Protuzapadni kontinuitet Mesića i Milanovića: iz usta dvojice predsjednika, bivšeg i sadašnjeg, stalno stižu iznimno sublimirane proruske i antiameričke poruke

Bivši, bivši, bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić za pozornicu i pozornost mora se izboriti. No, tu su prijatelji i stari stranački (i ini) drugovi poput aktualnoga gradonačelnika Ivanca, prekaljenog HNS-ovca Milorada Batinića, koji mu je pružio pozornicu uz proslavu Dana grada. Mesić je iskoristio prigodu i iz Ivanca poslao poruku o rusko-ukrajinskom ratu, koja kao da je napisana u Kremlju. Ustvrdio je da se ruska "intervencija u Ukrajini mogla izbjeći da se sve riješilo za diplomatskim stolom". Time je amnestirao Vladimira Putina od odgovornosti za brutalni osvajački rat protiv Ukrajine.

Drugo, da zbog sankcija Rusiji "najviše pate građani Europe", a "oni koji su izazvali ove sukobe ne trpe". To je stara mantra svih sankcioniranih režima, a nama najbliži slučaj je nekadašnja Miloševićeva Srbija. Samo što su Miloševićevi kvazioponenti i prikriveni saveznici tumačili da zbog sankcija pati nedužno srpsko stanovništvo, a ne krivci za rat. Namjerno zaboravljajući, i jedni i drugi, da je iscrpljivanje režima nužni sastavni dio rata protiv osvajača.

Provokativno i silovito

I napokon, ono što osobito muči Stipu Mesića jest to što se "zaustavila rasprava o Sjevernom toku koji će opskrbljivati Europu ruskim energentima". Ne muči dakle bivšeg, bivšeg, bivšeg predsjednika što se Europa (zahvaljujući ponajviše Njemačkoj), podržavajući ruski plinski monopol, dovela u potpunu ovisnost o Putinovoj političkoj volji i učinila bespomoćnom pred njegovim (geo)političkim ambicijama u Europi. Svjestan da mu je medijski prostor ograničen, Stipe Mesić je iz Ivanca uputio iznimno sublimiranu antizapadnu i prorusku poruku.

Njegov aktualni nasljednik Zoran Milanović nema problema s medijskim prostorom niti s minutažom. I obilno koristi svoju predsjedničku poziciju za iskazivanje primarno antizapadnih i antiameričkih, a tek potom proruskih stavova od samog početka ruske invazije na Ukrajinu. Njegove su poruke bezobraznije od Mesićevih, provokativnije, slikovitije. Eto samo nekoliko novijih: "Tko je odgovoran za ovoliko smrti u Ukrajini i za to što Rusija razara Ukrajinu?... Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to?", "Rusija nije kao mi, nisu demokracija, oni su neuništivi. Kao neprijatelj je neuništiva."… Ili, ja se "ne želim stavljati na takve udice da se sad stavljam između Medvedeva i nekakvih luđaka u Ukrajini ili luđaka u Rusiji".

Zajedničko je dvojici predsjednika - onome bivšem, bivšem, bivšem i ovome sadašnjem - to što njihove protuzapadne pozicije, zakamuflirane nekom novom "nesvrstanošću", s Hrvatskom kao dijelom južnoslavenskog "regiona", nisu neka novost, već su trajno obilježile njihove predsjedničke, odnosno premijerske mandate i njihovo političko djelovanje. Ruski rat protiv Ukrajine to je samo učinio vidljivijim.

Kao dvostruki predsjednik države, Stipe Mesić je, usta punih "regiona", podržavao zajednički regionalni pristup EU-u svih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, zajedno s političkim Sarajevom (potpomognuto kapitalom islamskih država) i Haaškim tužiteljstvom montirao je Hrvatskoj i Hrvatima u BiH udruženi zločinački pothvat u BiH, izjednačavajući Hrvatsku sa Srbijom, a Tuđmana s Miloševićem. Nakon što ga je, testirajući različite modele postkomunističkih promjena vladajućih garnitura, SAD doslovce doveo na Pantovčak, vratio se svojim političkim korijenima i postao jedan od najvećih kritičara američke politike. U vrijeme posjeta Georgea Busha Zagrebu, uoči ulaska Hrvatske u NATO, umalo je "zbrisao" u posjet Mongoliji. S Putinovim najbližim suradnicima iz KGB-a istraživao je poslovne mogućnosti u Sjevernoj Koreji… A sve je to radio u ime "građanske Hrvatske" i "građanske BiH".

'Karakterne' poruke

Zoran Milanović preuzeo je premijersku dužnost uoči službenog prijama Hrvatske u EU, umalo isposlovao suspenziju članstva zbog lex Perković, a na kraju mandata ostavio državu sa žičanom ogradom prema članicama EU-a (Slovenija, Mađarska) i s iznova otvorenim graničnim sporovima prema istočnim susjedima.

S Mesićem je tada dijelio viziju "regiona". Kao predsjednik je pak prigodno odjenuo nacionalno ruho i svojim "karakternim" porukama i političkim potezima aktivno pogoršava i ugled Hrvatske i ionako nezavidan položaj Hrvata u BiH. Sigurno im nije od pomoći to što hrvatski predsjednik osporava legitimitet OHR-a Christiana Schmidta s rusko-srpskih pozicija i istodobno ga poziva da iskoristi tzv. bonske ovlasti i nametne novi izborni zakon. Ili što podupire Erdogana u opstrukciji prijama Finske i Švedske u NATO.

Ne očekuje valjda kako će uz pomoć Erdogana, kao glavnog sponzora velikobošnjačke politike u BiH, osigurati ravnopravniji položaj Hrvata? Ali će zato njegova rusko-turska svrstavanja izvjesno rezultirati svrstavanjem Hrvatske u krivce za destabilizaciju BiH.

Osim osebujna izričaja, Mesić i Milanović imaju i druge važne sličnosti: kontinuitet antizapadne orijentacije, kontinuitet ruskih veza i kontinuitet vanjskopolitičke doktrine Budimira Lončara. A povezuje ih i rezultat njihova djelovanja – Hrvatska na kraju uvijek postaje krivac.

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija