Prilog savjetovanju o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku

Poslije poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. godine pop Martinac kao suvremenik u svom Zapisu glagoljičkim pismom na ondašnjem starohrvatskom izričaju piše kako Turci „nalegoše na jazik hrvatski“ što najbolje govori o značenju hrvatskoga jezika kao osnovnog obilježja naroda još prije 530 godina, stoljećima prije nastanka, a i mnogih raspada državnih tvorevina koje su uslijedile od 18. stoljeća do danas.

U isto je vrijeme Marko Marulić ispjevao „Juditu“, složenu u „versi hrvacki“, koja predstavlja prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku.

Hrvatski je jezik već u to vrijeme bio temeljno obilježje hrvatskoga identiteta pa evo i poslije toliko stoljeća u današnjem globaliziranom svijetu, koji želi brisati sve granice  u interesu nezasitnog profita, jezici pojedinih naroda ponovno postaju glavnim obilježjem nacionalnog identiteta i sredstva zaštite vlastitog opstanka i postanka u obitelji brojčano bogate i šarolike svjetske civilizacije.  

Svjetska globalizacija proizvela je civilizacijsku individualizaciju

Mnoge demokratske države napravile su zakone o zaštiti svojih jezika početkom dvadesetog stoljeća kao sredstvo zaštite svojih jezika i time  svoj narod i državu zaštitili od domaćih i stranih ugroza.

Ovom prigodom želim najprije navesti primjere naših današnjih susjednih država nastalih poslije raspada bivše SFRJ.

Pođimo redom: SLOVENIJA. Slovenija je od 1994. uspostavila stalno radno tijelo za jezičnu politiku i jezično planiranje te osnovala Službu za slovenski jezik pri Ministarstvu kulture. Od 2007. Slovenija kontinuirano donosi Rezoluciju o programu jezične politike, a slovenski je jezik kao službeni jezik jezičnim zakonom iz 2004. obvezatan, propisan u svim područjima pisane i usmene komunikacije i javnog života. Zakon propisuje ustrojavanje koordinacijskog tijela pri vladi za potrebe jezične politike i jezičnog planiranja. U međuvremenu izradili su mrežne stranice jezikovna.politika.si na kojima se mogu prijaviti i kršenja Zakona o javnoj uporabi slovenskog jezika.

Poslije isteka Rezolucije o nacionalnom programu za jezičnu politiku 2014.-2018. slovenski parlament, Državni zbor, u lipnju 2021. godine na temelju prethodnog zakona donio je novu Rezoluciju o nacionalnom programu jezične politike za razdoblje 2021.-2025., u skladu sa Strategijom razvoja Slovenije do 2030. Rezolucija donosi i obuhvatniji okvir državnojezične politike i njezina institucionalnog planiranja te određuje kazne za prekršitelje.

MAKEDONIJA. Prema makedonskom jezičnom zakonu uporaba makedonskog jezika je za građane Makedonije pravo i dužnost. Jezični zakon definira normativne i jezičnopolitičke zadaće Savjeta za makedonski jezik, koji je osnovala Vlada Republike Makedonije na prijedlog Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti. Svi službeni tekstovi državnih tijela, pravnih osoba i drugih moraju se prije objave lektorirati. U Zakonu pod kategorijom zaštite navodi se izbjegavanje uporabe stranih izraza i posuđenica i preporučuje njihova zamjena makedonskim nazivljem te unaprjeđenje i obogaćivanje makedonskoga jezika. Makedonski jezični zakon također predviđa kazne za prekršitelje.

CRNA GORA. Poslije osamostaljenja CG 2006. godine pokrenuta je inicijativa za donošenje Zakona o crnogorskom jeziku na prijedlog Miodraga Vukovića, predsjednika Skupštinskog odbora za ustavna pitanja, i naišla je na odobravanje crnogorske javnosti.

Prema riječima Adnana Čirgića, dekana Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, „crnogorski jezik može štititi samo država Crna Gora i nitko drugi jer se izvan njezinih granica ne upotrebljava niti njegovi govornici i politička elita imaju cilj da taj jezik nametnu izvan granica ove države“.

Član Odbora za jezik Andrija Popović smatra da predlagač Zakona treba biti Vlada Crne Gore jer „crnogorski jezik je dio nacionalnog identiteta i integriteta. On je više od svih drugih konstitutivnih elemenata svakog naroda i pojedinca“.

