Predsjednik europskoga saveza udruga katoličkih obitelji dr. Vincenzo Bassi o važnosti obitelji za društvo

»Činjenica je da su obitelji u problemima. No trebamo im pomoći da iziđu iz njih jer znamo da bez obitelji ne možemo računati ni na kakvu budućnost«

Obitelj utemeljena na braku osnovna je stanica društva, ona je jedinstvena i neizostavna i kao takva zaslužuje biti prepoznata, premda ne može uvijek i u svemu biti savršena. U tih bi se nekoliko riječi mogla sažeti poruka koju je papa Franjo uputio u petak 10. lipnja sudionicima konferencije »Slavljenje ljepote obitelji«, koju je u Rimu organizirao Europski savez udruga katoličkih obitelji (FAFCE) u povodu četvrt stoljeća svoga djelovanja. Riječ je o udruženju koje okuplja dvadesetak udruga iz Europe koje promiču obiteljske vrjednote i koje aktivno pred europskim donositeljima odluka zagovara obitelj i promiče kršćansko shvaćanje obiteljskih politika. O obitelji i njezinoj važnosti za društvo i budućnost općenito, prevažnom pitanju ne samo za Europu, nego i za Hrvatsku, za čitatelje Glasa Koncila spremno je svoja promišljanja iznio predsjednik FAFCE-a talijanski pravni stručnjak i sveučilišni nastavnik dr. Vincenzo Bassi.

Vincenzo Bassi

Predsjednik Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji dr. Vincenzo Bassi

Započnimo razgovor s konferencijom »Slavljenje ljepote obitelji«. Možete li našim čitateljima sažeti motive, ciljeve i poruke koje ste odaslali europskoj javnosti kada je riječ o vrjednovanju obitelji?

Želimo biti jednostavni i želimo odaslati razumljive poruke. Obitelj je princip koji se sam po sebi ne može objasniti. U prošlosti, zbog razloga koje možemo razumjeti, ulagali smo puno vremena samo da bismo raspravili što je obitelj doista. Obitelj je iskustvo života, ona je iskustvo u kojem ljudi posvećuju svoj život drugima – suprugama i supruzima, sinovima i kćerima. To je dakle cilj, predivan cilj, i to je cilj koji se može definirati u kategorijama ljepote. Jasno, to ne znači da pritom nema različitih problema. Kada govorimo o obitelji, trebamo prije svega govoriti o radosnoj odgovornosti. To znači prihvaćanje onoga što nam život pruža. To je jedna od naših poruka. Nadalje, funkciju obitelji ne može zamijeniti ni jedna institucija, pojedinac ili država. Obitelj je temeljna i jedinstvena institucija. To je također jedna od naših poruka. Ako volimo svoj život, moramo voljeti i svoje obitelji. Imamo na umu činjenicu da su obitelji u problemima. No trebamo im pomoći da iziđu iz njih jer znamo da bez obitelji ne možemo računati ni na kakvu budućnost. Iznenadilo nas je u kojoj su mjeri riječi pape Franje izrečene na konferenciji »Slavljenje ljepote obitelji« u skladu i s njenim sadržajem i izlaganjima, koja se mogu podijeliti u dva dijela – prvi u kojem su izlagači govorili s političke i europske perspektive i drugi koji je prikazao crkvenu i obiteljsku perspektivu.

djeca

Kada govorite o nezamjenjivosti obitelji, u to nas je možda najbolje uvjerila nedavna pandemija koronavirusa. Kada su nas mnoge institucije iznevjerile ili jednostavno bile zatvorene zbog epidemioloških mjera, obitelj je uvijek bila tu. Dugo je prisutan »trend« europske politike u zanemarivanju obitelji. Mogu li pandemijska iskustva promijeniti promišljanja onih koji donose odluke i oblikuju europske politike koje se tiču obitelji?

