Angažman katolika u javnim poslovima nije podređivanje politike religiji

Skori izbori dobra su prilika za promišljanje o ulozi katolika u političkim procesima u Hrvatskoj. Hrvatsku demokraciju muče ozbiljni problemi otuđenosti građana od politike i niske izlaznosti na izbore, ali ima onih koji bi i dodatno smanjili utjecaj građana na političke procese. Pritom ciljaju na jednu društvenu skupinu čiji politički angažman smatraju neprihvatljivim. Ilustrativan primjer takvih stajališta vidljiv je u intervjuu francuskoga pisca i novinara Frédérica Martela koji je izvorno objavljen u »Nacionalu« 2019., a prije dvije godine prenesen u mrežnom izdanju istoimenoga tjednika. Na pitanje novinarke o pravima homoseksualaca na sklapanje braka i usvajanje djece u Francuskoj Martel je rekao da je »Katolička Crkva zaboravila temelj rezoniranja koji se sastoji u tome da se moraju jasno odvojiti uloga religije i politike«. Također je rekao da »u zemlji kao što je Hrvatska, u kojoj je katoličanstvo još jako, važno je to da katolici razumiju da nisu oni ti koji kreiraju zakon«, dodajući tome blagu ogradu: »ali to ne znači da smo protiv katolika«. Martel je dalje nastavio odgovor pozivajući se na sekularnost i tumačeći da su »zakoni iznad religije«.

Sekularnost ne podrazumijeva isključivanje katolika

Čitajući spomenuta stajališta, teško je ne zapitati se što bi se dogodilo kad bi se pojam katolici zamijenio nekom drugom društvenom skupinom poput Srba, muslimana ili homoseksualaca. Koje bi reakcije nastale ako bi određeni pisac i novinar u intervjuu rekao da Srbi u Hrvatskoj moraju znati da nisu oni ti koji mogu utjecati na zakonodavstvo zemlje u kojoj žive.

Ili kad bi netko u intervjuu rekao da muslimani u Hrvatskoj nemaju pravo sudjelovati u izradi zakona u zemlji u kojoj žive. Ili pak kad bi netko u intervjuu rekao da građani homoseksualne orijentacije moraju prihvatiti isključenost iz procesa donošenja zakona u Hrvatskoj. U sva tri slučaja pljuštale bi reakcije medija, aktivističkih udruga i političara koji bi optuživali i ozloglašavali Hrvatsku zbog šovinizma, nazadnosti i homofobije. Jasno da je nedopustivo reći da Srbi, muslimani ili homoseksualci ne mogu utjecati na zakonodavstvo zemlje u kojoj žive (na to imaju pravo kao i svi drugi hrvatski građani), ali zašto je gotovo normalno i dobrodošlo reći da katolici u Hrvatskoj moraju razumjeti da ne mogu kreirati zakone zemlje u kojoj žive. Još je apsurdnije pozivati se na sekularnost kako bi se opravdala protukatolička stajališta. Sekularnost ne podrazumijeva isključivanje katolika (ili pripadnika bilo koje druge vjere) iz političkih procesa, nego je to načelo prema kojem ne postoji jedna državna vjera i svaki građanin ima pravo ispovijedati vjeru koju želi.

A čovjek je samo tražio rješenja…

Razmišljanju o društveno proširenom stajalištu prema kojem katolike treba držati izvan političkih procesa i vlasti može pridonijeti i crtica iz knjige Ive Banca »Sedamdeset i prva: uspon i pad hrvatskoga nacionalno-reformnog pokreta«. Pišući o zbivanjima koja su prethodila i utjecala na hrvatski reformski pokret 1971., Banac se dotaknuo i pokušaja organiziranja studenskoga prosvjeda u lipnju 1968. u Zagrebu u znak solidarnosti s beogradskim studentima. Tadašnja komunistička vlast u SR Hrvatskoj nije bila sklona održavanju studentskih prosvjeda u Zagrebu koje su inicirali studenti komunisti koji su se smatrali lijevom opozicijom tadašnjoj vlasti. Na sastanku s republičkim komunističkim čelnikom Antom Mikom Tripalom studentski predstavnik Šime Vranić Tripalu je zaprijetio »Palmotićevom ulicom«, jer ako ne dopusti prosvjede, »dugoročno će pobijediti Crkva i najgora reakcija«. Vranić je dalje ustvrdio: »Prošlog petka bila je mjesna konferencija trešnjevačke organizacije (SKH) kojoj je prisustvovalo 20 od 600 komunista koji na tom području rade i djeluju. Međutim, odite u crkvu kad je misa, crkva je dupkom puna, ne može se vrata otvoriti.

Mi tražimo rješenja.« Vranićeve prijetnje Crkvom nisu se dojmile Tripala koji je zabranio prosvjede, a Vranić je naposljetku zbog nepoštovanja partijske linije izbačen iz SKH. A čovjek je samo tražio rješenja…

U ime sekularnosti hrvatske države – navodno

Rješenja koja je burne 1968. tražio Vranić slična su rješenjima koja 50-ak godina poslije traži Martel. U temeljima tih rješenja strah je od društvene snage i političkoga utjecaja katolika u Hrvatskoj. Nije neočekivano da su komunisti bili protiv političkoga angažmana katolika. Komunizam je monistička ideologija koja zahtijeva prihvaćanje samo jednoga (komunističkoga) pogleda na svijet i oštro se obračunava s drugim i drugačijim svjetonazorima. Ali drugačije bi trebalo biti s danas dominirajućim progresivnim liberalizmom koji je u teoriji pluralistička ideologija koja prihvaća postojanje različitih svjetonazora i interesa. No svakodnevno svjedočimo da među progresivnim liberalima ima mnogo neprijateljstva prema javnomu i političkomu djelovanju katolika. Oni smatraju da se katolici trebaju zadovoljiti slobodnim ispovijedanjem svoje vjere u crkvi i privatnosti doma, ali njihovo javno i političko djelovanje treba biti suzbijeno. I to sve navodno u ime sekularnosti hrvatske države.

Katolici mogu biti primjer

Unatoč pritiscima i neprijateljstvu, katolici ne smiju ostati postrani demokratskih političkih procesa. U suvremenoj demokraciji svi građani imaju pravo sudjelovati u političkim procesima, uključujući i katolike. Postoji mnogo specifičnih vrijednosti i načela koje su katolici pozvani ugrađivati u demokratske političke procese u Hrvatskoj. U hrvatskom društvu, koje je sve manje zajednica, katolici mogu biti primjer u odgovornosti za zajednicu nasuprot snažnim tendencijama individualizma i kozmopolitizma. Angažman katolika u javnim poslovima ne podrazumijeva podređivanje politike religiji, nego ispunjavanje politike kršćanskim načelima i vrijednostima. To znači i otvorenost prema progresivno-liberalnim snagama koje katolicima žele oduzeti pravo javnosti. Kršćani nemaju luksuz smatrati ih neprijateljima, nego ljudima koji ne razumiju načela i vrijednosti na koje se pozivaju.

Jakov Žižić
Glas Koncila