Liko, mučeništva diko!

Mlada Crkva u Hrvata žilava je baš kao i velebitska degenija, biljka koja na svijetu jedino prirodno raste na predjelu Gospićko-senjske biskupije, čije je pak sjedište, Gospić, domaćin Susreta hrvatske katoličke mladeži. Upravo se velebitska degenija nalazi među simbolima utkanima i u logo gospićkoga nacionalnoga susreta mladih katolika. Kako bi ta endemska biljka preživjela brijanje velebitskoga vjetra i prženje snažnoga sunca, korijen joj je dug, uvlači se u pukotine stijena i pod kamenje. Čudesna stoljetna žilavost te biljke i opstanak u mučeničkim uvjetima kao da više govori o kraju i ljudima u kojem je nikla nego što bi govorila o sebi. I zato okupljanje više tisuća mladih u Gospiću 4. svibnja, upravo u današnje doba, može biti velikim znakom za Crkvu i društvo u Hrvatskoj, znakom koji ni danas ne može pobjeći od – mučeništva.

Susreti katoličke mladeži, bilo da se zbivaju na svjetskoj razini kada se mladima pridružuju pape ili na nacionalnim razinama, uvijek pršte »pozitivnom energijom« i teško je s njima povezati nešto mučno. No manje je poznato da korijen tih susreta zapravo jest u mučeništvu, to jest da su nastali kao krik za slobodom u uvjetima u kojima se nije slobodno mogla ispovijedati vjera. Svjetske susrete mladih, iz kojih su izniknuli i nacionalni, utemeljio je papa Ivan Pavao II. Osobno je posvjedočio u knjizi »Ustanite, hajdemo« da je u vrijeme kada su komunisti u Poljskoj ukinuli sve predratne katoličke udruge mladeži postojao »Oazni pokret« koji je on branio od komunističkih vlasti i novčano pomagao te sudjelovao na njegovim susretima. Upravo su članovi toga pokreta često pjevali pjesmu »Krist na žalu…« čija je bremenitost bila oslonac papi kada je prihvatio odluku što su je donijele konklave. »Svjetski dani mladeži na neki način izrasli su iz toga iskustva«, napisao je. I na posljednjem susretu kojim je predsjedao u Torontu 2002. gotovo oporučno papa je rekao mladima: »Premda sam živio među mnogim tminama, pod okrutnim totalitarnim režimima, dosta sam jasno vidio da mogu biti nepokolebljivo uvjeren da ni jedna poteškoća, ni jedan strah nije toliko velik da može potpuno ugušiti nadu koja vječno izvire iz srca mladih. Ne dopustite da ta nada umre! Uložite svoj život u nju!«

Ne postoji u kršćanskoj vjeri slučajnost, nego je uvijek riječ o providnosti. U tom smislu zasigurno nije slučajno da se baš u ovo vrijeme mladi na nacionalnom susretu okupljaju na području koje je u hrvatskoj povijesti nosilo ključnu ulogu. Događaj međaš u nacionalnoj povijesti bila je i bitka na Krbavskom polju 1493., kada je u borbi s turskim osvajačem život izgubilo deset tisuća hrvatskih branitelja. Bili su među njima brojni i mladi sinovi plemenitaških obitelji, nesuđeni hrvatski vođe, čija je smrt gurnula hrvatski narod u asocijacije iz kojih se mogao izvući tek krajem 20. stoljeća. Mučeništvo je pisalo povijest toga kraja u svim sljedećim stoljećima, a posebno je krvavo bilo u 20. stoljeću pod komunističkim režimom i velikosrpskim osvajačkim naletima. No i kad se mislilo da je istrijebljen, narod je ondje čudesno opstao; ukorijenjen u kršćanskoj vjeri kao i velebitska degenija u svojem kršu.

Gospićko-senjska biskupija sada širom otvara vrata novomu cvijetu hrvatske mladosti, naraštaju koji će činiti i voditi društvo i Crkvu u sljedećim godinama. Baš zato što su mladi i puni energije ne treba se libiti pripremati ih i na životne ljepote, i na ostvarenje njihovih poziva – u braku, obitelji, društvu ili i u svećeništvu ili redovništvu – ali i na nove oblike mučeništva, koji nisu nužno krvni. Povijest je pokazala: pojedini naraštaj i opstaje u mjeri u kojoj je spreman na mučeništvo. Današnji mladi žive u ozračju prijetnje trećega svjetskoga rata, nalaze se pred ideološkim kolonizacijama koje prijete brisanju naravnih razlika između žena i muškaraca, pobačaj neskriveno žele učiniti gotovo poželjnim, starce viškom, a umjetnu inteligenciju božanstvom. Sve su to potencijalna izvorišta novoga mučeništva na koje ih treba pripremati. Ne zato da bi mladi izgubili nadu, nego da bi svoj život uložili u nju. Ako su to mogli njihovi predci, počevši od Like kao hrvatske dike, mogu i oni.

Branimir Stanić
Glas Koncila