Turudićev zvižduk
Tko bi rekao da će najprodorniji zvižduk u Lijepoj Našoj biti zvižduk koji se ‒ nije zbio!?
Pitanje je, blago rečeno, čudno. Više konstatacija i čuđenje nego pitanje. A krasi ga i onto-logički zapetljaj: zvižduk kojega nije bilo! Da je komu prije petnaestak dana takvo što palo na pamet, taj se ne bi bio od srama usudio nikomu priopćiti takvu budalaštinu. Ontologički je naime nemoguće da se takvo što zbude. A politički? Eh, politički je ono čega nema „na ovim prostorima“ tradicionalno najtvrđa zbilja.
Ne vjerujete? Razumijem vas. Ni sam još nisam posve načistu s time što rekoh. Ali evo svježa primjera, pa prosudite sami. Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda, u ozbiljnu se razgovoru za Abendblatt gorko našalio rekavši da nije otišao na središnju proslavu Dana pobjede u Kninu da ne bi tamo morao zviždati. Nije tamo bio niti je zviždao. Ni Ivi Josipoviću, ni Zoranu Milanoviću, ni Josipu Leki. No njegov je propušteni zvižduk, zvižduk koji se nije zbio, najjači i najprodorniji noviji hrvatski zvižduk! Iako ga je sudac niječno lansirao prije desetak dana, taj zvižduk još uvijek para uši vlastodršcima u Hrvatskoj.
A što smo doznali iz Turudićevih javnih istupa? Gotovo ništa što ne bismo bili i prije znali ili slutili. No dragocjeno je to što nas je najugledniji hrvatski sudac lijepo podsjetio na stvari koje lako smetnemo s uma. Na primjer: da su Pantovčak i Banski dvori Dan pobjede pretvorili u blagdan triju predsjednika koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu.
Iz te uvrjedljive groteske strše etičke i političke razlike. Na jednoj strani zatočnici staroga, propalog svijeta pod barjakom tobožnje „Nove pravednosti“ i „PravDE za Hrvatsku“, a na drugoj dragovoljac hrvatskoga Domovinskog rata; oni potekli iz jugoslavenskih društvenih elita, a on odvjetak hrvatske radničko-seljačke obitelji; oni veličaju Josipa Broza Tita, a on u njihovu idolu vidi rasna velezločinca; oni se – čuvajući svoju obiteljskuetičko-političku baštinu ‒ poistovjećuju s najgnusnijim zločinima počinjenim nad Hrvatima u ime Jugoslavije, do te mjere da mijenjaju zakon kako bi Josipa Perkovića, visokog časnika Udbe, zaštitili od kaznenoga progona, a on ‒ čuvajući etičko-političku baštinu hrvatskoga Domovinskog rata sudi po zakonu i miloga im osumnjičenika izručuje teritorijalno mjerodavnom njemačkom pravosuđu; oni čeznu za kumunističkim jedinstvom vlasti, a on brani demokratsku trodiobu vlasti i u tom okviru neovisnost pravosuđa.
Kada je u tom hrvanju s povampirenom Jugoslavijom izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod Turudićevim predsjedanjem donijelo odluku da se po europskom uhidbenom nalogu osumnjičenog Perkovića izruči njemačkomu pravosuđu, „visoki“ je „izvor“ iz Vlade ‒ kojega, kao što znamo, odaju osebujne metafore ‒ optužio Turudića da je izvršio „državni udar s pištoljem na vodu“. To se na prvi pogled čini smiješnim. Ali može se protumačiti i drukčije. Recimo, kao bahata prijetnja neusporedivo jačom silom. A razuman čovjek zna što može očekivati od ljudi koji svesrdno brane zločine predaka u zemlji u kojoj je izvršna vlast poodavno ‒ prava vlast.
Stoga me nije nimalo iznenadilo što je Turudićev propušteni zvižduk izvabio na svjetlo dana toliko demokratskih pravoslovaca i pravdoljubaca: Ivu Josipovića i cijelu kohortu njegovih štovatelja i sljedbenika „Nove pravednosti“ i „PravDE za Hrvatsku“. Oglasiše se Ivo Josipović, Krunislav Olujić, Vesna Škare Ožbolt, Anto Nobilo i Milorad Pupovac. A onda stvar preuzeše revnitelji u Morgenblattu i Novom listu ‒ tzv. demokratska javnost.
Svi se, dakako, slažu da Turudić, ako kani javno govoriti o bitnim političkim pitanjima, mora van iz pravosuđa! Te se bez prestanka javno nad njim zgražaju. Kako može Tita nazvati zločincem?! ‒Savjetovati Josipoviću da izbaci Titovo poprsje iz svoga ureda?! Pozivati ga da makne i Sašu Perkovića s mjesta sigurnosnog savjetnika?! Već je time, viču bukači, nanio nemjerljivu štetu sudačkoj struci i potpuno srušio svoj sudački ugled, jer svaki stvarni ili hinjeni titoist ili član SDP-a sada može sumnjati u Turudićevu sudačku nepristranost te u svom predmetu zahtijevati njegovo izuzeće.
No, svi ti bukači, od najvišega do najnižega, „plutaju u bespućima svoga neznanja“ (poput Zorana Milanovića) i zaboravljaju da je Ivan Turudić, uz to što je valjan sudac, i hrvatski državljanin, te da mu nitko ne može oduzeti pravo da zato što je sudac javno govori o bitnim pitanjima svoje države, napose o neovisnosti njezina pravosuđa.
Benjamin Tolić
(Hrvatsko slovo, 22. kolovoza 2014.; Kolonijalno koprcanje, Zagreb, 2018., str. 113. ‒ 115.)