Ovom bi se važnom pitanju trebala posvetiti maksimalna pozornost jer „crnogorski jezik je marginaliziran, a zašto je tako, vrlo je upitno. Dakle, potrebno je slobodno oblikovanje crnogorskog jezika u skladu s našom tradicijom i njegova puna afirmacija u svim sferama života“.

Zbog  promjene vlasti poslije zadnjih izbora u Crnoj Gori pitanje Zakona o crnogorskom jeziku ostalo je nedovršeno i za neka buduća vremena.

SRBIJA. Republika Srbija je donijela Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama iz 1991./94. u kojem 2010. propisuje da je „u službenoj upotrebi... srpski jezik“. Godine  1997. Institut za srpski jezik SANU i više institucija iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (1992.-2006.) (Srbija i Crna Gora) i Republika Srpska uspostavili su „Odbor za standardizaciju srpskoga jezika“. Godine 2021. donesen je novi Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma.

Srpska jezična politika nije ustaljena, što pokazuje npr. srbijanski udžbenik za osmi razred osnovne škole u kojem se niječe postojanje hrvatskoga jezika (usp. HAZU 2021.) ili npr. tematski broj Zbornika Instituta za srpski jezik SANU s naslovom Srpski jezik i aktuelna pitanja jezičke politike iz 2014.

O planiranju srpske jezične politike u odnosu na Hrvatsku i hrvatski jezik svjedoči i srbijanski Zakon o kulturnom nasleđu (2021./22.) u kojem se pod „stare srpske knjige“ uključuju i „izdanja dubrovačke književnosti“, koja (zbog navodnih jezičnih razloga) navodno „pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom“.

Godine 1866. na prijedlog srpskih studenata članova društva Zora iz Beča uspostavljena je organizacija Ujedinjenje ili smrt prema Načertaniju Ilije Garašanina kao zajednička akcija za ujedinjenje svih Srba s područja Kneževine Srbije i Srba s područja pod Austro-Ugarskom Monarhijom u svrhu stvaranja velike Srbije. (Enciklopedija Jugoslavije, izdanje i naklada Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1971., knjiga br. 8., str. 415.)

Iz organizacije Ujedinjenje ili smrt u vrijeme Balkanskih ratova i kasnije dolazi do osnivanja zloglasne Crne ruke u Srbiji i Orjune na područjima koja su bila u sastavu bivše Austro-Ugarske, a poslije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije, s kontinuitetom u drugim oblicima u komunističkoj Jugoslaviji pa i poslije njezina raspada u današnjoj suverenoj Republici Hrvatskoj. 

DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA - JEZIČNA PITANJA. Poslije osamostaljenja Bosne i Hercegovine i političkih podjela u njoj danas su u uporabi tri službena jezika.

Za pitanje Republike Srpske već je navedeno da  Srbija i sadašnja vlada Republike Srpske nameću svoj protuustavni model zakona o jeziku.

U Federaciji BiH u službenoj uporabi su (kao uostalom na području cijele BiH): hrvatski jezik i latinično pismo, bošnjački jezik temeljen na novoštokavsko-ijekavskom dijalektu i pisan latinicom ili ćirilicom te srpski jezik (štokavsko narječje-ijekavski izgovor) i ćirilično ili latinično pismo.

BiH - REPUBLIKA SRPSKA.  Paralelno sa Srbijom Republika Srpska u Bosni i Hercegovini donijela je svoj Zakon o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličnog pisma (Službeni glasnik Republike Srpske, 63722., 1. lipnja 2022.

Nove skretnice Srbije i entiteta Republike Srpske u BiH

Tzv. Dan srpskog jedinstva, slobode i zastave Republike Srpske i Srbije objavljen je 4. kolovoza 2023. u Banjoj Luci na sastanku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika entiteta Republike Srpske u BiH Milorada Dodika u Narodnoj skupštini Republike Srpske  i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija u Prijedoru i Banjoj Luci. Tom su prigodom 15. rujna proglasili Danom srpskog jedinstva, slobode i zastave.