Kada sam bio dijete, upitao sam baku: »Nona, ideš li ti nekad na godišnji odmor?« Na to je ona odgovorila: »Pa što to znači?« Obitelj je obitelj. Ona ne funkcionira kao druge kategorije i obitelj postoji zbog njezinih članova, ljudi koji ju čine, i ljudi se obitelji drže čak ako u njima postoje i neki problemi. Jasno, vidjeli smo tijekom pandemije da se sve moglo zatvoriti. Čak i crkve, a tada smo imali priliku proživjeti obiteljski život kao u vremenima prve Crkve. Istina je da su tijekom pandemije svi prepoznali činjenicu da je obitelj izvorna institucija i kada kažem svi, ne mislim samo na političare, nego i šire, primjerice i na ljude u poslovnom svijetu, učitelje, pa i svećenike. Svi su došli do zaključka da se moramo oslanjati na obitelj. U suprotnom slučaju sve institucije koje su građene oko obitelji jednostavno nemaju smisla. Dakle, za obitelj se moramo brinuti i stoga što će bez nje i druge institucije teško opstati. To je činjenica, to nije stvar mišljenja ili ideologije.

koronamaska

Pandemija je bila vrlo teško razdoblje, no u njoj smo shvatili da najstrašnija teškoća obitelji nije nedostatak novca ili posla, koji su sami po sebi golemi problemi, nego prije svega izoliranost. Ako jedna obitelj živi u mreži drugih obitelji, može riješiti problem nedostatka novca ili posla. No ako je pojedina obitelj sama, to je strašno. Sada se učestalije govori i o potrebi da svaka obitelj bude umrežena s drugim obiteljima. Na taj se način funkcije koje obitelj uobičajeno izvršava mogu izvršavati s manje teškoća. Svaki član obitelji, kada se nađe u nekom problemu, treba imati mogućnost da o tome govori. Kada se netko nađe u problemu, a sam je, njegov se problem čini daleko većim nego što doista jest.

Hrvatska, Italija, kao i ostale zemlje Zapada, suočene su s demografskom krizom. U pokušaju odgovora na takav izazov u redovima europske politike teško se može uočiti povratak na kršćanske temelje Europe. Štoviše, Europa je javno odbila priznati vlastite kršćanske korijene. Ima li Europa budućnost bez kršćanskoga kompasa?

Kršćanske vrjednote trebamo promatrati kao rezultat iskustava koje proživljavamo kao zajednica. Kršćanske vrjednote ne smijemo promatrati kao ideologiju. Nadalje, bez zajednica ne možemo imati vrjednote. Tu nije riječ o potrebi obrane naših vrjednota, nego ponajprije o tome da trebamo promicati vlastita iskustva kao dobar primjer, prijedlog drugima. Sada je, dakle, važno uvjeriti druge, a ne biti samo u pravu u raspravi. Ako ne govorimo o zajednicama, ako ne pokušamo razumjeti i pronaći nadahnuće u zajednicama, rasprava o vrjednotama ostaje samo na intelektualnoj razini. Pritom ne mislim da vrjednote ne postoje, nego smatram da je potrebna usmjerenost na dobre rezultate. Zbog toga se razloga možemo složiti da je potrebno više zajednice, a manje individualnosti. A da bismo ostvarili rezultat, moramo raditi zajednički, na razini civilnoga društva, u Crkvi, pregovarati s vladama, dakle uključiti se u svaku moguću razinu udruživanja, ako treba i u nogometne klubove. Ponovno se vraćam na mrežu obitelji, čiju ulogu trebamo naglašavati. Primjerice, treba razbiti zabludu da želimo rađati djecu samo da bismo dobili olakšice ili državne poticaje. Kada se promišlja o činjenici rađanja novoga života, ne promišlja se u kategorijama vještine i ako se živi u zajednici u kojoj postoje druge obitelji s djecom, i drugi su potaknuti tim iskustvom da imaju djecu.