O piscu i njegovu djelu
Hrvatski leksikograf, prevoditelj i diplomat Benjamin Tolić rođen je 8. srpnja 1943. u Osoju u BiH. Maturirao je u slavonskobrodskoj gimnaziji 1962. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku i filozofiju. Radio je kao profesor u zagrebačkim srednjim školama te 1988. – 91. kao urednik u Osmojezičnom enciklopedijskom rječniku Leksikografskoga zavoda. Uspostavom RH politički se angažira te je 1990. na listi HDZ-a izabran u zagrebačku gradsku skupštinu, gdje je predsjednikom Društveno-političkoga vijeća. Sudjeluje u izgradnji državnih institucija u svijetu i domovini: bio je ministar-savjetnik u Hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu 1992. – 1994., od 1995. generalni konzul u Švicarskoj, 1998. – 2000. ravnatelj Hine. God. 2002. napušta HDZ, politički je tajnik u stranci Hrvatski blok – Pokret za modernu Hrvatsku te član njezine nasljednice Jedino Hrvatska – Pokret za Hrvatsku. Pisao je političke kolumne u Hrvatskom slovu i portalima hrsvijet.net, hkv.hr, javno.hr (danas dalje.com) i dr. Preminuo je u Zadru 11. kolovoza 2022.
Objavio je devet knjiga političkih eseja: Haaški sapun: Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak, Zagreb, 2002.; Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka, Zagreb, 2003.; Tko smo mi? Ogled o naciji i državi, Zagreb, 2007.; Sanaderova dionica, Zagreb, 2009.; Kraj neovisnosti, Zagreb 2011.; Vesele karmine, Zagreb, 2013.; Kolonijalno koprcanje, Zagreb, 2018.; Tiranija prostote, Zagreb, 2020.; Stojim pred vama, Zagreb, 2023.
Prevodio s njemačkoga (Gottfried August Bürger, Pustolovine baruna Münchhausena, Zagreb, 1988.; Hermann Bahr, Dalmatinsko putovanje, Zagreb, 1991.; Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija /izbor tekstova; suprevoditelj/ i dr.), Zagreb, 1996.; Robert Musil, Pomutnje gojenca Törlessa, Zagreb, 1979.; 2004.).
Izvanredan stilist, erudit i mislilac Tolić u svojim knjigama raščlanjuje vrlo napeto i nestalno političko okružje u kojem se sukobljuju različite koncepcije društvene i gospodarske izgradnje nakon netom u Domovinskom ratu izborene državne samostalnosti Republike Hrvatske, koja nije jednodušno prihvaćena ne samo u međunarodnih čimbenika nego i u dijela hrvatskih državljana.
U središtu je njegova pristupa razdvojba centripetalnih i centrifugalnih kulturnih i političkih kretanja koja su bitno odredila hrvatski povijesni razvitak u nacionalnom i državotvornom smislu te utjecala na nedovršanost procesa nacionalne identifikacije, pod kojim Tolić razumijeva osnutak, odnosno obnovu nacionalne hrvatske države. Ideološki su pokretači modernih centrifugalnih smjernica bili ilirstvo i jugoslavenstvo u 19. i 20. stoljeću, a u 21. eurohrvatstvo i zapadnobalkanstvo.
Sva su tri hrvatska centripetalna državotvorna pokušaja bila neuspješna (Jelačićev, Pavelićev i nedovršeni Tuđmanov), a uzrokom im je prema Tolićevu mišljenju nesklonost velesila hrvatskoj državi. U sudobnom pak, postuđmanovskom razdoblju ćudoredna slabost (u njega snažniji izraz: kukavnost) i politička nedoraslost hrvatskih državnih elita iznevjerili su narodno htijenje za suverenošću i stabilnim razvitkom u slobodi, izborenoj s golemim ljudskim i materijalnim žrtvama u Domovinskom ratu pod udarom velikosrpskoga genocidnoga zatora.
Tolić osebujnim stilom europskoga intelektualca izrasloga iz višejezičnoga i višenarodnoga mediteranski otvorena podneblja analizira i komentira zbivanja, sučeljuje dobro i zlo, ćudoređe i beščašće, demokraciju i tiraniju, suverenost i podložništvo, slobodu i ropstvo. U iskazu dominira posebno izgrađen frazarij utemeljen na dogradnji postojećega hrvatskoga frazarija asocijativnim povezivanjem klasičnih grčko-rimskih literarnih europskih temelja s renesansnima, klasicističkima i modernističkima. Postupkom antitetičkoga sljubljivanja naizgled nesljubljivoga izgrađuje ironijski odmak s kojega bolje ulazi u bit naslovljenih tema. Tolićevo se umijeće figurativnoga modeliranja najbolje zrcali u stvaranju ne samo dvočlanih veza nego čitava odlomka, eseja ili knjige u variranju i ulančavanju stilskih figura. Po središnjim je esejima, oko kojih se u obliku grozdova nižu novi s novim motivirajućim pojmovljem, naslovio knjige u koje ih je uvrstio. Metafora je stožernica njegova frazemskoga iskaza, a Tolić tvorac nebrojenih novih, što njegovim tekstovima daje trajnu jezičnu i kulturološku vrijednost. U ovom tekstu to je metonimijsko-metaforični zvižduk kao simbol političkoga prosvjeda i otpora, autorski vrhunski stiliziran jer se ‒ nije zbio.
U polazištu je Tolićeve filozofske misli Konfucijevo učenje o definiranju pojmovlja, tj. o nužnosti točnoga (valjanoga) imenovanja predmeta da bi se našlo valjano rješenje problema.
Nataša Bašić