Razgovor s predsjednikom Komisije biskupskih konferencija

Predsjednik Komisije biskupskih konferencija EU-a (ComECE) biskup Mariano Crociata govori o značenju europskoga projekta i njegovim izazovima te o važnosti izbora za Europski parlament

U razdoblju između donošenja rezolucije Europskoga parlamenta o takozvanom pravu na pobačaj i izbora za novi saziv Europskoga parlamenta održano je u poljskom biskupijskom sjedištu Łomżi redovito zasjedanje Skupštine Komisije biskupskih konferencija Europske unije (ComECE), tijela koje službeno predstavlja katoličke biskupe i katoličko viđenje pred institucijama EU-a. Službu predsjednika ComECE-a trenutačno izvršava talijanski biskup Mariano Crociata, koji se spremno odazvao pozivu Glasa Koncila na razgovor.

Crkva je uvijek simpatizirala europski projekt. Prije nekoliko ste dana, na početku rada Skupštine ComECE-a, rekli da ta potpora i danas vrijedi: »Bila bi velika pogrješka zanijekati legitimitet Europskoj uniji kao takvoj zato što ne poštuje posve naše kršćansko viđenje…« Zašto ta načelna simpatija, usprkos očitim sjenama? Drugim riječima, kako ne biti barem malo euroskeptik imajući pred očima, primjerice, nedavnu rezoluciju Europskoga parlamenta o pobačaju?

Moramo poći od pretpostavke bez koje se ne razumije naše stajalište. Pretpostavka je ova: živimo u povijesnom razdoblju u kojem je – kao što je više puta rekao Papa – kršćanskost (»christianitas«, kršćanska civilizacija) prošlost te se, kako danas stvari stoje, ne može povratiti, koliko je god riječ o veličanstvenom razdoblju u povijesti Crkve. Sada živimo u pluralnom društvu. U pluralnom se društvu može odlučiti začahuriti se, zatvoriti i boriti se protiv svijeta, protiv ovoga društva jer ono ne poštuje dokraja kršćanske vrjednote. Neki se možda za to i odlučuju. No u tradiciji Crkve, primjerice u kršćana u prvim stoljećima, usmjerenje je uvijek bilo nipošto se ne svesti na sektu koja se od sviju odvaja te prekida sa svijetom osuđujući ga i iščekujući neposredni dolazak Božjega kraljevstva. Crkva je uvijek bila Crkva u dijalogu koja u zadanim konkretnim uvjetima traži mogućnosti za svjedočenje evanđelja. Danas se nalazimo u stanju u kojem je pluralnost idejnih i religijskih stremljenja općeprihvaćena činjenica, nepovratna datost. Što nam je činiti? Koncil je, u više dokumenata, rekao: ovaj svijet nije savršen, nije onakav kakvim ga mi želimo, ali nije ni carstvo eudemona, nego opće ljudsko stanje u kojem se međusobno bore dobro i zlo. Stoga naš pogled želi biti dobronamjeran, pozitivan, konstruktivan: želimo biti u dijalogu kako bismo unosili u svijet naš navještaj, naše svjedočanstvo, naše zauzimanje kako bismo promicali najveće moguće dobro za čovjeka i za svijet. To je naša opća perspektiva.

Naše zauzimanje za Europsku uniju uvrštava se u tu perspektivu. Rođena zahvaljujući velikomu doprinosu katolika, ona je plod ideje da se iza sebe ostavi svijet u vječnom sukobu, kakvim je bila Europa u prvoj polovici prošloga stoljeća, kako bi se nastojalo živjeti u miru. Taj je projekt u sebi dobar jer nastoji izbjegavati sukobe – i do sada je u tome uspijevao. Zato se osjećamo aktivnim protagonistima, promicateljima te Europe, jer je riječ o projektu koji je dobar za europske narode, za naše čovječanstvo. Osim toga, to je razdoblje mira također bilo prostor u kojem je Crkva mogla izvršavati svoje poslanje.