Kršćanska Europa

To je bilo iskustvo generacije naših djedova i baka. Moja spomenuta baka, primjerice, nije mogla u detalje pojasniti vrjednote koje je živjela, a opet ona može biti dobar primjer i za nas danas. Trebamo se ugledati na iskustva zajednica iz toga vremena i uvidjeti kvalitetu međusobnih odnosa koji su se živjeli u tim zajednicama. A kako možemo doći do razine te kvalitete? Odgovor je ponovno – mreža obitelji. Danas previše živimo u stanovima, a premalo u domovima. Trebamo ponovno početi vrjednovati važnost doma, doma koji je otvoren drugima. U tom slučaju, nadam se, mnogi će u sebi pronaći hrabrost i volju da imaju djecu. Neke statistike govore o tome da svaka obitelj ima barem jedno dijete manje nego što bi to doista htjela. Kako zatvoriti takav jaz? Trebamo stvoriti odgovarajuće ozračje i to nije samo politička stvar, nego i društveno pitanje kojemu trebamo pristupiti odgovorno.

Spominjete, dakle, i »optužbe« koje su upućene obiteljima s više djece da rađaju djecu samo da bi dobili državne poticaje. Sličnu hajku iskusili smo u Hrvatskoj. Hajka je prerasla i u konkretnu politiku kada su lokalne vlasti u Zagrebu, glavnom hrvatskom gradu, naprasno ukinule mjeru »roditelj odgojitelj«…

Ne želim se osvrtati na pojedine lokalne mjere zato što je na svakoj državi odgovornost da pronađe odgovarajuće mjere. Zagovornik sam načela supsidijarnosti. No možemo govoriti o principima na temelju kojih se grade politike financijskih poticaja. Prije svega obitelji koje rađaju više djece ne smiju biti predstavljene kao interes države jer se u tom slučaju nalazimo u velikom riziku da upadnemo u politike koje su svojstvene diktaturama. Sve što se poduzima s poticajima treba ići ponajprije na korist obitelji. Oko toga treba biti vrlo jasan. Mi kao Europski savez udruga katoličkih obitelji podupiremo samo mjere koje idu na dobrobit obitelji, a ne na dobrobit države. Primjerice, u Italiji su najsnažnije mjere u prilog velikih obitelji bile donošene u vrijeme Mussolinija. A razlog je jasan – Mussolini je htio ojačati vojsku i državu da bi mogao ratovati. To se ne smije ponoviti. Tu dolazimo i do važnosti predstavljanja obitelji. Europski savez katoličkih obitelji podupire razvoj obiteljskih udruga. To je način kako se treba pristupati vladama i političkim tijelima – mi smo ovdje radi obitelji, to je stvar općega dobra i dobro je pomagati ljudima.

velika obitelj

Još jedna stvar koju trebamo raščistiti jest pitanje navodne cijene takvih mjera. Ne postoji visoka cijena. Jer ako primjerice majka dobiva financijski poticaj od države, to nije trošak za državu, nego je to prije svega ulaganje u budućnost društva. To je također pitanje pravednosti, a ne pitanje privilegiranosti. Nisam veliki zagovornik financijskih poticaja, više mi se sviđaju porezne olakšice za obitelji s puno djece. Jasno, u slučaju obitelji s vrlo malim ili nikakvih prihodima treba računati na financijske poticaje. No ne smijemo izgubiti iz vida važnost šire zajednice u sprječavanju situacija upadanja u siromaštvo. Ako je majka s djecom sama, to je strašan problem. No ako je majka dio šire zajednice, čak i da joj država ne daje nikakvu vrstu financijske pomoći, uvijek će na raspolaganju biti šira zajednica koja će joj pomoći. Dijete nije samo (privatan) dio obitelji, ono je opće dobro zajednice i zajednica je sama po sebi sretna zbog djeteta. Bez djece, kao što ste i sami implicirali u pitanju, Hrvatska, Italija i druge zemlje ne mogu postojati u budućnosti. Trebamo i to uzeti u obzir. O tome je prošloga tjedna govorio i papa Franjo, uputivši snažne riječi.

Majke su prečesto žrtve nekih negativnih posljedica koje donosi ekonomija oslonjena na slobodnotržišne principe, pogotovo ako žele imati veliku obitelj. Među mnogim poslodavcima danas je prisutna ideja da je trudna žena komplikacija. Kako majke mogu biti bolje zaštićene?

