„Neograničena Hrvatska“
Hrvati u Južnoj Americi u posljednje su vrijeme pravi „hit“. Posjećuju ih dužnosnici, o njima pišu domaći portali, snimaju se prigodni TV-prilozi (pitanje: kada će središnji dnevnik HTV-a svakoga dana imati posebne minute posvećene Hrvatima izvan Hrvatske?). Svojevrstan je paradoks kako je ta „emigracija“, i danas od nekih etiketirana „ustaškom“ (sjetimo se samo zlobnih napisa prigodom posjeta bivše Predsjednice Argentini), postala gospodarski, demografski, kulturni i politički „potencijal“. Napokon! I ne bez razloga. Što zbog brojnosti, što jer su mnogi naši ljudi tamo na visokim i/li važnim pozicijama u politici, gospodarstvu, znanosti, sportu, kulturi i dr., a to otvara mnoga vrata…, ako ih otvoriti želimo. Najviše u Čileu i Argentini. U drugim zemljama takav je „potencijal“ brojčano manji, ali je u nekim vidicima čak i jači, osobito misli li se na moguće doseljavanje u Hrvatsku. A da zanimanja itekako ima, kazuje podatak da je nedavno u tu svrhu u São Paulu tiskan vodič na španjolskom i portugalskom jeziku.
Kako naši sunarodnjaci u Južnoj Americi ne bi bili samo „hit“, potrebno je planski i kontinuirano poduzimati korake njihove (re)integracije u nacionalni i državni korpus, kako kroz mogućnost bržeg i masovnijeg stjecanja državljanstva, tako kroz različite kontakte i oblike suradnje – gospodarske (ako vapimo za radnicima, zašto bi Nepal bio bliži od Južne Amerike!), obrazovne, kulturne, znanstvene i druge. Sve to vrlo bi se brzo pozitivno odrazilo na ukupno „stanje države i nacije“.
Država nije jedina koja se tom poslu ima posvećivati. No svakako bi najvažniji signal novog snažnog koraka u tome smjeru mogao doći od nje osnutkom hrvatskih veleposlanstva i/li konzulata u svim državama Južne Amerike gdje ih nema, a Hrvata ima, jer sadašnja tri veleposlanstva ni izdaleka ne pokrivaju potrebe, pa taj korak ne bi trebalo odgađati već ugraditi u hitne zadaće vanjskopolitičke agende buduće Vlade. Tu politiku treba da prati i otvaranje zrakoplovnih linija s metropolama južnoameričkih država. Naravno, sve to stoji, ali višestruke koristi takvih „signala“ upućenih tamošnjim Hrvatima, no i tzv. domaćoj javnosti, bile bi mnogostruke.
Govorimo li u ovom surječju i o kulturi, koja nam je uvijek posebice na umu, u njoj je pohranjen jedan od ključnih razloga što su pripadnici sada već treće, četvrte i pete generacije Hrvata u južnoameričkim državama očuvali nacionalnu (samo)svijest, pa, iako većinom ne znajući hrvatski jezik, traže svoje hrvatske korijene i gaje veliku otvorenost ne samo za kontakte s Hrvatskom nego i prema trajnom dolasku u domovinu predaka. Naime, južnoamerički Hrvati razvili su proteklih desetljeća izvanrednu kulturnu djelatnost, posebice upravo u Argentini, razmjerno i drugdje, uvelike zahvaljujući činjenici što se u države na tom kontinentu nije dolazilo samo „trbuhom za kruhom“ nego je, posebice nakon Drugoga svjetskog rata, u njih prispio velik broj intelektualaca raznih struka, time i kulturnih radnika i umjetnika: književnika, novinara, glazbenika, slikara..., o čemu rječito govore stranice Hrvatske revije ili Studia Croatica. Kulturni život bujan je i danas, o čemu je na međumrežju moguće naći stotine informacija. Postoji dakle tradicija i postoji baza, pa kada je riječ o kulturnoj prezentaciji Hrvatske u Južnoj Americi, tada zamisao o Hrvatskom kulturnom institutu Marulić, o kojemu smo pisali u prošlome broju, upravo ondje može naići na širom otvorena vrata. Koliko naša Matica može tomu pridonijeti kao sastavni dio državne politike, o tome se također može raspraviti.
Nezaobilazan je čimbenik nacionalno integralnog pristupa hrvatskome iseljeništvu i Katolička Crkva, koja je od prvih iseljeničkih valova išla za hrvatskim pukom osnivajući katoličke misije. No pogledamo li njihov raspored diljem svijeta, odmah ćemo, ako je vjerovati međumrežnim podacima, uočiti golem nerazmjer između samo tri misije u Južnoj Americi prema više od četrdeset u SAD-u i Kanadi i petnaestak u Australiji!? Jedan od razloga tomu može biti u činjenici što su, za razliku od spomenutih, države Južne Amerike većinom katoličke; mogu se razumjeti i ekonomski razlozi, no očito je da spomenuti nerazmjer traži određenu reviziju strategije misijske politike.
Ovo su samo neki elementi i moguće smjernice koje treba uzeti u obzir kada je riječ o našem odnosu prema hrvatskome iseljeništvu, ovoga puta s posebnim pogledom na Južnu Ameriku. S obzirom na komunikacijske mogućnosti, na potencijale međunarodnog položaja Republike Hrvatske, na relativno solidnu gospodarsku dinamiku, pravi je čas da ideja „neograničene“ Hrvatske dobije neograničen zamah.
Pod aktualnom Vladom učinjeni su znatni iskoraci, no očito je da potrebe i mogućnosti traže snažnije i veće, koji će biti dio strategije hrvatskoga državnog, nacionalnog i društvenog razvoja. Predmnijevati je i očekivati da će buduća Vlada još više pažnje posvetiti hrvatskome iseljeništvu, posebice južnoameričkome, ne samo iz praktičnih i pragmatičnih razloga nego i iz poštovanja i zahvalnosti koje tim ljudima treba iskazati, ljudima koji su u svijetu hrvatsko ime i svijest čuvali kada to mnogi nisu smjeli ili nisu htjeli!
Vladimir Lončarević
Vijenac