Razgovor s crnogorskim književnikom Miloradom Popovićem

Danas u Crnoj Gori vladaju Aleksandar Vučić, Bezbednosno-informativna agencija (BIA) i Srpska pravoslavna Crkva. Na djelu je treća okupacija Crne Gore u posljednjih stotinu godina / U vlastitoj se zemlji nacionalni Crnogorac ne može zaposliti ni kao portir ako se ne identificira kao Srbin / Crnogorsko društvo nezavisnih književnika nije niti jednog centa dobilo iz državnog proračuna. Ignorirani smo od strane medija i ministarstva kulture, zajedno s PEN-om, Dukljanskom akademijom i Crnogorskom pravoslavnom Crkvom, u razgovoru za Vijenac otkriva crnogorski književnik Milorad Popović.

Gospodine Popoviću, čestitamo na izlasku novog romana Smrti se podvaljuje. Što vas je potaklo na pisanje ovoga djela i koja je vaša osobna poveznica s Danilom Kišom?

Jergović se u svom zapisu na koricama romana referira na jednu sintagmu koju sam djelomično preuzeo iz Enciklopedije mrtvih i koja je meni bila šlagvort za pogreb Danila Kiša – na kojemu je glavnu ulogu imao Amfilohije Radović – u Aleji velikana u Beogradu. Organizaciju „posmrtnih počasti“ preuzeli su predstavnici onog miljea koji je pisca prije samo nešto više od jednog desetljeća osramotio kao plagijatora i protjerao iz Beograda. No Kiš je jedan od desetine likova koji su vezani za Cetinje, jer ovo je prije svega roman o Cetinju, i većina njegovih likova, stvarnih i izmišljenih, vezana je za taj gradić koji je vjekovima bio prijestolnica male države, točnije ratničkog logora tog minijaturnog naroda za kojega Voltaire kaže da mu liče na mravinjak.

U nešto proširenom tumačenju teksta, novinar i pisac Ahmed Burić kaže da je Smrti se podvaljuje crnogorska verzija Sto godina samoće. Naprimjer Nagib Sinanović, tvorac prvoga jugoslavenskog frižidera, osnivač tvornica ribe, traktora, drvenih igračaka, stilskog namještaja, između ostalog i zadarske tvornice šivaćih mašina, podsjeća na alkemičara Melquiadesa koji je graditelj tvornice leda. Ili, likovi poput princa prijestolonasljednika Đorđa Karađorđevića, rođenog Cetinjanina, potom srpskog sultana Džema, kojega je brat strpao u ludnicu, a rehabilitirao ga Tito, podsjećaju na junake latinoameričkog magičnog realizma.

Jeste li bili nadahnuti nekim stvarnim osobama dok ste pisali ovaj roman?

Od stvarnih likova literarno su meni bili inspirativni Petko Miletić, najkarizmatičniji Titov suparnik za vođu Komunističke partije Jugoslavije tridesetih godina, čije je ime nosila i jedna brigada republikanaca u Španjolskom građanskom ratu, ili doktor Vukašin Marković, Lenjinov suradnik koji je došao u Crnu Goru da diže oružani ustanak za stvaranje nezavisne sovjetske Crne Gore. Jedan od junaka romana je i doktorov sinovac Savić Marković Štedimlija, Krležin saveznik u sukobu na književnoj ljevici, koji je u doba NDH bio glavni suradnik Andrije Artukovića u formiranju Hrvatske pravoslavne Crkve, i zatočenik u Staljinovu gulagu, a istovremeno kao ambasador marionetske Crne Gore u Zagrebu spasio oko dvije tisuće Židova i Srba tako što im je dao potvrde da su državljani Crne Gore. Roman je strukturiran u nekoliko pripovjedačkih tijekova od kojih bi jedan mogao biti zanimljiv ljubiteljima žanra špijunsko-političkih trilera, jer opisuje pokušaj državnog udara u režiji ruske Glavne obavještajne uprave (GRU), nasljednika nekadašnjeg KGB-a, koji je bio planiran na dan parlamentarnih izbora 16. listopada 2016. godine.

Najpoznatiji ste po pisanju o povijesti Crne Gore. Za svoj roman Karnera dobili ste 2013. godine vodeću bosanskohercegovačku nagradu „Meša Selimović“, a u njemu ocrtavate cijelu povijest suvremene Crne Gore. U današnjim vremenima nacionalne razdijeljenosti, gdje vidite knja­za Nikolu i crnogorsku dinastiju Petrovića, o kojima pišete u tom djelu?

