Čemu služe medijske petarde koje glume da su bombe?

Baltičke države i Poljska planiraju poslati svoje vojnike u Ukrajinu prije i bez NATO-ove službene odluke, objavio je njemački Der Spiegel. Bombastičnu vijest prenijeli su mnogi relevantni zapadni, pa i hrvatski mediji. Uz učestale provokacije na morskim granicama baltičkih država s Rusijom i ruske zahtjeve za njihovo ‘redizajniranje‘ te uz najavu gradnje zida dronova uz granicu s Rusijom i Bjelorusijom kao zajedničkog projekta baltičkih država, Poljske, Finske i Norveške, vijest o mogućem slanju vojnika iz NATO-ovih država članica u Ukrajinu ponovno je privukla pozornost na rusko-ukrajinski rat i europsko-ruske odnose.

Plasiranje dramatičnih vijesti uobičajeni je način na koji se iz zaborava nastoji izvući ruska invazija na Ukrajinu koja se pretvorila u dugi rat i prilično difuzna politika zapadnih saveznika (SAD-a odnosno NATO-a i EU-a) prema tom ratu. Zato, da bismo pokušali razumjeti u kojoj je fazi geopolitički sukob koji se vodi preko rusko-ukrajinskog rata, za početak, smanjimo dramu. Da ne kažem – dedramatizirajmo bombastičnu objavu.

Neidentificirani izvori

Prvo, najava slanja baltičkih i poljskih vojnika u Ukrajinu došla je, navodno, od neidentificiranih parlamentarnih zastupnika neidentificirane baltičke države ili država (Estonija, Latvija, Litva) na marginama jedne sigurnosne konferencije u Tallinu. I bila je, navodno, upućena prije svega njemačkom kancelaru Olafu Scholzu, koji se u posljednje vrijeme snažno opire slanju njemačkog oružja Ukrajini bude li se ono upotrebljavalo izvan ukrajinskih granica, odnosno na ruskom teritoriju. Dakle, kancelar Scholz vrlo se uvjetno protivi slanju oružja u Ukrajinu, što je u suglasju s trenutačnom američkom politikom. A i najava slanja baltičkih i poljskih vojnika u rat u Ukrajinu više je nego uvjetna.

Ne samo zato što dolazi off the record, od neidentificiranoga parlamentarnog zastupnika (ili više njih) upitne relevantnosti. Već i zato što ta informacijska bomba ima nastavak rečenice, ima svoj – ako. Ona kaže da će baltičke države i Poljska poslati svoje vojnike u Ukrajinu ako ruske snage budu znatno teritorijalno napredovale na ratištu. A stanje na ratištu zamrznuto je praktički već dvije godine, još u početnoj fazi rata. Ni lanjska nedovoljno uspješna ukrajinska protuofenziva kao ni novije ruske ofenzive nisu postigle učinke koji bi se mogli nazvati znatnim teritorijalnim promjenama u odnosu između zaraćenih strana. A tako će, očito, i ostati na neodređeni rok, jer Ukrajina nema snage oružjem vratiti teritorij koji je Rusija anektirala (Krim) ili okupirala (Donbas) i integrirala u svoj sustav. A Putinu bi bilo prerizično i politički neisplativo osvajati drastično više ukrajinskog teritorija no što je već uzeo. Ukratko, baltički vojnici u Ukrajini nisu bomba, već obična petarda.

No čemu onda služe te medijske petarde koje glume da su bombe? Dijelom, izgledno, služe domaćoj publici u kampanjama za europske izbore, u kojima se europski političari pozicioniraju prema očekivanjima svojih birača, riječima koje nemaju izvršnu težinu. Pa je socijaldemokratski kancelar Scholz (ponovno) vrlo suzdržan prema Ukrajini, a njegov vicekancelar, proamerički zeleni Robert Habeck i liberalni ministar Christian Lindner vrlo su kritični prema Scholzovoj suzdržanosti. Drugi je mogući razlog priprema rusko-ukrajinskog primirja, o kojem se nagađa i koje bi zamrznulo sukob koji je, realno, spreman za ‘zamrzavanje‘. To bi ‘zamrzavanje‘ trebalo i Rusiji i Ukrajini (Zapadu) ostaviti interpretacijski prostor da nisu izgubile taj rat. Iako Rusija u prvim mjesecima rata nije uspjela pokoriti Ukrajinu, što zauzimanjem teritorija, što preuzimanjem vlasti. Niti je Ukrajina poslije uspjela vojno vratiti područja na kojima je Rusija konsolidirala svoju vlast.

Nova opasnost za EU

U tome nužno kompromisnom primirju, ma kad se ono dogodilo, krije se nova sigurnosna i destablizacijska opasnost za EU, realnija i ozbiljnija od praznih najava slanja vojnika u Ukrajinu. To je opasnost od novih-starih imperijalnih političkih ambicija da se mijenjaju državne granice u Europi, koju potiču otvoreni ili prikriveni Putinovi saveznici: od Vučićeva ‘srpskog sveta‘, koji je prepoznat, do manje prepoznatoga Orbánovoga ‘mađarskog svijeta‘, da ne govorimo o buđenju političkoga žala za njemačkim ili talijanskim svjetovima. To je vjerojatnija europska bojišnica s Putinovom Rusijom negoli Krim ili Donjeck. I ne čini se baš da je Europska unija za nju spremna.

Višnja Starešina
Lider