U sadržaju njihova novog Dana srpskog jedinstva, slobode i zastave od 4. kolovoza 2023. mnogo toga je vezano uz srpski jezik u BiH, ali i druge jezike susjednih država i naroda.

Hrvatski i bošnjački  predstavnici u Vijeću naroda Republike Srpske smatraju kako je donošenjem takvog zakona povrijeđen vitalni nacionalni interes Hrvata i Bošnjaka, ali i prekršen Ustav Republike Srpske pa su pokrenuli postupak njegove ustavne zaštite.

Naime, Ustav Republike Srpske jednakopravno definira jezik srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda kao službene jezike, a latinicu i ćirilicu kao službena pisma.

Pravi sadržaj i značenje ovoga Dana srpskog jedinstva, slobode i zastave trebalo je potražiti u vremenu njegova nastanka s kraja 19. i početka 20. stoljeća, od vremena kada je zacrtana velikosrpska osvajačka politika od koje se promicatelji današnjeg imena i naziva ne žele pomaknuti prema 21. stoljeću što može ponovo upaliti neželjene vatre kao i u prošlosti na štetu njihovih susjeda, ali i pripadnika srpskog naroda.

Pa krenimo redom od izvorišta. Dvije ključne osobe vezane uz Dan zastave… jesu otac i sin iz dinastije Karađorđevića pa kroz izvatke iz njihova životopisa doznajemo i o uspostavi ovoga nadnevka.

Petar I. Karađorđević (Beograd, 1844. - 1921.). U vrijeme francusko-pruskog rata stupio je u legiju francuskog XV. korpusa i sudjelovao u nekoliko bitaka.  U bosansko-hercegovačkom ustanku sudjelovao je od 1875. pa do svibnja 1876. pod imenom Petar Mrkonjić u borbama protiv Turaka s četom od oko 200 boraca. U veljači 1883. otišao je u Crnu Goru gdje se oženio kćeri crnogorskog kneza Nikole. Poslije ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića (Majski prevrat) ustoličen je 15. lipnja 1903. za kralja Srbije. (…) U vanjskoj politici Srbiju vezuje za sile Trojnog sporazuma i radi na sklapanju Balkanskog saveza do kojeg je došlo 1912. godine. Kasnije je Srbija sa svim tim balkanskim saveznicima bila u međusobnim ratovima radi osvajanja njihovih teritorija. Oficiri Crne ruke koji su izvršili strahovito ubojstvo kralja Aleksandra  Obrenovića i njegove supruge Drage preuzeli su svu vlast u Srbiji (na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom) i činili stravične zločine nad stanovnicima Makedonije, koju je Srbija u Balkanskom ratu pripojila te joj promijenila ime u 'Južna Srbija', i ostalim susjednim narodima. Ovdje je važno spomenuti knjigu francuskog diplomata Henrija Pozzija, Crna ruka nad Europom (Black hand over Europe).

Kralj Petar I. Karađorđević se pod pritiskom bivših 'sponzora' iz Crne ruke 22. lipnja 1914. povukao iz Vlade s razlogom navodne bolesti i prenio vlast na svoga sina, budućeg prijestolonasljednika Aleksandra.

U vrijeme Prvog svjetskog rata poslije prelaska srpske vojske preko Albanije živio je u Grčkoj do srpnja 1919. Tada se ponovno vratio u Srbiju, ali nije imao utjecaj na vlast.

U tijeku borba 1911. Petar I. Karađorđević podijelio je 51 pukovsku zastavu srpskoj vojsci tražeći od njih zavjet da zastave moraju sačuvati bez obzira na težinu borba i broj poginulih.

Aleksandar I. Karađorđević (Cetinje, 1888. - Marseille, 9. listopada 1934.), sin kralja Petra I., 10. travnja 1909. imenovan je prijestolonasljednikom. Bio je komandant Prve srpske armije u Balkanskim ratovima, a u Prvom svjetskom ratu, vrhovni komandant srpske vojske. Pravo obnašanja kraljevske vlasti  dobio je 22. lipnja 1914. Prilikom stvaranja Države Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. postao je njezin regent, a 17. kolovoza 1921. kralj.