Radi se o vrlo kompleksnoj priči. Petrovići su ostvarili nešto neusporedivo u cijeloj Europi jer su sa sto tisuća ratnika stvorili državu okruženu najmoćnijim imperijima toga doba. Petar I, Petar II, Danilo I. i Nikola I. iz dinastije Petrović Njegoš redom su bili izvanserijski državnici i mogli su upravljati daleko većim carstvima. Knjaz Nikola bio je darovit demagog, ali na nesreću dugovječnih vladara, snašle su ga geopolitičke promjene u Europi, Prvi svjetski rat, nastanak Jugoslavije. Danas se ta 1918. godina, kada je nestala crnogorska kraljevina i kada je došlo do ujedinjenja sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića, različito tumači, najviše kroz činjenicu da Crna Gora ima dvojni nacionalni identitet, pri čemu je ugrožena nacionalna crnogorska komponentna zbog svoje malobrojnosti i zbog velikosrpske hegemonije. Nema kraja toj priči. Crnogorci su specifična europska nacija, mala i osporavana poput Baska ili Korzikanaca, ali ipak s vraćenom državnošću koja je sada opet ugrožena.

Crnogorstvo u romanu Čovjek bez lica, za koji ste dobili Njegoševu nagradu, vjerojatno je najbliži opis slike koju Hrvati imaju o Crnoj Gori, kao o kulturi izgrađenoj u kršnim planinama, ali i uz Jadran, gdje je čojstvo važan dio nacionalnog identiteta. Imaju li takvu sliku i sami Crnogorci? Postoji li danas crnogorstvo i zašto dolazi do potrebe negiranja nacije, crkve, jezika i imena u Crnoj Gori?

Nacije su nastale nakon Francuske revolucije kao konstrukti vezani za jezik, kulturu, religiju, povijesni kontinuitet. Crnogorci imaju taj povijesni značaj, kao i svijest o posebnoj kulturi, o vlastitim piscima, djelima, atributima, ponekad daleko više od puno većih nacija. Slabost Crnogoraca je u malobrojnosti i trajnoj izloženosti velikosrpskom hegemonizmu kojemu je glavni strateški prioritet izlazak na Mediteran. Srbima nedostaje 400 godina povijesti, pa prisvajaju Njegoša i tvrde da su Crnogorci izmišljena nacija. Ako ćemo pratiti povjesničare kao što su Benedict Anderson i Eric Hobsbawm, onda doista jesmo zamišljena nacija, ali s osjećajem posebnoga naroda i kulture. To su eminentno ljudska prava. Srbi ne mogu u nama vidjeti prijetnju tristo tisuća Crnogoraca, ali to je već dobro poznati imperijalni narativ kakav smo nekoć vidjeli kod Hitlera protiv Čehoslovačke, ili kao što ga danas vidimo u napadu Rusije na Ukrajinu.

Sve je to dio već poznatog i zlokobnog „srpskog sveta“. Koje su konture „srpskog sveta“ i gdje je Crna Gora u tom planu?

„Srpski svet“ kopija je „ruskog sveta“. Srbi su se okrenuli Rusima nakon pada dinastije Obrenović. Njihovi nasljednici i Karađorđevići doista jesu bili daleko više okrenuti Engleskoj i Francuskoj, ali ideološki tijek srpske misli postao je spcizrazito rusofilan. Glavnu je riječ ovdje imao svetosavski etnofiletski pravac koji su zasnovali episkopi Nikolaj Velimirović i Justin Popović. Ta dvojica stvorila su antieuropsku Srbiju koja prezire ljudska prava i demokraciju, a veliča svetosavskog čovjeka kao bogovskog i uzvišenog.

Kolika je uloga i utjecaj Srpske pravoslavne Crkve na političke tokove i događaje u Crnoj Gori?

