„Neograničena“ Hrvatska

Dva su važna događaja u nepunih mjesec dana okupila „neograničenu“ Hrvatsku: 5. Svjetski festival hrvatske književnosti, održan u Zagrebu od 15. do 17. studenoga, djelomice i u prostoru Matice hrvatske, te 7. Susret hrvatske dijaspore Južne Amerike, održan od 23. do 27. studenoga u Montevideu.

Nedvojbeno, oba zaslužuju pozornost već zbog činjenice da povezuju Hrvatsku i hrvatsko iseljeništvo, no istodobno i naše iseljeništvo uzajamno.

U prvome planu književničkoga susreta bili su ove godine Hrvati u Boki kotorskoj. O važnosti njihove baštine, ne samo književne, treba u svakoj prigodi govoriti, to više što ona nije gradivo koje bi prosječan hrvatski građanin makar minimalno poznavao. Netko će možda (u površnosti razumijevanja duha naroda kojemu pripada) reći da to nije tema od šireg interesa, što je pogrešno, ako ni zbog čega, ono stoga što svi vrlo dobro znademo kako se interesi stvaraju. U ovom slučaju, no ne samo u ovome, interes bi trebalo stvarati od osnovne škole kroz nastavu povijesti, zemljopisa i hrvatskoga jezika i, naravno, u javnim medijima u širem opsegu nego se to čini. Drugim riječima, baština autohtonih hrvatskih zajednica izvan Hrvatske ne bi smjela biti prepuštena tek entuzijazmu ponekog profesora koji će svoje studente povesti u Boku, Suboticu, Karaševo ili gdje drugdje. Upravo na tom skupu mogao se, uz ostalo, čuti prijedlog da bi maturalna putovanja i školske ekskurzije (do, primjerice, Željeznog, Pečuha, Kreševa ili Jajca može se u danu otići i vratiti se) trebalo planirati i na ta odredišta umjesto što nam đaci gube vrijeme ispijajući metaksu i sangriju, da ne govorimo o posjetima nekim amsterdamskim četvrtima. To bi bio važan korak, u duhu svega što se sada u ime države čini za dobrobit naših manjinskih zajednica ili za Hrvate u BiH, pače bi to bio dugoročno ponajvažniji prinos razvoju duha „neograničene“ Hrvatske, samim time prinos nacionalnim i državnim interesima u cjelini.

Hrvatski dani u Urugvaju imali su duhovnu, svečarsku (postavljanjem ploče na Trgu Grada Zagreba u Montevideu) i radnu dimenziju. Susret je još proljetos od hrvatske Vlade opravdano dobio poseban status kao projekt od „strateškog značaja“ (hoće se reći „važnosti“) za Hrvate izvan Republike Hrvatske, što su svojom nazočnošću označili državni tajnik Zvonko Milas i ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić. Tijekom susreta održan je kulturni panel Hrvatska dijaspora Južne Amerike u novom desetljeću: perspektive i izazovi, kojom prigodom je istaknuto da su Argentina, Čile, Urugvaj, Brazil, Bolivija, Paragvaj, Peru i Venezuela zemlje s brojnim, organiziranim i situiranim hrvatskim zajednicama. Kad je tako (a da ne bude samo fraza), jasno je kolik je i kakav, no, još više, koliko bi i kakav mogao biti njihov politički, gospodarski, kulturni i demografski potencijal s obzirom na Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini. Uvažavajući sve što je učinjeno, hrvatska država taj potencijal naime nije još ni izdaleka vrednovala, počevši od manjka diplomatsko-konzularnih misija do prometne povezanosti sa spomenutim državama. Pisac ovih redaka već vidi opravdanja zašto je tako, no on je istodobno čvrstog uvjerenja da hrvatski narod „nije malešan ni slab“, kako je govorio Starčević u vremenima kada Hrvati nisu imali samostalnu državu, a da sada, kada je ima, ne bi mogao prikladno vrednovati golem potencijal „južnoameričke Hrvatske“, posebice imamo li u vidu da upravo iz tog dijela svijeta imamo najveći bazen mogućih useljenika. Pa kad već spomenusmo maturante, ako u Urugvaj i druge južnoameričke zemlje države naši maturanti neće putovati, možemo učiniti mnogo više da tamošnji maturanti dolaze u Hrvatsku na daljnje školovanje, pa će neki i ostati.

Održana su dakle u mjesec dana dva važna susreta, na svaki način afirmativna i poticajna. Ono što međutim u najmanju ruku i dalje izaziva nedoumicu jest muk koji je te susrete pratio u informativnom prostoru. I dok je, primjerice, tih dana u svim medijima bila više puta čitana vijest da se neki kamion zabio u ogradu kod Nijagarinih slapova (!?), o spomenutim susretima u nacionalnim medijima jedva se što moglo naći. Da, popraćeni su ti događaji u posebnim emisijama, ali tema hrvatskoga iseljeništva i hrvatskih autohtonih zajednica (pa i Hrvata u BiH) mora napokon izaći iz medijskih alibi-geta ili prikrajka posljednjih minuta središnjih dnevnika, ako u nj uopće dođu.

To je pitanje stava! Ne samo političkog, ne samo kulturnog, ne samo gospodarskog – to je pitanje filozofije nacije, prije svega njezine hermeneutike. Više smo puta stoga u ovoj kolumni naglasili da problem nacionalnog povezivanja i integracije više nije u komunikacijama, novcu, pa ni u politici, jer, zaboga, državu imamo! On je samo u glavama, on je samo u tome koliko razumijemo i kako razumijevamo uistinu kontinuiranu stratešku važnost zadaće nacionalne integracije i njezina potencijala za dobrobit hrvatske države, ali, in ultima linea, i za dobrobit svakoga hrvatskog čovjeka bilo gdje na globusu.

Vladimir Lončarević
Vijenac