Upravo u tom slučaju treba nam jasan glas intelektualaca. Primjerice, postoje poslovni modeli koji objašnjavaju zašto je zaposlenik produktivniji kada je realiziran kao osoba. U prošlosti, kada su većinu činile snažne i stabilne obitelji, mogle su se vidjeti jasno i pozitivne posljedice na posao. Dakle, kada govorimo o poslovnim okolnostima, treba uzeti u obzir činjenicu da je radnik sa stabilnom obitelji, s djecom, ili radnik koji je u braku, no ne može imati djece, faktor koji utječe na bolju produktivnost. Jasno, za to su nam potrebna i konkretna sredstva, a jedno je od najdjelotvornijih fleksibilnost. Nadalje, sve ovisi i o pojedinoj situaciji, sredini, državi. Postoje mnoge tradicije i prakse, a možda bi Mađarska u tom smislu mogla biti dobar primjer. No ne postoje striktni modeli. Može se govoriti o primjerima koje treba prilagoditi vlastitoj sredini i zemlji. I same obitelji trebaju imati utjecaj na usklađivanje poslovnih i obiteljskih obveza. Ponovno, umrežavanje može biti poučno. Ako je radnik u krugu ljudi s istim ili sličnim problemima, lakše će doći do njegova rješenja. Ne govorim iz perspektive nikakve ideologije, nego o tome da treba u prvi plan stavljati konkretna iskustva.

majka i dijete

Osvrnimo se nakratko i na temu povezanu s ideologijom. Antropološki pogledi tzv. revolucije godine 1968. tijekom posljednjih su desetljeća dobili velik zamah. Je li u kakofoniji svakakvih pogleda na obitelj, život i ljudsku spolnost glas Crkve dovoljno snažan?

Ukoliko govorimo o glasu Crkve, utoliko pred sobom trebamo imati cjelovitu sliku kršćanske zajednice, dakle ne smijemo imati u vidu isključivo svećenike. Trebamo prihvatiti činjenicu da više nismo većina. Sada smo kao kršćani u manjini. No to nije nikakva drama. Naime, ako upoznamo neki dobar primjer i ako ga odlučimo slijediti, uzdrmane su neke druge opcije. Svoju istinu trebamo nastaviti govoriti, ali bez bilo kakve agresije. Ne treba urlati na druge da bismo ih uvjerili. Treba pokušati razumjeti druge, staviti jasnu granicu između obitelji i nekih drugih vrsta »zajednica« i neprestano isticati prednosti koje donosi obitelj i njezine funkcije. Ponavljam, obitelj je radosna odgovornost. Njezine funkcije idu na korist općega dobra. Stoga se ne trebamo postaviti tako da smo mi protiv nekoga drugoga, nego jednostavno trebamo promicati vlastite primjere. Ne trebamo govoriti o okršaju, treba promijeniti način kako predstavljamo ljepotu obitelji, dajući prijedloge koji su kreativni. Kada se govori o funkcijama obitelji, ne treba naglašavati razlike. Primjerice, dovoljno je reći da obitelj ima odgovornu funkciju za društvo jer upravo je ona jamstvo njegove budućnosti. Ako neki drugi smatraju da mogu preuzeti takvu funkciju, u redu, no činjenica je da ne mogu. To je i razlog zašto toliko naglašavamo funkciju, a ne primjerice pitanje identiteta. Naime, kada govorimo o identitetskim pitanjima, postoji velik rizik da upadnemo u ideološki govor. Na ideologiju ne treba odgovarati nekom drugom ideologijom. No na ideologiju mogu odgovoriti dobrim primjerom i činjenicom da sam spreman preuzeti odgovornost, odgovornost koja je radosna, ali istodobno i vrlo zahtjevna.

Vatikan

Ne pripadate pesimističnomu taboru zagovornika teorije »propasti Zapada«?

