Odrediti igrače za svjetsko prvenstvo na domaćem terenu

Najlakše je pokopati reprezentaciju, ali nije vodilja ovoga teksta. Hrvatska rukometna reprezentacija, s utješnom pobjedom protiv domaćina Njemačke 30:24, zauzela je posljednje, šesto mjesto u drugom dijelu Europskoga prvenstva (jedanaesto mjesto ukupno), no ostao je dojam da se moglo više napraviti, osobito na valu uvodnih nastupa, pobjede protiv Španjolske, pa čak i onaj remi s Austrijom djelovao je nekako „marokanski“, kao na nogometnom svjetskom prvenstvu, da nas ne će mnogo stajati. Utakmice protiv Mađarske i Islanda razotkrile su sve naše „dječje bolesti“, spoznaju da reprezentacija nije u stanju dva dana zaredom igrati velike utakmice, držati u kontinuitetu priključak s najboljima, ili, jednostavno, kada s druge strane terena ne stoje one nama impresivne selekcije (Španjolska, Francuska, Skandinavci) upadamo u niz tehničkih pogrješaka, toliko da nas ni vrhunski vratari, osobito mladi Dominik Kuzmanović, ne uspijevaju iščupati.

Jednom, ne tako davno, kada smo bili nezadovoljni srebrnim i brončanim medaljama (u nizu) dvijetisućitih godina, rijetki su slutili dolazak vremena kada ćemo teško primirisati polufinalnim utakmicama. U posljednjih osam godina igrali smo ih u Poljskoj 2016. i Švedskoj 2020., obje na europskim prvenstvima. Ako ćemo se malo (i dobronamjerno) našaliti, Hrvatska je svoje najveće uspjehe i ostvarivala nakon loših nastupa na europskim prvenstvima. Malo tko pamti da smo bili peti u Španjolskoj prije olimpijskoga zlata u Atlanti, a lakše se sjetiti četvrtoga mjesta u Sloveniji 2004., što je također okarakterizirano nacionalnim potopom. Uslijedilo je briljantno atensko zlato. Znam, prođoše dva desetljeća, osim olimpijske bronce u Londonu i četvrtoga mjesta u Riju postaje nam problem i kvalificirati se na Olimpijske igre, varljiva nada i ove godine držat će nas da možemo zaigrati u Parizu, jer najveća športska smotra bez rukometaša – nekako je okrnjena. Smijemo razmišljati o potencijalu rukometne (i košarkaške) vrste, no i jednima i drugima bit će potrebno proći kroz mnogo mraka da bi ugledali grad svjetlosti u kolovozu.

Ono što zabrinjava svojevrsna je improvizacija, mi nismo iskoristili (kao primjerice Mađarska u vaterpolu) jedno natjecanje kao nadogradnju za ostala, jer naš sastav nije kristaliziran ni za potencijalne Igre, ni za domaće svjetsko prvenstvo koje nas očekuje u siječnju 2025. (u suradnji s Danskom i Norveškom). Sve zbog čega je izbornik Goran Perkovac kritizirao svojega predšasnika Hrvoja Horvata nije uspio promijeniti u svojem premijernom nastupu. Čak je, suprotno najavama, uspio najbolji potez povući s mladim vratarima (protiv kojih se prije zalagao, u smislu – treba jedan iskusni na vratima). Tražio je jasne postavke igre, no njegov rukopis nije bio odviše vidljiv. Vjerojatno će ostati izbornikom, s iskustvom neuspjeha i vjerom da je bila riječ o školi koja se morala proći.

Uz iznimku ozlijeđenoga Ivana Martinovića tijekom turnira imao je Perkovac, napokon, sva tri zdrava srednja vanjska igrača (Cindrića, Duvnjaka i Karačića, motore koji jesu na izdisaju, ali još vrte), na valu mladosti igrača „Zagreba“ Klarice i Srne, povratnika iz Slovenije Šoštarića, dobili smo energiju, koja nas je, nažalost, napuštala u crnim rupama, a bilo ih je u svim utakmicama osim protiv Španjolske i Njemačke. Što je poanta? Izbornik je imao široku bazu od 35 igrača koji su mogli biti pozvani tijekom turnira, a, objektivno, potrebno je znati kojih je to glavnih šesnaest ili osamnaest igrača za turnir, znati već danas imena i prezimena igrača koji će Hrvatsku na njezinu terenu pokušati dovesti do svjetskoga polufinala. I važno je postaviti taj cilj. Bez cilja je besmisleno.

Ne bih se složio s analitičarima da je hrvatska rukometna reprezentacija u drugom razredu, još uvijek se šuljamo oko prvoga. Ali, poput košarkaša, sve je izraženija (ne i usporediva s njihovom neuspješnošću) psihološka blokada u ključnoj (jednoj) utakmici koja može osigurati bolji plasman. „Samo“ pobjeda protiv Islanda bila je dovoljna za ostanak u kalkulacijama, a reprezentacija je kod 25:25 jednostavno stala. To su trenutci za dublju analizu, zašto padamo u presudnim trenutcima, kao da osvijestimo „možemo više“, pa stanemo. Nema govora ni o umoru, svaka reprezentacija igra punom parom, unatoč zgusnutom kalendaru.

Ne smijemo živjeti samo u lijepim sjećanjima (koja su nam draža nego u vrijeme onih finalnih poraza protiv Francuza i Danaca), nije blagi pad hrvatskoga rukometa počeo jučer, traje osam godina, s iznimkom zavaravajuće Švedske 2020. godine, kada smo tijesno izgubili europsko finale protiv Španjolaca. Mučimo se u drugom krugu, što zbog manjka prenesenih bodova, zbog spomenute psihologije, početničkih pogrješaka, nažalost, i energijske pripreme koja ne odgovara visini zahtjevnih natjecanja. Imamo preduvjete (ili imali smo), ali nismo znali iskoristiti. Igrali smo brži rukomet nego na prethodnim turnirima u ovom desetljeću, s pokretnim i vrsnim krilima, čak i neupućeni promatrač ne može reći – ništa nije štimalo.

Iako je sad nevažno, no to da možemo pokazala je i posljednja utakmica protiv Njemačke. Znam, pitanje je što bi bilo da su Nijemci morali pobijediti za polufinale, no bilo je rečeno i prije prvenstva od kapetana Domagoja Duvnjaka – svakoga možemo pobijediti i od svakoga možemo izgubiti. Tako je i bilo. Za budućnost, neka bude lekcija tekući njemački Euro, spoznaja da nam nedostaje kontinuitet, da svoje zelenilo pretvorimo u zrele boje. Igrači su svjesni svojih pogrješaka i nedostataka, a za kvalifikaciju na Olimpijske igre – trebat će raditi i sa športskim psiholozima. Da znaju odigrati na najboljoj razini, a da im ne tutnji u glavi „moramo, moramo“. Budimo zahvalni što je hrvatski rukomet još konkurentan, iako ostaje žal zbog posljednjih petnaest minuta protiv Islanda. Što je, tu je, neka kvalifikacije budu uspješnije.

Tomislav Šovagović