U pravoslavlju je prisutan tzv. etnofiletistički pristup, jedna država - jedna crkva. Tako Grci imaju tri autokefalne crkve, čija su sjedišta u Ateni, Nikoziji i Carigradu. Crnogorska je crkva činjenično postojala odvojeno od srpske crkve. Imala je svoj sinod i bila je priznata od svih drugih pravoslavnih crkava, kao i od patrijarha u Carigradu, koji je duhovni predvodnik pravoslavnog svijeta. Stoljećima se razvijala svojim tempom, ali je 1918. godine nasilno ukinuta. Postojanje Crnogorske pravoslavne Crkve već kao ideje posve je demonizirano u Srbiji. Zbog toga je Srpska pravoslavna Crkva vodila svoje litije po Crnoj Gori, dizala svoje molitvene revolucije na izmišljenoj tradiciji. No Srpska pravoslavna Crkva nije postojala u Crnoj Gori. Treba znati da SPC, za razliku od Crnogorske Crkve, čiji su mitropoliti bili i svjetovni vladari, do Drugog svjetskog rata nije bila utjecajna ni u samoj Srbiji, ni u vrijeme Obrenovića niti u vrijeme Karađorđevića, kada je bila tek neka folklorna pozadina. Tek nakon pada komunizma ova je crkva dobila puno više utjecaja.

Ona je imala potporu Miloševića, ali i cijele njegove klike koji su donedavno bili komunisti. Kako to tumačite?

Tijekom cijele socijalističke Jugoslavije UDBA je birala jerarhe. Nakon što se raspala Jugoslavija, obavještajne službe i Milošević nastaviti su birati hijerarhijski više duhovnike Srpske pravoslavne Crkve, a oni su bili upoznati i s predstojećim događajima u vrijeme kraja Jugoslavije. Srpski svećenici brzo su napustili Hrvatsku i nesrpske dijelove Bosne i Hercegovine nakon što ih je KOS obavijestio o planu napada. Napustili su svoje vjernike i svoj narod i sklonili se u Srbiju.

Nedavno objavljena analiza Eurasian Review Journala pod naslovom Geopolitički rizici i rekonfiguracije: Srbija i izazov stabilnosti Crne Gore navodi da Srbija želi hibridno, vojno i paravojno pokoriti Crnu Goru, a u tome joj pomažu vodeći crnogorski političari. Postoji li danas nezavisna Crna Gora i koliko je Srbija, uz pomoć Rusije, sposobna ugroziti crnogorsku samostalnost?

Danas u Crnoj Gori vladaju Aleksandar Vučić, Bezbednosno-informativna agencija (BIA) i Srpska pravoslavna Crkva. Na djelu je treća okupacija Crne Gore u posljednjih stotinu godina. Prvo je 1918. godine izvršena klasična vojna okupacija. Potom je krajem 1980-ih izvršena antibirokratska revolucija, a nakon neuspjelog državnog udara tri godine srbija cena gorakasnije uslijedile su litije, tzv. Moleban revolucija, koja je uspostavila novu velikosrpsku dominaciju, koja istina, zbog vanjskopolitičkih okolnosti i činjenice da je Crna Gora u NATO-u, ne vrši tako masovnu represiju kao 1918., već pojedinačno ciljaju, sudski procesuiraju i hapse protivnike režima, intelektualce, sveučilišne profesore, bivše državne dužnosnike iz sfere sigurnosti i pravosuđa. Nakon tog revolucionarnog prevrata koji je na izborima 2020. godine učinjen uz aktivno sudjelovanje Srbije i Rusije, jedan od presuđenih učesnika u pokušaju državnog udara, Andrija Mandić, postao je predsjednik parlamenta, a specijalni tužioci koji su otkrili zavjeru koja je bila planirala krvavi građanski rat, Katnić i Čađenović su u zatvoru. Po oprobanim staljinističkim metodama optuženi su da su članovi zločinačke kriminalne organizacije. Pritom Čađenovića drže u zatvoru 17 mjeseci, bez optuženice! Rusi i Srbi su posebno kivni na Katnića, koji je najavio štrajk glađu u zatvoru, jer je kao bivši obavještajac razotkrio zavjeru koja je trebala spriječiti ulazak Crne Gore u NATO. Idući koraci ovise o unutrašnjim odnosima, ali i vanjskopolitičkoj situaciji. Crna Gora je 2017. godine ušla u NATO, a zapadni saveznici nisu shvatili da se vodi hibridno-obavještajni rat posve ispod radara Europljana. Kulturni, obrazovni i medijski sustav gotovo u potpunosti kontrolira Beograd.

U vlastitoj se zemlji nacionalni Crnogorac ne može zaposliti ni kao portir ako se ne identificira kao Srbin, što označava snažnu asimilaciju i dominaciju Srba u svim područjima. Crna je Gora srbijanska kolonija u punome smislu te riječi.

Crnogorska vanjska politika vrlo je zamršena. Je li ona i dalje na putu prema euroatlantskim integracijama? Što možemo očekivati u skorijoj budućnosti po tom pitanju?