Preuzimajući apsolutne kraljevske ovlasti prekršio je Krfsku deklaraciju, Prvoprosinački akt i Vidovdanski ustav koje je Srbija preuzela prije uspostave zajedničke države i potpisala s potpisnicima drugih naroda. Kralj se koristeći  svoju apsolutnu vlast pod vidom narodnog i državnog jedinstva 'proglasio vladarom troimenog naroda' i time znatno pridonosio srpskom hegemonizmu, uvećavanju nacionalne neravnopravnosti i ugnjetavanju ostalih naroda. Time je pridonio velikom zaoštravanju nacionalnih odnosa u Kraljevini.

Donio je Obznanu u prosincu 1920. te Zakon o zaštiti države 2. kolovoza 1921. (Jedan kralj, jedna država, jedan troimeni narod, jedan jezik. Tada je obznanio i Dan zastave.)

Sukladno teoriji Vuka Stefanovića Karadžića objavljenoj u Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, izdanoj u Beču 1849. godine.)

Zbog ukidanja temeljnih nacionalnih i političkih prava u državi uslijedilo je ubojstvo hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. U vrijeme zasjedanja Skupštine zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić, blizak kralju, sa zastupničke je govornice pucao iz revolvera na zastupnike Hrvatske seljačke stranke koja je tada imala najveću potporu hrvatskog pučanstva. Ubio je zastupnike Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško je ranio predsjednika stranke Stjepana Radića koji je od zadobivenih rana umro u Zagrebu 8. kolovoza 1928.).

Ovom prigodom nije na odmet spomenuti da je Stjepan Radić na Skupštini Matice hrvatske 11. lipnja 1922. godine govorio o 'narodnom jedinstvu Hrvata i Srba', a poslije samo četiri godine zajedničke države rekao: „Danas je došla kruta zbilja koja nam već četiri godine (A. B.: od 1918.)  dokazuje da bismo u ime toga jedinstva mi Hrvati imali izgubiti i hrvatsko ime i svu svoju više nego tisućljetnu kulturu i političku hrvatsku individualnost.“ (iz knjige: Stjepan Radić, Politički spisi, urednik Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., str. 24.)

Kralj Aleksandar I. Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, uveo diktaturu i donio novi Oktroirani ustav, izrazito centralistički i antidemokratski, sa zabranom rada političkim strankama, a državu je preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju.

Kroz čitavo vrijeme vladavine koristio je svestranu i neupitnu potporu Francuske, ali i svih zemalja potpisnica Versailleskog sporazuma od formiranja Države SHS i Jugoslaviju. Ubijen je u atentatu 9. listopada 1934. u Marseilleu prilikom službenog posjeta Francuskoj.

Uz zajedničke izjave A. Vučića i M. Dodika u Banjoj Luci 4. kolovoza 2023. s osvrtom na sadržaj i značenje Dana zastave iz 1921.

U obrazloženju Dana zastave piše: „Srpska trobojka crveno-plavo-bijela bila je veća i važnija i preča od života jer ih je opominjala da sloboda Srbije nema ni cijenu ni alternativu. Zato su barjaktari ginuli, ali su zastave preživjele. (…) To je praznik našeg identiteta u kojem se sjedinjuju vrijednosti na kojima počiva humano društvo, kultura, tradicija, vjera, jezik.“

U današnje vrijeme oni tvrde da je: „Naš srpski jezik (je) jezik i Meše Selimovića, i Ive Andrića i Miloša Crnjanskog. To je kultura koju smo stvarali, to je vjera bez mržnje, to je naše biće, to nas određuje i čini dostojnim narodom. Ovaj dan simbol je junaštva i jedinstva nacije koji Srbija, Republika Srpska i srpski narod gdje god živi slavi kao zajednički praznik.

(…) Srpsko jedinstvo slavimo jer ono podrazumijeva svijest o istoj nacionalnoj, vjerskoj, kulturnoj i civilizacijskoj pripadnosti, svijest o istim težnjama, ciljevima i interesima, bez obzira na geografske prostore na kojima žive Srbi.“ (op. A.B.: Činjenica je da tzv. Dan zastave najavljen povodom donošenja Zakona o zaštiti države 2. kolovoza 1921. godine nikada nije službeno zaživio, niti na razini tadašnje Kraljevine SHS, niti novopreimenovane 1929. godine Kraljevine Jugoslavije. Ovakav danas proklamirani „srpski svet“ samo je inačica starijeg brata, Putinova „ruskog svijeta“.)