Zato se Crkva ne može složiti s nekim tko želi neuspjeh projektu koji je na dobro svih naroda. U svijetu kakav je današnji pojedine zemlje, čak i najveće kao što su Njemačka, Francuska ili Italija, ne znače ništa, nemaju nikakvu moć. Problem, jasno, nije što nemaju moć, nego što su prepuštene na milost i nemilost većim silama. Posljedice eventualnoga neuspjeha mogle bi biti teške za sve naše narode, koji su, izolirani svaki za sebe, maleni i slabi. Stoga mi kršćani ne možemo zastupati euroskepticizam jer su spomenute vrjednote prema socijalnom nauku Crkve opće dobro za naše zemlje.

U kojoj se mjeri odmak od nekih temeljnih kršćanskih i ljudskih vrjednota odražava na rad ComECE-a?

Vrlo smo pozorni na takve teme. I sada smo izdali dvije izjave, jednu prije i drugu nakon donošenju rezolucije Europskoga parlamenta o pobačaju; rezolucije koja nema neposrednih učinaka, ali upućuje na usmjerenje te izražava volju da se postigne jasno određeni cilj. O tome izražavamo svoje neslaganje. To je vrlo važno u demokratskom ozračju koje na sreću još uvijek imamo: možemo izraziti svoje protivljenje, poticati na promišljanje, dati na znanje da je hod u tom smjeru protiv humanosti, protiv ljudskoga života. Kako naše stajalište biva prihvaćeno, to jasno ne ovisi o nama.

Vaš govor u Poljskoj nije odražavao lagani optimizam, štoviše spomenuli ste mnoge sjene – primjerice rat na istoku Europe – ali i nadu da ima puta kojim bi se išlo naprijed. Kako tomu može pripomoći Crkva, a da ne kompromitira svoje temeljno poslanje, naviještanje evanđelja?

Rekao bih da naša zadaća upravo jest propovijedati evanđelje u institucionalnom prostoru i na institucionalni, društveno-politički način. Uostalom, socijalni nauk Crkve izričaj je evangelizatorskoga poslanja, jedan od načina naviještanja evanđelja tako da ga se primjenjuje na društvene uvjete u kojima žive narodi i države.

Pod tim vidom ima razloga za nadu i razloga za zabrinutost. Moramo se truditi biti objektivni, prepoznati dobro, kojega ima, kao i ono što nije dobro. Dosljedni tomu opredjeljenju ono što možemo napraviti jest, primjerice u slučaju rata, Ukrajina ratpoticati, upućivati, pozivati – kao što čini Papa – da se pronađu rješenja, stvarati uvjete da se pokrenu primirja, dijalozi. Nemamo moć učiniti nešto drugo pa potičemo govoreći da bi bez toga nastojanja posljedice rata mogle biti nepredvidive, ne samo za one koji ga vode i za one koji ga moraju podnositi, nego i za nas zato što se narušavaju ravnoteže, a mogle bi se promijeniti, proširiti i ratne inicijative. Promišljanje na koje smo pozvani u tom pogledu tiče se upravo Europe jer Europa ovako podijeljena i konfliktna kakva jest, u smislu unutarnjega sukobljavanja različitih usmjerenja, nije u stanju nikoga natjerati da je posluša. Važnost imaju Sjedinjene Države, Kina, možda koja druga zemlja, no Europa… Da, i ona nešto kaže, ali ne uspijeva se nametnuti, nije u stanju preuzeti neku inicijativu koja bi imala utjecaj, na neki način nametnuti mirotvorni pristup. Stoga nas pitanje rata vraća na europsko pitanje, na pitanje jedinstva Europe i snage koju treba steći kako bi napredovala ona sama te kako bi u svjetskim okvirima mogla izvršavati pozitivan utjecaj u skladu s humanističkim i demokratskim duhom koji joj je svojstven.

Zajedničkom je izjavom ComECe dao snažnu potporu proširenju Unije, koje se izravno tiče hrvatskoga naroda, tj. njegove sastavnice u Bosni i Hercegovini. Koje vrjednote Crkva vidi u proširenju Unije?