Prvi put u modernoj povijesti na čelu jedne države su političari koji su na referendumu glasali protiv njene nezavisnosti. Ova činjenica je uzrokovala jednu naizgled šizofrenu politiku. U vanjskopolitičkom smislu, zbog ruske agresije na Ukrajinu, koja je Zapad okrenula protiv Moskve, Crna Gora verbalno pozdravlja proeuropsku politiku, a unutar Crne Gore provodi politiku rusko-srpskog sveta i progoni prozapadnu suverenističku opoziciju. Dakle, zbog vanjskopolitičkog odnosa snaga još se nije krenulo u otvoreno mijenjanje nacionalno-političkog karaktera Crne Gore i javne pripreme za novo ujedinjenje u Beogradu, u okviru formiranja Srpske federacije. Stoga su planirali da u naredne četiri godine dobiju dvotrećinsku većinu za promjenu Ustava, u kojemu bi uveli srpski jezik, srpska nacionalna znamenja, proglasili SPC jedinom pravoslavnom crkvom... Na taj način pripremili bi unutarnje i inozemno javno mnijenje za novu aneksiju.

Kao dio protivljenja srpskoj dominaciji u Crnoj Gori djeluje i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika. Možete li nam reći nešto o tom društvu u 1990-ima, ali i danas, kada ste mu vi na čelu?

Crnogorsko društvo nezavisnih književnika osnovano je 1990. kao oblik otpora velikosrpskoj asimilaciji. Zapravo, crnogorski PEN nastao je kao sekcija hrvatskoga PEN-a i davao je veliku podršku Hrvatskoj. Međutim sudbina Crnogorskog društva nezavisnih književnika kroz devedesete, kada je preživljavalo bez ikakvih doprinosa od strane vučićdržave, ponavlja se nakon 2020. godine. Niti jednog centa nismo dobili iz državnog proračuna. Ignorirani smo od strane medija i ministarstva kulture, zajedno s PEN-om, Dukljanskom akademijom i Crnogorskom pravoslavnom Crkvom. Zapravo se nalazimo u getu gdje smo izloženi stalnom šikaniranju, prozivanju i podcjenjivanju.

Gotovo da ste nacionalna manjina u vlastitoj državi, ali što je s pravim nacionalnim manjinama u Crnoj Gori?

Za razliku od Miloševićeve politike 1990-ih, Aleksandar Vučić i njegova grupacija političara imaju pragmatičan pristup nacionalnim manjinama. Beograd ima za cilj ostaviti Crnogorce i u Crnoj Gori same i izolirane. Tu je osobito važno istaknuti albanske političare. Postoje jasne indikacije da su albanski premijer Edi Rama i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić postigli određeni dogovor o osovini Tirana–Beograd u kojoj bi ove dvije države imale glavnu riječ kad se govori o geopolitici tzv. Zapadnog Balkana, osobito što se tiče stanja u Sjevernoj Makedoniji, na Kosovu, ali i u Crnoj Gori. Tako su albanske stranke ušle u velikosrpsku crnogorsku vladu i obnašaju visoke funkcije. Istovremeno prave se pritisci i prema Bošnjacima da uđu u kolaboraciju s Velikosrbima, poput njihovih sunarodnjaka u srpskom Sandžaku, kako bi i od njih stvorili monetu za potkusurivanje.

Kako to da su Albanci sa Srbima postigli tako dobre odnose, s obzirom na povijest sukoba i mržnje?

Unutar albanskog naroda postoji velik raskorak oko sudjelovanja u dogovorima sa Srbima. Albin Kurti, koji je na vlasti u Prištini, također ne želi ni čuti o takvoj suradnji. No moramo sagledati taj korak Albanaca s povijesnog aspekta. Albanci imaju potpuno kompaktnu cjelinu svog teritorija, odnosno žive neprekinuto kao glavna nacionalna skupina u Albaniji, na Kosovu, u dijelu Makedonije, Grčke i Crne Gore. Ujedno, po prvi put nakon Skenderbega, Albanci su postali politički subjekt na Balkanu jer nisu pod tuđom vlašću niti u diktaturi. Drugim riječima, Albanci su postali jaki i imaju svoje interese. Srbi su djelovali putem šovinizma prema svim svojim susjedima, ali prema Albancima su iskazivali i rasističke konotacije. Ali, kako to inače biva, sve se mijenja u skladu s interesima.