Prema zadnjoj presudi Haaškog tribunala od 30. svibnja 2023. Jovici Stanišiću i  Franku Simatoviću kao ključnim osobama Službe državne sigurnosti Srbije uvećana je kazna sa 12 na 15 godina za udruženi zločinački pothvat pa je prema tome i „srpski svet“ dio tog udruženog zločinačkog pothvata, a suđenje počiniteljima dano je u zadaću državama u kojima su zločini počinjeni, a zločini počinjeni do konca 1992. uvršteni su u zločine genocida kao i oni u Srebrenici.

Mnogi su monstruozni zločini, genocidi i etnička čišćenja počinjeni nad nepoželjnima pod tim zastavama u zadnjih 150 godina tragične i teške povijesti za sve susjedne narode, ali ni uveličana Srbija nije uvijek prolazila bez posljedica. Zapadne zemlje koje su joj bile naklonjene od Berlinskog kongresa 1878., zatim Versaillesa iz 1918. pa do danas kad se njihova tvorevina raspala u krvi, još uvijek ne shvaćaju zašto ti narodi koji danas imaju svoje samostalne države ne žele ni po koju cijenu ili bilo kakve prisile ponovno u neku novu zajedničku tvorevinu, kao npr. Veliku Jugoslaviju, ali ujedno u njoj Veliku Srbiju? Pitaju se i danas, 'doslovno' 14. rujna 2023., u Bruxellesu na sastanku  predsjednika Srbije A. Vučića i predsjednika Kosova A. Kurtija (ali i u drugim prijestolnicama europskih zemalja i Sjedinjenih Američkih Država) zašto A. Kurti ne može prihvatiti zajednicu srpskih općina na Kosovu uz stotine puta ponovljene Vučićeve izjave da nikada ne će priznati Kosovo kao državu, a što su značile zajednice srpskih općina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj prije Oluje, to Kurti jako dobro zna.

Zakon o hrvatskom jeziku u Hrvatskoj i hrvatsko iseljeništvo

Inicijativa najstarije hrvatske kulturne ustanove Matice hrvatske o donošenju Zakona o hrvatskom jeziku  i prihvaćanje od strane Vlade Republike Hrvatske više je nego potrebna uz preciziranje nekih dodatnih pojedinosti vezano uz jasno definiranje znanstvenih i stručnih područja na kojima se mora obvezno primjenjivati i nepoštivanje treba sankcionirati kako je u desetcima takvih zakona koje imaju mnoge druge države, a ponajprije one s tradicionalnim demokratskim ustrojem (kao što su Francuska, Švedska, Malta…).

Velik broj pripadnika hrvatskog naroda u izvandomovinstvu ima hrvatsko podrijetlo ili hrvatske korijene u više od šezdeset država svijeta, a njihov broj je već odavno premašio broj Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojima je hrvatski jezik ustavna kategorija.

U tim većinom zapadnim demokratskim državama Hrvati su važan i priznat čimbenik u životu tih država, bez obzira na to iz koje države u svijetu su uselili u svoju današnju novu domovinu. Oni su također zbog svojega broja i utjecaja u njihovim novim domovinama važni i za interese njihovih samostalnih država, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima su matični i konstitutivni narodi.

U Prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, a tako isto i u budućem Zakonu o jeziku trebat će voditi računa da taj Zakon bude jasan i sveobuhvatan te usklađen s Ustavom Republike Hrvatske i države BiH kao hrvatski jezik bez bilo kakvih natruha iz prošlosti od stopedeset godina kroz koje je uvijek borba za hrvatski jezik bila jedan od ključnih čimbenika obrane hrvatskog naroda od ugroza iz raznih velikodržavnih tvorevina, velesvjetskih centara moći i njima uvijek odanih domaćih 'visokopozicioniranih znalaca' i 'tvoraca obmana'.

U svim demokratskim državama u koje su Hrvati useljavali ključno obilježje njihova identiteta jest materinski jezik, a ne neki drugi parametri njihova podrijetla.                  