Rast i jačanje jedinstva Europe: ona više nije samo skupina zemalja, nego upravo Europska unija koja se sve više poklapa s čitavom Europom te na taj način raste njezina sposobnost iskazivanja prikladne političke snage u globalnom kontekstu.

No to je prednost i za pojedine narode, koji se mogu okoristiti ekonomskim i društvenim prednostima koje su jako dobro poznate zemljama koje su već dio Unije te imaju mogućnost snažnijega razvoja. Koristi, dakle, ima čitava Unija te pojedine zemlje koje joj se malo-pomalo pridružuju. Može se to prepoznati, primjerice, po snazi i otpornosti koju iskazuju, makar samo i na psihološkom planu, a onda i društvenom, gospodarskom i vojnom, zemlje europskoga istoka koje graniče sa zaraćenim zemljama. Nije to isto kao da su same, izolirane, prepuštene prijetnji da se sukob proširi, a bez ikakvih sredstava da na prijetnju odgovore. Činjenica da su te zemlje dio Europske unije čini nečiju želju da ih napadne mnogo težim i složenijim pothvatom.

Na skupštini u Poljskoj na neki je način proslavljena 20. obljetnica velikoga proširenja Unije, kad joj je pristupilo 10 zemalja, od kojih je većina ranije pripadala sovjetskomu bloku. I ulazak Hrvatske u EU mogao bi se na neki način smatrati zakašnjelim dijelom toga kruga proširenja. No može li se još uvijek nazrijeti nevidljiva granica, postoje li još uvijek »blokovi«?

Prema mojem viđenju stvari, koje je također plod slušanja biskupa i onih koji to nisu, blokova više nema, apsolutno ne. Nema još potpunoga jedinstva, dovršene zajednice, no o blokovima se ne može govoriti. Netko je rekao važnu stvar: ulazak tih zemalja značio je »europeizaciju« Europske unije. Tj. Europska je unija uistinu postala europskom jer više ne obuhvaća samo dio Europe, upravo samo jedan »blok«, nego zemlje iz svih dijelova Europe. To je bio značajan, uistinu važan korak. Upravo smo to željeli istaknuti slaveći u Poljskoj našu ovogodišnju redovitu proljetnu skupštinu.

Koji su za katolika glavni kriteriji za izbor stranke ili kandidata na izborima?

Mislim da moramo poći od pretpostavke da ne postoje idealna stranka ili idealni kandidat. Ne postoji katolička stranka eu paralemntu punom smislu te riječi, koja bi odgovarala svim zahtjevima i smjernicama socijalnoga nauka Crkve. Postoje usmjerenja koja puno polažu na zaštitu života prije rođenja, u umiranju… ali možda ne vode mnogo računa o društvenim temama kao što su migracije i društvena pravda. I obrnuto, ima stranaka i kandidata koji su vrlo zauzeti na područjima koja se odnose na društvenu perspektivu, ali ne pridaju neku važnost temi života, možda su čak skloni pobačaju… Stoga je to vrlo složeno pitanje. Smatram da se svatko u svojoj savjesti treba sastati sa sobom te pronaći onaj obzor, onu figuru, onu moguću opciju političkoga djelovanja koja će u budućem sazivu Europskoga parlamenta najviše i najbolje čuvati dobro Europe u njezinoj cjelini te će u najpotpunijoj mogućoj mjeri zastupati kršćansku viziju. Naputak je vrlo općenit, ali ne može biti drugačiji nego takav.

Gledajući s današnje perspektive, što su te zemlje donijele Uniji?

Glede toga nema nikakve sumnje. Te su zemlje donijele bogatstvo svojega iskustva, svoje povijesti, svoje kulture, svojega gospodarskoga potencijala. Integracija je stvorena i rasla je. No posve je prirodno da se nakon početnoga oduševljenja pojave teškoće. Naime, znate li kojoj su napasti izloženi svi, pa i zapadne zemlje, kao i političari, posebno neki? Napast je da se Europa vidi samo kao nešto iz čega se crpi, a ne i kao nešto čemu se daje. Potrebno je pak davati i primati, ne samo primati. Gospodarske pak krize, društveni problemi, teškoće u odnosu s javnim mnijenjem koje bi odmah željelo pronaći rješenja – sve to stvari čini još kompliciranijima. No nema sumnje da su pozitivni vidovi toga proširenja neusporedivo veći, bez usporedbe, od teškoća kojih još može biti.

