Hrvatski ponos skriva se zbog neznanja i manjka vještina

Prošli mjesec boravio sam u Irskoj, pa je to bila prigoda da posjetim i čuveno sveučilište Trinity u Dublinu, a na njemu i jednu od najljepših knjižnica na svijetu. Želja mi je bila veća kad sam čuo da se uskoro privremeno zatvara zbog obnove i dodatne zaštite bogatoga knjižnog fonda. Čini se da sam stigao u zadnji tren, jer je dio vrijednih knjiga s jednog dijela polica već uklonjen. No to nije umanjilo ljepotu te iznimne knjižnice, koja je poslužila kao kulisa za snimanje niza filmova i serija, a u kojoj se nalazi nacionalno blago Irske, uključujući i jednu od najstarijih harfi na svijetu, poznatu kao harfa Briana Borua. To je glazbalo simbol Irske, ovo konkretno potječe iz 14. ili 15. st., a nalazi se i na logotipu slavnog irskog brenda piva Guinness.

Knjižnica je otvorena 1732, a u središnjoj i najpoznatijoj „dugoj“ dvorani, dugačkoj čak 65 metara, nalazi se 200 tisuća najstarijih irskih knjiga. Kad poželite neku od njih prolistati, zatvore vas u željezni kavez kako bi se spriječila krađa vrijednih knjiga. A kad biste ih sve htjeli pročitati – mediji su izračunali – trebalo bi vam punih 547 godina. A to je tek dio bogata fundusa knjižnice. Naime, cijela knjižnica na Trinityju posjeduje sedam milijuna primjeraka. U njoj se nalazi sve relevantno što je objavljeno na tlu Irske, ali i mnogo toga važnog iz cijeloga svijeta. Usporedbe radi, godine 1600, kad je utemeljena, brojila je samo trideset naslova.

Skoko1

Knjižnica Sveučilišta Trinity u Dublinu – jedna od najljepših knjižnica na svijetu / Snimio Božo Skoko

Sveučilište Trinity u Dublinu nije samo jedna od najposjećenijih atrakcija u irskom glavnom gradu nego i jedan od najvažnijih kulturnih spomenika Dublina. A pored knjiga i irskih simbola, ovdje se nalazi i iznimno atraktivna kolekcija mramornih bista uvaženih filozofa, književnika i drugih velikana, koji su studirali ili surađivali sa sveučilištem. Među njima je, čini se, najviše fotografirana ona velikog irskog književnika Jonathana Swifta, sahranjena u katedrali svetog Patrika, nedaleko od sveučilišta. Ako se pitate koje je najvrednije djelo u knjižnici, nećete imati mnogo dvojbi, jer cjelokupni postav, kao i oznake, vode vas do glavne atrakcije, a to je Knjiga Kellsa, oslikani rukopis Evanđelja na latinskom jeziku datiran između 725. i 825. godine. Fotografiranje te knjige, na koju su Irci najponosniji, jer svjedoči o njihovoj pismenosti, vjernosti kreativnosti i identitetu, strogo je zabranjeno. A posvećena joj je jedna od većih dvorana knjižnice, u čijem središtu leži u polumraku, zaštićena neprobojnim staklom… Uistinu ta knjiga, kao i cijela knjižnica i njezine posebnosti zaslužuju divljenje.

Hrvatska u vrhu povijesnog razvoja knjižnica

Po povratku u Zagreb ispričao sam studentima zgode iz Irske, spominjući i ovu turističku, kulturnu i identitetsku atrakciju. Jedna studentica, koja se i sama sprema na posjet Irskoj nakon što diplomira, a oduševljena tom keltskom nacijom svetog Patrika, kratko je prokomentirala – „Vidi se da je to narod čvrsta identiteta, koji ima što pokazati svijetu!“ te samouvjereno dodala: „Dok su oni pisali knjige i gradili velebne knjižnice, mi smo vjerojatno bili još u mračnom srednjem vijeku, daleko od bilo kakvih dodira europske civilizacije!“ Nekolicina studenata složila se s njom, a jedan je dodao da turist u Hrvatskoj takvo nešto nema gdje vidjeti… Iznenadili su me ti komentari, odnosno nepoznavanje hrvatske kulture i povijesti.