Hrvatski i srpski jezik na međunarodnoj razini danas

Pozitivan i uspješan primjer riješenoga jezičnoga pitanja kao pravo rješenje dobrosusjedskih odnosa

U vrijeme unitarističke utrke za nekim novokomponiranim, birokratsko nametnutim umjetnim jezikom koji nas vraća stotinu godina unatrag Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (još uvijek bez pridjeva hrvatska što bi bilo adekvatno obilježje sličnih knjižnica u svijetu) zastupana po ondašnjem ravnatelju Tihomilu Maštroviću i Hrvatskom zavodu za norme (ovdje je naziv hrvatski u imenu što je u ovom slučaju bilo iznimno važno), pokrenuli su zahtjev za izmjenu međunarodne jezične oznake u Odjelu za norme ISO kod Registracijskog ureda u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu (Library of Congress), najvećoj knjižnici na svijetu, a njihova je klasifikacija priznata u čitavom svijetu.

Zajednički je zahtjev podnesen skupa s Narodnom bibliotekom Srbije i Institutom za standardizaciju Srbije u prvoj polovici 2008. godine u kojoj je traženo da se umjesto dotadašnjega srpsko-hrvatskoga – skraćenice scr (Serbo-Croatian-Roman), r za latinično pismo, i scc (Serbo-Croatin-Cyrilic), c za ćirilično pismo – uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s novim kodom hrv) i srpski jezik (s novim kodom srp).

Već 17. lipnja 2008. godine na sastanku međunarodnoga tijela za norme ISO-369-2 usvojen je zahtjev za brisanje naziva srpsko-hrvatski i uveden kao jezična kategorija posebno hrvatski jezik s oznakom hrv i srpski s oznakom srb. Odluka je stupila na snagu 1. rujna 2008. godine.

Ova povijesno važna odluka trebala je označiti i kraj jezičnih srpsko-hrvatskih sporova. Ovaj događaj po pitanju klasifikacije jezikā značio je konačni čin vezano uz individualnost hrvatskog i srpskog jezika kao posebnih jezika što je svakako predstavljalo veliku prekretnicu u sporovima duljim od sto i pedeset godina. 

Čemu zapravo uopće u današnje vrijeme postavljati nebulozna pitanja o statusu hrvatskog jezika u Hrvatskoj kad je to riješeno na zadovoljavajući način na međunarodnom planu između današnjih dviju susjednih samostalnih država?!

Međutim, unatoč svemu navedenom 'jeziku nije svejedno' pa mu je uz sve ostalo potreban poseban i precizan Zakon o jeziku kao sredstvo zaštite od domaćih i stranih ugroza. Takav Zakon o jeziku imaju sve države u demokratskom svijetu.

Hrvatske izvandomovinske škole u Kanadi, Katedra za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo i kanadski školski propisi za treće jezike

Živeći i radeći u Kanadi od 1968. godine do 1990. bio sam aktivno uključen u rad Hrvatskih izvandomovinskih škola kao predsjednik ili tajnik saveza i organizator ili suradnik u prilagođavanju školskih programa i usklađivanju tih programa s programima kanadskih školskih sustava za treće jezike (Kanada je zemlja sa dva službena jezika, engleskim i francuskim, a ostali su jezici klasificirani kao treći jezici i oni su ključno obilježje identiteta nacionalnih ili društvenih skupina kakvih u Kanadi postoji oko 4600.). Rastom vlastite djece hrvatskih useljenika poslije 60-ih godina prošlog stoljeća rastao je i broj učenika osnovnih škola (od 1. do 8. razreda) te srednjih škola (od 9. do 13. razreda) što je u Kanadi obvezno školovanje. Kroz to vrijeme uspjeli smo se uključiti u kanadski obrazovni sustav u kojem su nam bile na raspolaganju školske prostorije, plaćanje učitelja te od kanadskog Ministarstva udžbenici, a u udžbenike su trebali biti uvršteni i kanadski sadržaji na hrvatskom jeziku kad su u pitanju povijest, zemljopis, književnost… i ostali sadržaji koji su bili vezani uz učenje jezika.

Dakle, to nije oblik škola koje su nekada postojale u europskim zemljama za djecu roditelja na tzv. privremenom radu u inozemstvu koja su učila iz udžbenika bivše države s namjerom da će se jednoga dana vratiti u zemlju iz koje su došli.