EU je u hodu, u procesu integracije koji još nije završen. Stoga je to proširenje dovelo do još većega izazova, do zahtjeva za većim nastojanjem, ali i do silnoga ukupnoga obogaćenja kako za zemlje teko i za Uniju.

Vrijedi li isto za Hrvatsku, koja je još uvijek najmlađa članica EU-a? Podosta je rašireno nagnuće da se vide negativni aspekti koje je članstvo donijelo, među kojima se ističe iseljavanje mnogih mladih ljudi i obitelji u razvijenije europske zemlje, što za posljedicu ima pogoršanje demografske slike i nužnost prihvaćanja uvoza radne snage, što pak mijenja strukturu društva…

Da, sve što sam rekao vrijedi i za Hrvatsku. No vaše pitanje zadire u neke uistinu teške teme ne samo za Hrvatsku, nego, rekao bih, za Zapad, štoviše za cijeli svijet. Prije svega demografsko je pitanje u svim europskim zemljama samo znak za uzbunu koji upozorava na proces dekadencije na našem Zapadu, u našim zemljama. On je dio procesa sekularizacije: manje je velikodušnosti koja je uvijek potrebna za rađanje djece, manje je nade u budućnost… U tom je smislu takvo stanje poziv nama vjernicima, našim Crkvama, na ispit savjesti. No ničemu ne služi nad tim plakati, nego treba analizirati ovo što se događa kako bi se taj fenomen bolje shvatio i kako bi se na nj reagiralo.

Migracije su pak globalni fenomen koji je teško ukloniti. Njegovi su uzroci vrlo složeni te će i dalje trajati u različitim oblicima. Migracije na poseban način otkrivaju problem Unije jer se ne uspijeva pronaći ujednačen sporazum kako bi migrantise na taj fenomen odgovorilo na uređen način. I sam Papa to kaže: moramo prihvaćati, ali ne bez kriterija. Stvar je naišla na veliko protivljenje. A meni se glede toga čini da smo u proturječju sa samima sobom. S jedne strane konstatiramo da bez imigranata naše gospodarstvo ne bi napredovalo. Kad kažem gospodarstvo, razumijem tu riječ u vrlo širokom značenju misleći i na nova rađanja, škole, mirovinske fondove… Konstatiramo dakle nužnost imigracija i to nam nije mrsko. A onda za sve probleme koje imamo odgovornima proglašavamo strance pretvarajući ih u žrtvene jarce za stvari koje nam ne polaze za rukom. Nadam se da ćemo svi postati svjesniji svojih proturječja, da ćemo se s problemima suočiti na iskreniji i ujednačeniji način imajući u vidu sve aspekte i sve potrebe; i da ćemo potom zajednički umjeti iznaći najbolja rješenja.

Uostalom, mnogi se Talijani također iseljavaju tražeći bolje uvjete, a istodobno dolaze mnogi imigranti. To je složen problem, a suočavanje s njim zahtijeva ozbiljno i trajno nastojanje.

A osjećam da još nešto trebam reći: najteža pogrješka koju često činimo jest misliti da netko odozgor – političari, nositelji odgovornosti za države – može učiniti sve, a mi ne možemo i ne moramo ništa napraviti, nego samo čekati. Postoji odgovornost za koju je nadležan građanin pojedinac. Možda bi to trebalo bolje shvatiti i njegovati. No to nadilazi institucionalne okvire te ulazi u moralnu sferu. Riječ je o građanskom osjećaju, osjećaju za građansku i društvenu odgovornost, ukratko o našem djelovanju. Čini mi se da se taj osjećaj ne njeguje baš mnogo, štoviše da se pomalo izgubio.

