Dva otkrića jednoga razgovora

U svjetskoj je i vjerničkoj javnosti odjeknuo sadržaj razgovora pape Franje i urednika talijanskih dnevnih novina »Corriere della Sera«, na koji bi se, osim zbog aktualnosti tema razgovora povezanih s ratom u Ukrajini, moglo gledati i kao na odgovor na svojevrsnu unutarcrkvenu, ali i na ekumensku krizu. Iako bi se taj razgovor mogao analizirati s brojnih aspekata, ne treba zanemariti i kako je tijekom njega Papa govorio i kao svojevrsni crkveni krizni komunikator.

Pouka glede spora oko križnoga puta

Naime, važno je načelo kriznoga komuniciranja da dojmove i osjećaje žrtava u nekoj krizi treba tretirati jednako, ako ne i više nego činjenice. Poznato je da je nedvosmisleno negodovanje ukrajinskih vjernika koje je jasno artikulirao i veliki kijivski nadbiskup Ševčuk zajedno s drugim ukrajinskim crkvenim velikodostojnicima došlo nakon najave da će na križnom putu u rimskom Koloseju na Veliki petak zajedno moliti i križ nositi ukrajinske i ruske obitelji.

Moglo bi se reći da se tim istupom crkvenih ljudi iz Ukrajine artikuliralo crkveno javno mnijenje prema tako zamišljenu konceptu križnoga puta kojim bi se, tumačili su neki, simbolički izjednačili žrtva i agresor. Na križnom putu epilog je bio da su Ukrajinka i Ruskinja nosile križ, ali u šutnji. Sada je na temelju Papinih odgovora postalo jasno kako je do toga došlo. Papa je rekao da je nazvao kardinala Krajewskoga koji je u njegovo ime tada bio u Ukrajini. »I on mi je rekao: ‘Neka se zaustavi, neka se ne čita molitva.’ Oni imaju pravo iako mi to ne uspijevamo potpuno razumjeti. Tako su one šutjele. Osjetljivi su, osjećaju se poraženo ili porobljeno jer su u Drugom svjetskom ratu mnogo platili. Mnogo mrtvih ljudi, to je mučenički narod«, rekao je papa Franjo u razgovoru. Promjenom u konceptu križnoga puta na Veliki petak Papa je potvrdio da bi Crkvi od zamišljene geste, ma koliko ona bila plemenita, uvijek trebalo biti važnije kako se osjećaju žrtve. Riječ je o promjeni koja na unutarcrkvenu komunikaciju ima dalekosežnije posljedice nego što se misli jer nije se time pokazala slabost pape Franje, nego otvorenost za promjenu prvotno zamišljenih planova. Gotovo da bi se u duhu sv. Pavla moglo reći: »Kad sam slab, onda sam jak.«

Ne samouništenju vlastitoga identiteta

Papa Franjo u razgovoru je afirmirao još jedno važno načelo kriznoga komuniciranja: ni jedna kriza i ni jedan razlog ne može poništiti identitet institucije koju ljudi predstavljaju. Osvrćući se na svoj 40-minutni videosusret s ruskim patrijarhom Kirilom u ožujku, rekao je: »Prvih dvadeset minuta mi je s papirom u rukama čitao sva opravdanja za rat. Slušao sam i rekao mu: ‘Ništa od toga ne razumijem. Brate, mi nismo državni klerici, ne možemo se koristiti govorom politike, nego Isusovim govorom. Pastiri smo istoga svetoga Božjega naroda. Zato moramo tražiti putove mira, da prestane vatra oružja.’« Papa je potom dodao: »Patrijarh se ne može pretvoriti u Putinova ministranta.« Svima: bilo onima koji očekuju da će Sveta Stolica i njezini predstavnici izići iz okvira svojega evanđeoskoga poslanja i poput kakve svjetske političke sile oružjem ili drugim vojnim pritiscima zaustaviti rat; bilo onima koji su, pa i među vjernicima, u stalnoj potrazi za pronalaženjem argumenata da je ruska agresija na Ukrajinu bila »donekle opravdana«, trebalo bi biti jasno da bi takvim pristupom crkvene institucije i crkveni ljudi sudjelovali u svojevrsnom samouništenju vlastitoga identiteta – što bi nekima nesumnjivo odgovaralo.

Branimir Stanić
Glas Koncila