Mislim da nikada ne smijemo izgubiti nadu. Tu smo da uvjeravamo druge. Prije sam ulagao velike napore u rasprave o identitetu obitelji, što su činili i mnogi drugi. Pobijedio sam u brojnim raspravama, no shvatio sam da nisam nikoga uvjerio da stupi u brak i da ima djecu. Zato smatram takve rasprave beskorisnima. Danas o obiteljskim temama ne govorim zato što želim biti u pravu. Ne zanima me to. Govorim o toj tematici jer želim uvjeriti druge. Želim ih uvjeriti i pritom rabiti njihov jezik. Zato, primjerice, često rabim i ekonomske pojmove, kao što je »funkcija«. Na taj me način ljudi bolje razumiju. Nadalje, da bismo uopće pokušali nekoga uvjeriti u nešto, trebamo govoriti njegovim jezikom. Istina se može reći iz različitih točaka gledanja. Nadalje, naš je neprijatelj, ako želimo rabiti tako oštar rječnik, prije svega konzumerizam.


Još smo u godini »Amoris laetitia« koju je proglasio papa Franjo. Možda bismo njome mogli zaključiti razgovor. Koji su njezini plodovi? Kako ohrabriti mlade da se upuste u »radost ljubavi«?

Smatram da je godina »Amoris laetitia« veliki trenutak za Crkvu. Treba prije svega čitati dokument »Amoris laetitia« na ispravan način da bismo ga mogli doista shvatiti. »Amoris laetitia« uči nas da obitelj nije savršena institucija. Nitko nije savršen, čak ni obitelj iz Nazareta, koja ne može biti doslovni model, ali može biti izvrstan primjer kako na ispravan način služiti drugima. Trebamo se brinuti jedni za druge. To je pravi cilj koji treba njegovati svaka obitelj, a to je ujedno stvarni cilj »Amoris laetitia«. Njezina svaka stranica, njezin svaki redak, u skladu je s tom porukom. A to je i istina. Nitko se ne osjeća savršenim kada stupi u brak, čak ni na kraju života ne trebamo se osjećati savršenima. No obitelj je pravo mjesto u kojem se može njegovati obrazac koji će našu dušu očuvati zdravom. I tomu nas uči »Amoris laetitia«, a to je također vrlo važno. Ja sam odvjetnik i kada pokušavam iščitavati dokument »Amoris laetitia«, mogu uočiti i neke kontradikcije. No ako pojedinac počne iščitavati taj dokument sa željom da otkrije kako biti siguran, kako prepoznati vlastiti poziv, to je divan dokument. Nadalje, to nije tekst kanonskoga prava, što je, prema mojem mišljenju, pogrješno tumačenje.

Papa Franjo

A što se tiče mladih ljudi, kao i ranije u našem razgovoru, možemo se vratiti našim djedovima i bakama koji svjedoče da su se vjenčali jer je to za njih nešto lijepo, nešto što se činilo kao predivno iskustvo. Tako su mogli promišljati zato što su pred sobom imali jako dobre primjere. Smatram da upravo takvom vrstom svjedočanstava možemo ohrabriti mlade. Veza koja ima visoku razinu posvećenosti drugomu veza je u kojoj se može više uživati. To ne vrijedi samo za brak, nego i za prijateljstvo. Zašto čovjek ima dobroga prijatelja? Zato što zna da se uvijek može na njega osloniti jer postoji čvrsta međusobna povezanost. S takvom vrstom povezanosti život i sva naša životna iskustva postaju konkretnijima. Život nije savršen. Ako se pojave problemi, bolje je zvati prijatelje, a ne odvjetnike. To je ono o čemu valja promišljati.

Biografija: Predsjednik Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji (FAFCE) Vincenzo Bassi doktor je ustavnoga i europskoga ustavnoga prava, a predaje i na rimskom sveučilištu »Lumsa«. Član je nekoliko udruga koje se bave obiteljskom tematikom. U javnosti, bilo da je riječ o talijanskoj ili europskoj, godinama je prisutan kao relevantan sugovornik za pitanje obitelji. Oženjen je i otac je troje djece.

Marino Erceg
Glas Koncila

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.