U svjetlu onoga što ste do sada rekli, kako gledate na inicijativu revizije temeljnih dokumenata, tj. Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju EU-a koja je u tijeku?

Riječ je o strogo proceduralnom i političkom pitanju. Stoga iznosim općenito mišljenje bez ambicije za nekom konkretnom kompetencijom. Tema se nadasve tiče pitanja jednoglasnosti. Iskustvo nam kaže da primjena instrumenta jednoglasnosti na sve odluke koje se tiču Europske unije, pa i na one manje važne, nosi sa sobom opasnost da se eu upitnikjako uspori proces odlučivanja o pitanjima koja se tiču sviju. Postoji stoga opasnost da ‘ne’ jedne države – ja tako razmišljam – blokira postizanje određenih ciljeva svih drugih država.

Jasno je da postoje pitanja za koja je nužna jednoglasnost, jer EU nije konfederacija, a još je manje država. Pojedine dakle zemlje zadržavaju svoj identitet, svoj suverenitet i svoju samostalnost osim na područjima za koja su odlučile, za koja su se dogovorile da će njima zajednički upravljati. U tome i jest originalnost EU-a u odnosu na sve druge međunarodne oblike političko-državnoga ustroja da kombinira područja na kojima je suverenitet zajednički i područja na kojima suverenitet zadržavaju nacionalne države. Spomenuto pitanje pobačaja i druga slična pitanja spadaju upravo među nacionalne kompetencije i Europska unija nema osnove da bi u njih zadirala.

Imajući dakle u vidu da zahtjev za jednoglasnošću o svim pitanjima može nanositi štetu, države mogu i trebaju razmatrati, u demokratskom sučeljavanju, reviziju ugovora, tražeći zajedno rješenja koja su najbolja za sve. Ugovori su živi organizam te se mogu i moraju neprestano ažurirati, barem u nekim točkama. Načelno govoreći, treba stoga bdjeti nad načelom jednoglasnosti kad je riječ o važnim i dalekosežnim pitanjima, no vjerojatno bi brže i agilnije funkcioniranje kad je riječ o redovitim pitanjima bilo svima na korist. Osim toga, valja se čuvati širenja neutemeljenih strahova.

Na europskom kontinentu postoje također znatne razlike među mjesnim Crkvama. Pomislimo samo, primjerice, na Crkvu u Poljskoj i na Crkvu u Njemačkoj. Osjećaju li se te razlike u ComECE-u? I kako se prevladavaju?

Razlike postoje i osjećaju se. ComECE se ne bavi ekleziološkim i pastoralnim temama, nego uglavnom društvenim pitanjima, no i glede njih postoje razlike.

Nastojimo među sobom postići suglasje o točkama o kojima zauzimamo stajalište. Vodi se, dakle, dijalog u kojem svi slušaju argumente drugih, a to omogućuje nadilaženje određenih krutosti i pronalaženje točaka za koje postoji suglasje. Naši su dokumenti izraz toga postignutoga suglasja. Jasno je da se kroz projekciju na europski obzor stvari vide drugačije nego što se vide i žive u pojedinim zemljama i pojedinim episkopatima. Razlike se ne mogu izbrisati, ali vjerujem da se može doći do mnogih točaka oko kojih postoji slaganje te do suglasja koje ne briše razlike, nego pronalazi jedinstvo unutar šire i veće vizije. Po meni je našim Crkvama u Europi potreban taj hod. Nije dobro da se neka od njih ukopa u vlastitom stajalištu i da se zatvori. Nitko to i ne čini. Mi smo Crkva, Katolička Crkva. Stoga ne brišući identitet, povijest, okolnosti, procjene osoba i situacija, tražimo jedinstvo na višoj razini, u ravnoteži između pozornosti za partikularno i pozornosti za univerzalno. To je u naravi Katoličke Crkve. Stoga postoje razlike, ali se traži jedinstvo u svemu u čemu se može postići. Tako čineći, dajemo također dobar primjer društvenomu i političkomu hodu u prostoru Europske unije.