Sustav sličan kanadskom imaju i druge države u kojima su Hrvati državljani tih zemalja, a njihovo je podrijetlo iz drugih država svijeta. Naši učenici u Kanadi dobivali su svjedodžbe ili diplome o završenim razredima koje su bile priznate kao poznavanje trećeg jezika na određenom stupnju školovanja, a na osnovi njih su učenici stjecali školske bodove. U mnogim slučajevima učenici su imali i po dva ili tri dodatna jezika vezano uz svoje podrijetlo. S tim dodatnim bodovima, pogotovo uz poznavanje i oba službena jezika, imali su prednost pri upisivanju na fakultete bilo koje struke, ali i financijsku potporu u plaćanju školarina jer su one na sveučilišnoj razini poprilično visoke i plaćaju ih sami studenti, odnosno njihovi roditelji.

Na sveučilišnoj razini upravlja se po posebnim pravilima jer sveučilišne programe i njihovo financiranje država pomaže samo u određenim sektorima, a školarinu plaćaju studenti.

Polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća iznimno velik broj učenika hrvatskog podrijetla završavao je srednjoškolsko obrazovanje i pokazala se potreba uspostave Katedre za hrvatski jezik i kulturu na sveučilišnoj razini i tada smo u Kanadi vlastitim sredstvima kanadskih Hrvata otvorili Katedru na University of Waterloo na kojoj su hrvatski studenti dobivali diplome iz hrvatskog jezika, ali i studenti drugih fakulteta mogli su upisati hrvatski jezik i steći diplomu hrvatskog jezika, a poslije određenog vremena omogućeno je i dopisno studiranje. Poznavanje trećeg ili još nekog dodatnog jezika u svakom slučaju je bila dodatna kvalifikacija u poslu kojim se bave. Naša novčana glavnica uložena u Katedru iznosila je milijun i petsto tisuća kanadskih dolara, a onda su od kamata na taj novac isplaćivani nastavnici i ostali troškovi održavanja.

Već oko 2015. godine došlo je do smjene uprave na University of Waterloo i nezakonitih i neprihvatljivih intervencija od strane onih koji su bili zaduženi poštivati i provoditi odgovorno točke Ugovora potpisanog između Nacionalne zaklade za Hrvatske studije (National Foundation for Croatian Studies) i Sveučilišta Waterloo (University of Waterloo) prilikom osnivanja Katedre 21. travnja 1988. u Waterloou, Ontario, također i točaka Statuta Zaklade za hrvatski jezik i kulturu koja je u vlasništvu isključivo hrvatskih useljenika u Kanadu (imigration status), kanadskih državljana.

Pojavom do tada nepoznatog tzv. 'haaškog jezika', bošnjačko-hrvatsko-srpskog, pod opravdanjem da na tome sudu u suđenjima onima koji će uslijediti ne bi bilo uputno imati za svaki jezik posebnu infrastrukturu koja bi čitav proces opterećivala, operativno i financijski, umjesto odredbe u Poslovniku Tribunala o uspostavi pravila o radu Tribunala na tom principu do završetka rada Tribunala nego se išlo na uspostavljanje jednog takvog fiktivnog jezika kakvoga u kanadskom školskom sustavu nema.

Uprava sveučilišta i oni koji su zaduženi za koordinaciju sustava upravljanja Katedrom prešutno su prešli preko razmatranja posljedica koje će uslijediti ako Sveučilište prihvati predmet tzv. bhs jezika.

Već 2018. uslijedile su posljedice tako da praktično hrvatskoga jezika više nije bilo, studenti koji su kao redoviti ili dopisni bili upisani na hrvatski jezik napustili su 'novokomponirani' studij, a sveučilišna uprava prisvojila je novac zakladnika i Zaklade i s tim se novcem šeće po svijetu i troši ga u svrhu promoviranja nepostojećeg bhs jezika.

Potencijalni studenti hrvatskog jezika u Kanadi od tada su stavljeni u diskriminirajući položaj sa studentima pripadnicima drugih naroda i jezika koji tu mogućnost imaju u Kanadi kao što su Nijemci, Talijani, Poljaci, Ukrajinci i desetci drugih.

Kanada je država čiji su stanovnici podrijetlom od stotina različitih naroda i jezika i iznimno je osjetljiva na bilo kakvu pojavu diskriminacije, a pogotovo na razini narodnosne i jezične pripadnosti, pa se nadamo da će i ovaj apsurd vezan uz hrvatski slučaj s hrvatskim jezikom u Kanadi biti uklonjen.