U Crnoj Gori živi i mali broj Hrvata. Jesu li i oni trn u oku velikosrpskoj vlasti?

Hrvati u Crnoj Gori su najmalobrojnija nacionalna zajednica. Prema posljednjem popisu stanovništva ima ih nešto više od pet tisuća. Velikosrpska ideologija sada forsira bokeljstvo kao poseban identitet, nalik Bunjevcima u Vojvodini. Tako žele stvoriti raskol u ionako maloj zajednici. Širi aspekt iste priče jest da se katolička baština u Boki kotorskoj i Dubrovniku smatra srpskom. Za Dubrovnik to nije pogubno jer ga štite nacionalne granice, uređenost u Europskoj bokleljiuniji i posvemašnja nemogućnost Srba da išta promijene. No situacija za Hrvate u Crnoj Gori nije dobra. Smatram da je u hrvatskome nacionalnom interesu da podrži građansku i nacionalnu Crnu Goru koja se odupire toj velikosrpskoj agresiji. Mi u Crnoj Gori nemamo saveznika u vanjskom svijetu osim Hrvatske. Ona nas najbolje poznaje, razumije situaciju u Crnoj Gori i Zagreb tu može dosta pomoći u širem europskom kontekstu. Hrvatska bi vlada stoga mogla prenijeti u europske glavne gradove što se zapravo događa u Crnoj Gori jer smo mi nemoćni oduprijeti se ovoj okupaciji.

U Karneri spominjete i napad na Konavle i Dubrovnik. Kako je vaše pisanje odjeknulo u crnogorskoj javnosti vezano za taj napad i kakvo je danas mišljenje o tome u Crnoj Gori?

Kao i u svim drugim pitanjima, i napad na Konavle i Dubrovnik u 1990-ima predmet je podjele. Oni koji su Crnogorci po nacionalnom osjećaju smatraju napad na Konavle sramotom i greškom koja se nikad nije smjela dogoditi. Za nas su Konavle povijesno najmirniji susjed. Nikad nismo ratovali s Dubrovčanima, dapače, najbolji odnosi bili su uspostavljeni upravo s tim krajem. Niti je ikakva opasnost prijetila iz Konavala da bi se Crnogorci morali braniti. Crnogorci su s Hrvatima iz Dubrovnika i Konavala uvijek živjeli u bratskom miru i tišini, kako sam napisao Bulatoviću. Nakon tog pisma, agent KOS-a je pucao na mene u jednom kafiću na Cetinju. Međutim prosrpski orijentirani građani Crne Gore nisu promijenili svoje mišljenje, iako nikakve realne osnove za taj napad nikada nije bilo. To je ista ideja kakva je postojala i početkom devedesetih godina, nisu se nimalo promijenili.

U ideologiji „srpskog sveta“ u Hrvatskoj se osjeća posezanje za Dubrovnikom, Gundulićem, Boškovićem… Gdje su granice srpskoga jezika i kako Crna Gora gleda na ovo posezanje?

Tlapnje o Dubrovniku izviru iz stare ideje Vuka Stefanovića Karadžića da su svi štokavci Srbi. Ali posezanje velikosrpske ideje za Gundulićem, Vojnovićem, Boškovićem i cijelom dubrovačkom baštinom spada u sferu fantastike. Velikosrpski nacionalizam istovremeno je megalomanski i bizantinski prijetvoran. O tome svjedoči i patrijarh Porfirije. Kada dođe u Zagreb, okruži se lijevim intelektualcima i na sva usta govori o ekumenizmu i kršćanskom bratstvu. Vrati se u Beograd i naglo postaje nacionalist.

Možete li nam reći nešto više o planovima za nova književna ostvarenja?

Da, radim na dva rukopisa. Prvi je esej o novoj velikosrpskoj agresiji nakon 2020., ali i o nekim crnogorskim doktrinarnim zabludama. Ne postoji kritička distanca prema komunizmu i socijalističkoj Jugoslaviji, pa bih volio tematizirati taj problem. Drugo je djelo autobiografska proza smještena u devedesete godine. Ja sam u to vrijeme bio politički migrant i živio sam u Zagrebu, Rimu, Beču i Albaniji. Osobito će biti izazovno pisati o Hrvatskoj početkom devedesetih iz mog viđenja izvanjske osobe u formativnim vremenima hrvatske države.

Vedran Obućina
Vijenac

Pon, 15-07-2024, 01:47:16

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.