»Nadasve, riječ je o tome da se prepozna značenje koje poprimaju izbori za Europski parlament za postojanje i budućnost Europske unije«, rekli ste u Łomżi. Smatrate li da ovi izbori imaju neko posebno značenje? S kojim bi se velikim problemima mogao suočavati budući saziv Europskoga parlamenta?

U posljednja su se dva desetljeća europski izbori, svaki napose u okolnostima u kojima su se održavali, pokazivali sve važnijima, sve presudnijima. Ovi su izbori važni zbog faze dinamika koju Europska unija proživljava unutar vlastitih okvira. Mislim na proces integracije koji ima potrebu za novom organizacijskom sposobnošću. S druge su tu strane međunarodne okolnosti s dvama ratovima koji su u tijeku, čije su posljedice, pa i oblici koje će poprimati, posve nepredvidivi. Nadamo se da će naposljetku doći do primirja, nekoga oblika pregovora, dijaloga koji bi najprije izborizaustavio ratovanje, a potom urodio najpravednijim mogućim mirom. Unija tu nije ravnodušna promatračica, nego je zainteresirana strana. Jer odluka o primanju novih zemalja, odluka o zajedničkoj obrani i boljoj organizaciji pitanja su koja zahtijevaju zajedničku političku volju i postavljaju silne izazove kako za Uniju u cjelini tako i za pojedine zemlje. Ratovi se, nadalje, isprepliću s gospodarskim pitanjima, s pitanjem energije, a tu su i teme poput umjetne inteligencije i njezine uloge u budućnosti, okoliša itd.

Eto, u takvim okolnostima izbori su uistinu od velike važnosti. I nije svejedno hoće li suzdržavanje od glasovanja biti veliko ili razmjerno nisko, niti je svejedno koje će većine nakon izbora biti ili ne će biti. Željeli bismo da se shvati da je riječ o nama, o našoj sudbini, da nije svejedno hoćemo li glasovati ili ne ćemo, jer su posljedice toga izbora bitno različite. Ne glasovati znači reći drugima da odlučuju o nama. To je kao da ograničavamo vlastitu slobodu. Stoga pozivamo sve da se izjasne i da dadu vlastiti demokratski, slobodni doprinos najboljemu rješenju, najboljim opredjeljenjima.

Gajite li neku posebnu nadu ili neku posebnu bojazan glede budućega Europskoga parlamenta?

Nada je da ratovi prestanu i prepuste mjesto primirju i pravednomu smirivanju stanja, da zemlje pronađu suglasje glede velikih odluka o gospodarskom i političkom usmjerenju… Bojazan je da će biti otpora i nedostatka odgovornosti, svijesti i građanskoga osjećaja u mnogih građana koji puštaju da stvari idu svojim tokom. Moramo postići da se cijeni nastojanje, zauzimanje, osjećaj odgovornosti… Vi koji ste u svijetu komunikacije imate u tom smislu puno posla kako bi ta svijest porasla: sloboda, demokracija, poštovanje sviju i svačija želja da dade vlastiti doprinos.

BIOGRAFIJA – Mariano Crociata rođen je 16. ožujka 1953. u Castelvetranu na Siciliji. Za svećenika biskupije Mazara del Vallo zaređen je 1979. godine. Studij teologije okrunio je doktoratom na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« 1984. godine. Nakon niza odgovornih služba u mjesnoj Crkvi godine 2007. papa Benedikt XVI. imenovao ga je biskupom Notoa, a godinu dana kasnije i generalnim tajnikom Talijanske biskupske konferencije (CEI). Na sadašnju službu biskupa Latine, Terracine, Sezzea i Priverna imenovao ga je papa Franjo 2013. godine. Godine 2017. imenovan je za predstavnika CEI-ja u Komisiji biskupskih konferencija Europske unije (ComECE). Iduće godine izabran je za jednoga od podpredsjednika, a u ožujku 2023. za predsjednika ComECE-a.

Darko Grden
Glas Koncila

Pet, 24-05-2024, 06:39:38

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.