Razotkrivanje partnera

Upravo u vrijeme sastavljanja nove Vlade Republike Hrvatske, to jest u vrijeme konstituiranja novoga saziva Hrvatskoga sabora i većine koja će potvrditi novu izvršnu vlast, ponovno se aktualiziralo pitanje u kojoj je mjeri opravdano da predstavnici nacionalnih manjina utječu na političku stabilnost u Hrvatskoj (riječ je o sudjelovanju koje je rijedak slučaj u svijetu). Naime, u javnosti isticani uvjet Domovinskoga pokreta da u vlasti u kojoj će sudjelovati ne žele predstavnike Samostalne demokratske srpske stranke pokrenuo je mnoga razmišljanja, dvojbe… Kako bi se izbjeglo politiziranje te teme i kako bi se mirno sagledale činjenice, dobrodošao je i znanstveni prinos u Analima Hrvatskoga politološkoga društva – časopisu za politologiju. Napisala ga je hrvatska politologinja Mirjana Kasapović, i to kao recenziju knjige srpskoga povjesničara Koste Nikolića s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. Kako navodi politologinja Kasapović, upravo je on u časopisu »Tragovi« objavio članke o ratu u Vukovaru 1991. i slomu Republike Srpske Krajine 1995. koji su sada postali dijelom knjige »Krajina 1991. – 1995.«. Valjalo bi zaustaviti se barem na nekim dijelovima te recenzije koji mogu dati znanstveno svjetlo i na suvremenu hrvatsku političku situaciju kad je riječ o pitanju sudjelovanja SDSS-a u novoj hrvatskoj vlasti.

Mirjana Kasapović najprije je pisala o naravi časopisa »Tragovi« kojemu su izdavači Srpsko narodno vijeće i Arhiv Srba u Hrvatskoj. Dalo bi se iz njezinih riječi zaključiti da taj časopis slijedi netočno tumačenje da je nekadašnja Socijalistička Republika Hrvatska normativno bila određena kao dvonacionalna, hrvatsko-srpska država, što se nastojalo progurati i u postjugoslavenskoj i novokrajiškoj naraciji posljednjih desetak godina. Recenzentica Kasapović tumači da su se »Tragovi«, koji se također financiraju iz hrvatskoga proračuna, proglasili časopisom za »hrvatske i srpske teme«.

»Dosad su to svoje glavno tematsko polje dijelili na bavljenje hrvatskim zločinima (hrvatske teme) i srpskim žrtvama (srpske teme) u ratovima«, napisala je. U njezinoj recenziji stoji i da »brojni autori radova objavljenih u Tragovima – eksplicitno ili implicitno, više ili manje – preuzimaju naraciju i diskurs krajiških Srba, dorađuju ih i oblikuju novokrajišku revizionističku interpretaciju ratnih zbivanja u Hrvatskoj devedesetih godina«. Pritom je napisala da ne misli na novu Krajinu kao zemljopisno-politički entitet, nego na okvir u kojem se artikuliraju vjerovanja, pamćenja, uspomene, predodžbe, percepcije, pripovijesti iz perspektive srpskih sudionika, prenositelja, graditelja i tumača ratnih zbivanja. Ona smatra da središte takve »Krajine« nije u Kninu, nego u Zagrebu, i to »u glavnim institucijama i organizacijama srpske manjine u Hrvatskoj, kakve su Srpsko narodno vijeće (SNV), Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Arhiv Srba u Hrvatskoj, Srpsko kulturno društvo ‘Prosvjeta’, tjednik Novosti, časopis Tragovi i dr.«

Jasno, politologinja Kasapović ne smatra da su sve te institucije i organizacije revizionističke, nego da »unutar njih djeluju profesionalni znanstvenici (povjesničari, politolozi, sociolozi, kulturolozi i dr.), kao i ‘amaterski znanstvenici’ (novinari, publicisti, književnici, politički aktivisti i dr.) koji sudjeluju u oblikovanju revizionističkih tumačenja zbivanja u novijoj povijesti – raspada Jugoslavije te ‘jugoslavenskih’ i ‘postjugoslavenskih’ ratova, pri čemu su najvažniji rat u Hrvatskoj, njegova pretpovijest, povijest i postpovijest«. Važno je i njezino zapažanje da se u proizvodnji i širenju svojih naracija ti akteri povezuju s kulturnim i društvenim ustanovama izvan vlastitoga nacionalnoga kruga.

Nije stoga jasno je li dosadašnje višegodišnje sudjelovanje SDSS-a u hrvatskoj izvršnoj vlasti jamčilo da se mirno provodi revizionistički pristup hrvatskoj povijesti. Teme poput povijesti, Domovinskoga rata, žrtava i hrvatske državnosti bitne su i ako o tim temama nije postojalo ili ubuduće ne bude postojalo temeljno suglasje među vladajućima, upitan je i legitimitet takve vlasti.

Branimir Stanić
Glas Koncila