Rezolucija o Srebrenici

Opća skupština UN-a usvojila je rezoluciju o genocidu u Srebrenici 23. svibnja 2024. Nacrt rezolucije podržale su 84 države, 19 je bilo protiv, a 68 suzdržanih. Rezolucijom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici te osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenika za ratne zločine. 

Tuđmanov trijumf

Žalimo ubijene Bošnjake, žalimo također one koji su zbog različitih zabluda ubijali, ali rezolucija o genocidu u Srebrenici zapravo je – ma koliko to zvučalo pretenciozno – trijumf Franje Tuđmana. 

Naime, jedina osoba koja se tijekom više desetaka godina suprotstavila crnom jasenovačkom mitu o 700.000 ubijenih samo Srba u Jasenovcu bio je upravo Tuđman. Riskirao je generalske privilegije, profesuru i komfor nositelja partizanske spomenice suprotstavivši se velikosrpskoj propagandi..., i sve je izgubio. Čak i slobodu (KPD Lepoglava), zdravlje – zamalo i život. 

Jasenovac je godinama bio batina kojom se do krvi batinao hrvatski narod, a do danas nikako da doznamo otkud taj broj od baš 700 000? Jer dokumentacija je odnesena 1945. u Beograd, leševa nema, i imamo samo stotine knjiga koje kao papiga ponavljaju – pišu o genocidu.

Srebrenica pa Oluja

Nakon što je akcijom Oluja u ljeto 1995. slomljena ideja tzv. velike Srbije, izbezumljeni srpski oficiri, neposredno prije toga, nakon što im je iz šapa počela izmicati Hrvatska, u suludom zamračenju pobiše više od 8000 muslimana u Srebrenici.

Nakon toliko stradanja i patnje koju su ideolozi velikosrpstva nanijeli svojim susjedima, ova je rezolucija kao jedan melem na tolike naše rane, ispaštanja i laži koje su sada napokon poražene.

Vjerujemo kako nitko ne želi cijeli srpski narod optužiti za genocid i da oni moraju prolaziti poniženja koja je hrvatski narod pola stoljeća prolazio. Neka dođe do katarze, pomirenje i nikad više podrška idejama, političarima i vojnicima koji su sudjelovali u ovoj tragediji. Vjerujemo da će u Srbiji doći mlade generacije koje neće veličati ratne zločine, dovoditi ih u škole, televiziju, tiskati im knjige. Koje neće Oluju nazivati genocidom, a Jasenovac gorim stratištem od Auschwitza.

Put pomirenja 

Kako je jasenovački mit godinama održavao psihozu neraščišćenih povijesnih računa zbog navodne „povijesne krivnje Hrvatske“, Tuđman još 1988. godine u svojoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“ upozorava da se konačno mora prekinuti bezizlazni krug osvete koji se ovim lažima potiče. Ono što bi iznenadilo mnoge njegove osporavatelje, s obzirom na opće predodžbe stvorene o njemu kao zadrtom nacionalistu, jest poziv koji je uputio na koncu knjige.

Naime, nakon što je u detalje znanstvenom akribijom, službenim statističkim podatcima i poimeničnim popisom žrtava u Jasenovcu sastavljenom od Savezne komisije razobličio crni jasenovački mit i njegovu pozadinu, Tuđman predlaže izlaz iz te psihoze.

Radi se o pozivu na povijesno pomirenje između Hrvata i Srba „dok ne bude prekasno“ (knjiga je završena još 1987.).

Tuđman plastično navodi uvjete koji bi prethodili tom pomirenju:

- oprost
- zaborav
- Istina
- ljubav.

Završno poglavlje „Bespuća“ Tuđman započinje Pitagorinim citatom: „Ljudi bi se među sobom trebali tako vladati, da ne stvaraju neprijatelje od prijatelja, nego da neprijatelje pretvaraju u prijatelje“ („Bespuća“, str. 665.).

Izražavamo nadu da će srbijanski dužnosnici nakon toliko godina započeti pokretanje procesa pomirenja koji je ujedno možda i zadnja prilika da Srbija pokaže jednu iskrenu gestu jer je svojim dosadašnjim postupcima dovedena u situaciju da je u trajnom sukobu s gotovo svim susjedima. Za početak, pomoć da se konačno pronađu nestali Vukovarci i drugi naši najmiliji bila bi minimalna gesta koja bi stvari pokrenula s mrtve točke. Potom osuda ratnih zločina, ratna odšteta i odšteta logorašima, povrat oduzetih umjetnina, arhivske građe NDH, rješenje spornih prijepora vezanih uz granicu (ade na Dunavu)… To bi označilo kraj ratne histerije koja tinja već previše desetljeća.

Mirko Ćosić