Zato sam pokušao iz zaborava izvući nekoliko činjenica koje pokazuju da Hrvati itekako imaju svoje konje za „kulturnu i identitetsku“ utrku na razini Europe. Primjerice, kad je razvoj knjižnica u pitanju, Hrvatska je u samu europskom vrhu. Prva javna knjižnica na hrvatskom tlu otvorena je daleke 1463. u samostanu sv. Dominika u Dubrovniku i najstarija je javna knjižnica u ovom dijelu Europe. Služila je – kako se ističe u odluci senata Dubrovačke Republike – „na čast Božju, na ukras samostana i utjehu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“. Za razliku od drugih europskih knjižnica, koje su bile uglavnom otvorene pismenim elitama i privilegiranim domaćim građanima, to je bila jedna od rijetkih u kojoj su mogli čitati i istraživati i stranci koji bi se zatekli u Gradu. A znamo da je Dubrovnik bio diplomatsko, špijunsko i poslovno susretište Zapada i Istoka. U toj dubrovačkoj knjižnici, koja nam je na ponos, ali se njome nedovoljno hvalimo, još je sačuvano 239 inkunabula, odnosno niz vrijednih starijih izdanja i svjetskih rariteta, te više od stotinu bogato ilustriranih srednjovjekovnih rukopisa.

03 skok img 0313

Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. – prva hrvatska tiskana knjiga / Snimio Mirko Cvjetko

A temelji NSK u Zagrebu udareni su samo sedam godina nakon dablinske – 1607, kada su isusovci na Gradecu otvorili rezidenciju i gimnaziju. Već oko 1640. knjižnica je imala posebnu dvoranu, knjižničara te pravila o čuvanju i posuđivanju knjiga. Iz te čuvene gimnazije rođeno je Sveučilište u Zagrebu 1669, kad je poveljom cara Leopolda I. gimnazija sa studijem filozofije postigla akademski stupanj. A ako se već divimo Knjizi Kellsa, morali bismo znati da je najstarija sačuvana rukopisna knjiga u Hrvatskoj Splitski evanđelistar, koji se kao iznimno blago hrvatske kulture čuva u Riznici splitske katedrale, a potječe iz istog razdoblja (8–9 st.), samo se mi ne hvalimo toliko njime. Treba li napominjati da su Hrvati tiskali svoju prvu knjigu, Misal po zakonu rimskoga dvora, na glagoljici daleke 1483? Dakle, prije točno 540 godina, dok je najveći dio Europe bio nepismen, a Amerika još neotkrivena. Sve u svemu, i mi Hrvati se itekako imamo čime ponositi u globalnim okvirima, samo se ne znamo mudrije i atraktivnije prezentirati.

Što je razlog tomu? S jedne strane nedostatak samosvijesti i nacionalnog ponosa, a s druge nepoznavanje vlastite povijesti i baštine te njezina nedovoljna promocija i popularizacija. Još 1991. veliki hrvatski komunikolog Pavao Novosel pisao je da nam je dio takva mentaliteta nametnut kroz komplekse s istoka, a dio smo razvili u stoljećima potlačenosti pod tuđinskim upraviteljima: „Kad bi samo prije nekoliko godina nekom našem običnom čovjeku postavili pitanje samodefinicije, on bi, uz časne iznimke, sebe odredio kao pripadnika ‘malog’, ‘skromnog’ naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga. Ukratko, mi smo Hrvati po svojoj samodefiniciji skromni, što onda uključuje i to da su drugi bolji od nas.“ Pokojni profesor Novosel smatrao je da je hrvatski narod sve do raspada Jugoslavije živio u nekom autističkom, nepostojećem svijetu. „Bio je to, sve se jasnije vidi, svijet iluzija u kojemu su Hrvati po svojem geografskom smještaju, po svojoj povijesti, po svojim doprinosima svjetskoj kulturi, po svojoj civiliziranosti, po svom nacionalnom karakteru neprijeporan dio Europe. Doduše, Hrvati su pritom bili svjesni da su nekakav ‘manji’ partner te šire civilizacije (premda za takvo mišljenje nema pravih povijesno utemeljenih razloga). Ipak, i u takvoj skromnoj definiciji, Hrvati su sebe smatrali narodom koji Europa u toj ulozi prihvaća i priznaje, ako ne već kao sebi posve ravnoga a onda barem kao siromašnijega prvoga rođaka.“