Kanadski Hrvati uloženi novac za Katedru žele upotrijebiti u svrhu za koju je i doniran i otvoriti Katedru hrvatskog jezika i kulture na jednom od kanadskih sveučilišta. Radi se zapravo o uloženim sredstvima kanadskih Hrvata u kanadsko-hrvatsku Zakladu i Katedru.

U novom hrvatskom Zakonu o hrvatskom jeziku, a vezano uz tradicionalno useljeničke države, treba voditi brigu o zakonima zemalja u kojima ta jezična sfera isključivo pripada državama useljenja kako se ne bi taj nemili slučaj Hrvata iz Kanade u budućnosti još negdje ponovio.

U tu svrhu uputio sam svoj komentar vezano uz e-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku pod naslovom Promicanje učenja hrvatskog jezika uz članak 13.:

(1) Vlada promiče učenje hrvatskog jezika u Hrvatskoj i svijetu.

(2) Ministarstvo nadležno za obrazovanje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donosi kurikule namijenjene redovitom obrazovanju te programe koji se odnose na pripremu i dopunsku nastavu za one učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik, kao i programe koji su namijenjeni strancima i potomcima hrvatskih iseljenika, u Hrvatskoj ili inozemstvu.

(…)

(5) Vlada vodi posebnu skrb o učenju i očuvanju hrvatskoga jezika i kulture među Hrvatima koji žive izvan granica Hrvatske i njihovim potomcima te se brine o promicanju hrvatskoga jezika u svijetu potičući njegovo poučavanje na inozemnim obrazovnim ustanovama.

Ante Beljo, 30. kolovoza 2023., 22.05

Jezik Hrvata u izvandomovinstvu (pod domovinstvom podrazumijevamo Republiku Hrvatsku – službeni jezik je hrvatski, i državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj je hrvatski jedan od tri službena jezika, uz bošnjački i srpski, na cijelom teritoriju države) i njihovih potomaka u državama u kojima žive usklađen je sa zakonima o jezicima u tim državama, a jezik je u svima jedno od ključnih obilježja nacionalnog identiteta. Kao jedna od osoba koja je od 1968. do povratka u Hrvatsku 1990. radila na svim poljima priznavanja hrvatskoga jezika za Hrvate na sjevernoameričkom kontinentu, pa i kao jedan od osnivača hrvatskih izvandomovinskih škola (osnovne škole, srednje škole, fakulteti i katedre hrvatskoga jezika), mogu zaključiti da je sve zastalo poslije 2004. godine i počelo se mijenjati na štetu onoga što smo radili. Odjednom je zaključeno da jezik nema veze s identitetom i Hrvati su, primjerice, postali diskriminiran narod u Kanadi kojemu se nameće tzv. bhs jezik. I u Kanadi i u SAD-u i u Argentini i u svim zemljama u kojim živi veliko hrvatsko iseljeništvo jezik je osnovno obilježje identiteta pa bi se samo trebalo ugledati na zakone tih zemalja gdje je hrvatski jezik priznat i ne činiti štetu Hrvatima u tim zemljama tako što im se propisuje tzv. zajednički jezik premda je i hrvatskim i srpskim ustavom definirano kako su hrvatski i srpski dva različita jezika. U budućim konzultacijama o jezičnim pitanjima u zemljama u kojima živi veliko hrvatsko iseljeništvo trebalo bi surađivati isključivo s iseljenicima i iseljeničkim udrugama koje žive u tim zemljama i koje poznaju tu zakonsku regulativu.

Donošenje Zakona o hrvatskom jeziku u današnjem globaliziranom i ujedno individualiziranom svijetu iznimno je važno za položaj hrvatske države i hrvatskog naroda u globalnoj svjetskoj zajednici naroda i jezika.

Ante Beljo

Ante Beljo bio je tajnik Udruge Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike, Kanade i Australije od 1974. do povratka u Hrvatsku početkom 90-ih godina, jedan od osnivača Udruge Hrvatskih škola te jedan od utemeljitelja i tajnik Katedre za hrvatski jezik u Kanadi. U Hrvatskoj je trenutačno predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva i član Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća.