Neojugoslavenstvo ne može uspjeti

Više događaja i fenomena posljednjih mjeseci sugerira da su se Hrvatska i njezin narod ponovno našli pred prijetnjom društvenih, kulturnih i političkih nasrtaja za koje su mnogi mislili da su već stvar prošlosti. Iako tijekom više od tri desetljeća nakon osamostaljenja u manjem, ali glasnijem dijelu hrvatske javnosti nije zamrla ideja jugoslavenstva, uvijek hranjena nostalgijom za vremenima kada se »živjelo bolje«, sada se ta ideja preobražava u suprotni predznak. Naime, novim se naraštajima preko politike, a pogotovo preko popularne kulture, usađuje neka jugočežnja, to jest programirano stremljenje imaginarnoj budućnosti u kojoj će svi »na ovim prostorima« živjeti bolje i sretnije, počevši od mladih. No i staroj jugonostalgiji i novoj jugočežnji zajedničko je načelo da srce obećanoga društva ipak za sve kuca u Beogradu, to jest dojam da će ponajviše odande dolaziti društvena, politička i kulturna idila. Za razliku od prošlih vremena, kada se ta dominacija plaćala krvlju nedužnih, novost je metoda da ju se u Hrvatskoj, pogotovo među dijelom mladih, ona dobrovoljno prihvaća. Štoviše, da se za nju i ulaznice plaćaju. Koliko god to nekima bilo zabrinjavajuće, ipak umiruje upravo ono što najviše zabrinjava – a to je zapravo panika s istoka. Upravo su ti sve agresivniji i sve očitiji nervozni kulturni nasrtaji možda najjasniji znak da koncept neojugoslavenstva s ponovnom srpskom dominacijom ne može uspjeti.

Da je riječ o panici, vidljivo je u sprezi srbijanske politike koja djelomično i preko Srpske pravoslavne Crkve, a neki tvrde i Beogradske nadbiskupije, pokušava izvršiti zatiranje identiteta hrvatskih katoličkih vjernika u Vojvodini. To se nastojalo učiniti i preko ugroze hrvatskoga jezika u liturgiji među bunjevačkim Hrvatima, o čemu je nedavno u emisiji »Press klub« na Z1 televiziji (23. studenoga) govorio dr. Ivica Šola, iznijevši u razgovoru s Tihomirom Dujmovićem i neke dokaze.

Izrečena je vrlo jasna poruka da su takva nastojanja zaustavljena, čemu je simbolično svjedočilo i to što je novoga subotičkoga biskupa zaredio zagrebački nadbiskup uz kojega je bio i sisački biskup. I to što je u korijenu zaustavljeno maštanje da Srijemska biskupija pripadne Beogradskoj metropoliji također svjedoči o svijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u kontekstu novih događanja.

Nervoza je prepoznatljiva i na području popularne kulture, preko koje se također nastoje širiti utjecaji s istoka. Kada bi tko pobrojio sva silna sredstva koja su uložena u popularizaciju srbijanske narodne glazbe i kada bi pobrojio kotače i kotačiće u medijskom stroju televizija i portala u Hrvatskoj, s upitnim vlasničkim strukturama, te silnu promidžbu na društvenim mrežama i urezivanje slike u kojoj »regijom« dominiraju stare i nove jugozvijezde, ne bi mogao biti fasciniran brojem ispunjenih dvorana u hrvatskom glavnom gradu. Jer tolika politička i ekonomska ulaganja u nešto prolazno i porozno, što ne pripada kategoriji visoke kulture koja je trajna, može postići samo kratkotrajan uspjeh. On će doživjeti istu sudbinu jalova srbijanskoga posezanja za hrvatskom dubrovačkom književnošću, koje je među svima razumnima već doživjelo podsmijeh. U tom je smislu vrlo važno i donošenje Zakona o hrvatskom jeziku kojim bi se dodatno mogao zaštititi identitet pred vremenima koja dolaze.

Ne treba ni s koje hrvatske razine, od kulturne preko političke do obavještajne, ignorirati nove strategije koje se s istoka kroje, a prolaze nerijetko i uz pokroviteljstvo velikih zemalja. Ne treba zaobići ni činjenicu da se Europom i svijetom širi ratni zadah; ne treba zaobići ni tetošenje Srbije iz Europske unije koja je na pragu snažnije centralizacije, a suludo bi bilo zatvarati oči pred širenjem novoga srbijanskoga političkoga utjecaja na Crnu Goru. Ipak, dok je imalo političke pameti, zdravoga domoljublja, imunosti na karijerizam i uz nepokolebljivu svijest o zaštiti vlastitoga naroda i nacionalnih interesa, nikakvo nastojanje da zaživi neko neojugoslavenstvo ne može nadvladati plodove skupo plaćene hrvatske neovisnosti. Neka se paničari negdje drugdje.

Branimir Stanić
Glas Koncila