio zabranjivan mišju, riječju, filmom i propustom, dočim je Labrović, baš kao džepni Rade Brijunskoga Srca, dovoljno lukavo, matanovski inteligentan pristati uz hrvatske, tako rasipne „grudi“, praveći naivcima i budalama sve nas koji ne razumijemo ingenioznu umjetnost i vapaje uslijed „kroatizacije kulture“. Zar bi u slučaju kroatizacije kulture njihove izvedbe uopće mogle biti potpomognute državnim novcem? Zar bi da postoji utjecaj nacionalizma na umjetnost bile sponzorirane te nepodnošljive diverzantske akcije u potresenoj hrvatskoj metropoli? U kojoj zapravo godini mi živimo? I kojoj državi? Je li ovo SR Hrvatska s jugoslavenskim proljećem 2024.? Nimalo smiješna, tragična retorička pitanja. I što ćemo sa zločinačkom crvenom petokrakom i jugoslavenskom zastavom? Slušati performere bez forme kako govore u subotnjim nakićenim šetnjama šminkerskom špicom da zatucane osobe to ne mogu pojmiti, jer i nizozemsko pivo ima petokraku, jer je „Jugohrvatska“ tako dovitljiva kovanica koju je njima njihova borba dala. Bolna je spoznaja da su vjerojatno u pravu – jer, ponavljam, svojim glumljenjem žrtve oni vladaju. Istini za dobru volju, napokon su „žrtvu“ nazvali pravim, jugoslavenskim imenom. Da parafraziramo pokojnoga Dina Dvornika, ljubav za Jugoslaviju zove se imenom njihovim. Ili Jugohrvatsku, kako vam drago, s predstavama sve okljaštrenijega Shakespearea i bez njih. I ne može tu pomoći ni knjiga „Zbogom postjugoslavenstvu!“ dr. Mirjane Kasapović, nakon što trideset i tri godine živimo u novoj državi. Ne može pomoći ni članak protiv vrijeđanja zdravoga razuma. Neka prestanu sa svojim perforrmansima barem zbog 1797 neriješenih slučajeva nestalih osoba u Domovinskom ratu. Ali, da, projekt nazvan „1797“ bio bi zatucano stajalište „rigidnih klečavaca“, a ako njima kažeš da su idiotski kmečavci, proglasit će ugroženost slobode govora, oksimoronski, vičući na sav glas. Uz potporu medija i hrvatskih institucija.

Lako je tako, gospodo, hrvatskim novcem mlatiti po gloginjama te iste Hrvatske. Pokušajte nešto uistinu hrabrije, primjerice, s hrvatskom zastavom prosvjedovati protiv politike srpskoga svijeta, riskirajte biti ocrnjeni novostima iz ostalih „regijskih“ medija pjevajući „Lijepu našu“ s transparentom „Hej, Bože nepravde“. Zar to ne bi bilo bliže „boljoj polovici hrabrosti“? Ukažite, vi hrabri i nekontroverzni, na društvenu i umjetničku jednostranost koja vama antologijski omogućuje vladati Hrvatskom. Jer, ona vas, kao, po vašim mjerilima, ne shvaća. Ne shvaća, ali obilato potpomaže. Iznesite transparentno visinu dotacija dobivenih od mjerodavnih institucija. Je li 500 eura brutto sve što dobijete za svoj projekt, uz glavnostrujašku medijsku podršku? Predstavite javnosti da ste plaćeni za ono protiv čega prosvjedujete, što „propitujete“ svojim performansima. Možda vam tada, u „Noći performansa“, jednoga dana, „za megdana“, na Vidovdan netko tko razmišlja i povjeruje.

Završni možebitni kreativni prijedlog Siniši, drugovima i drugaricama: kada je već 28. lipnja, ubacite pucnjeve Puniše Račića koji na tenku s petokrakom, jugo-zastavom i cvijećem, uz „Marš na Drinu“, odlazi na Dunav ubijati Vukovar uz povike razdragane mase: „Volim Jugohrvatsku“.

Tomislav Šovagović