03 split optimizirano za tisak zoran jelaca

U Riznici splitske katedrale čuva se naša najstarija  knjiga. Znate li kako se zove i koliko je stara? / Snimio Zoran Jelača / HTZ

Nasuprot samozatajnosti i skromnosti, pa i podcjenjivanju, Hrvati su, kao prvi pokršteni slavenski narod, već u sedmom stoljeću po mnogočemu postali „najlatinskiji“ Slaveni. U srednjem vijeku dali su golem doprinos razvoju latinskog jezika i europske kulture općenito, a istodobno su, osim na latinskom, objavljivali djela na staroslavenskom i hrvatskom. Imali su čak tri pisma – glagoljicu, latinicu i hrvatsku ćirilicu. Bez doprinosa Hrvata teško bi bilo zamisliti europski humanizam. Najveći pjesnik humanizma izvan Italije u 15. stoljeću bio je Ivan Česmički, poznatiji kao Janus Pannonius. Djela tog slavonskog bana, ugarskog diplomata i biskupa Pečuha bila su obvezno štivo tadašnje europske elite. Hrvatski humanistički pjesnik i prozaist Ilija Crijević ubraja se među najveće pjesnike latinskoga jezičnog izraza. Godine 1484. okrunjen je u Rimu lovorovim vijencem dobivši prestižni pridjevak poeta laureatus, što je ekvivalent današnje Nobelove nagrade za književnost. Djela oca hrvatske književnosti Marka Marulića u 15. i 16. stoljeću bila su među najčitanijim djelima tog doba u Europi. Samo su njegove Pouke za čestit život na primjerima svetaca u 16. i 17. stoljeću tiskane u devetnaest izdanja.

Nezamisliva je Europa bez hrvatskog doprinosa

Hrvatski latinisti Rajmund Kunić i Bernard Zamanja Europljanima su preveli Homerova djela na latinski. Velikan dominikanskog reda Ivan Stojković početkom 15. stoljeća među prvima je zagovarao europsko zajedništvo, jedinstvo crkava i reformu papinske države. Veliki reformator bio je i teolog Juraj Dragišić, koji je još početkom 16. stoljeća predlagao reformu kalendara (što je poslije papa Grgur XIII. prihvatio pa smo dobili Gregorijanski kalendar). Ivan Vitez od Sredne kao ostrogonski nadbiskup i vrhovni kancelar kralja Matije Korvina utemeljio je akademiju u Budimu i sveučilište u Bratislavi. Jedan od najutjecajnijih Hrvata u europskoj politici bio je Šibenčanin Antun Vrančić, koji je u 16. stoljeću punih dvadeset godina bio ključni čovjek ugarskog kralja Ivana Zapolje, a potom savjetnik kralja Ferdinanda Habsburškog. Njegova djela, koja su mijenjala stvarnost tadašnje Europe, objavila je Mađarska akademija u čak dvanaest svezaka.

Ugarskom je „drmao“ i biskup i kraljevski kancelar te miljenik Svete Stolice Juraj II. Drašković, koji prije toga bijaše veliki reformator zagrebačke biskupije. U 17. stoljeću najutjecajniji Hrvat u Vatikanu bio je Stjepan Gradić, koji je među ostalim upravljao i Vatikanskom knjižnicom. Dakle, razvoj europske kulture nezamisliv je bez iznimnog doprinosa hrvatskih plemića, nadbiskupa, diplomata, vojskovođa, pjesnika i prosvjetitelja. Mnogi od njih bili su u samim vrhovima europskog prosvjetiteljstva, razvoja znanosti i kulture. Pitanje je samo zašto naši učenici i studenti uglavnom to ne znaju i zašto naše nacionalne institucije premalo rade na popularizaciji tih doprinosa, kao i cjelokupne hrvatske kulture u europskom kontekstu!? Za početak – one dvije važne spomenute knjige s početaka hrvatskog nakladništva (evanđelistar i misal) u nekoj samosvjesnijoj zemlji, poput Irske, već bi imale zasebne muzeje.

Božo Skoko
Vijenac

Sri, 21-02-2024, 06:10:27

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.