Jelka Benešić
Jelka Benešić rođena je 1909. godine u Iloku u uglednoj obitelji Benešić:
Ante Benešić (1864.-1916.) bio je pravnik i književnik.
Julije Benešić (1883.-1957.), intendant zagrebačkog kazališta od 1921. do 1926… Za njegove uprave Hrvatsko narodno kazalište doseže visoku umjetničku razinu. Kao polonist, radio je na kulturnim vezama Poljske i Hrvatske.
Franjo Benešić, otac Jelke Benešić, pravnik, u dva navrata gradonačelnik Iloka.
Jelka Benešić
Nakon završetka gimnazijskog obrazovanja u Zemunu, Jelka Benešić 1932. godine dolazi u Zagreb gdje nastavlja školovanje najprije na Filozofskom fakultetu, a nakon završetka studija upisuje se 1933.godine na Akademiju likovnih umjetnosti u Varšavi kod profesora Stynkiewitza. Kiparstvo uči na Likovnoj akademiji u Zagrebu kod profesora Frangeš-Mihanovića i Frane Kršinića. Diplomirala je 1939.godine.Uz pedagoški rad slika lirske akvarele i modelira realistične portrete J. Benešića, I. Jakšića i D. Pinterovića. Prvo pojavljivanje Jelke Benešić na hrvatskoj likovnoj sceni počinje u travnju 1940. godine u Osijeku na izložbi osječkih umjetnika: Rudolfa Lešića Švagela, Jovana Gokovića, Kamila Krvarića, Else Rechnitz i Helle Reymann .Kao profesorica službuje u Crnoj Gori u Beranima, Karlovcu i Zagrebu.
Po dolasku komunista na vlast 1945.godine slijedi strašna poslijeratna drama Jelke Benešić; uhićena je i osuđena na 6 godina zatvora. Kaznu izdržava u ženskom zatvoru Slavonska Požega. Većina kažnjenica u zatvoru bile su tada srednjoškolke, studentice ili intelektualke. Okrivljene su uglavnom zbog sudjelovanja u ustaškoj mladeži, pripadnosti udruzi „Ženska loza „ za pomaganje križara u šumi. Pravih političarki bilo je tek nekoliko. Marica Stanković, u svojim sjećanjima navodi: “Od 1948.do 1950. godine hrana je u zatvoru bila tako slaba da je čudo kako su tolike žene, bez paketa od 1945.godine, izdržale. Ujutro se dijelila crna kava bez šećera, o podne jedno jelo, grah, ričet, večera ponovno slaba juha, kruh ograničen. U nedjelju je bilo nešto bolje, ali u Požegi je vladala glad“. (Kaja Pereković „Naše robijanje“ Rinaz d.o.o.) Jelku Benešić su njene supatnice doživljavale kao vrlo kulturnu i ugodnu osobu.
Marica Stanković
Marica Stanković: „Milicajke su bile većinom nepismene djevojke. Tek u logoru postale su pismene..... nisu se ni trsile da svoj primitivizam bilo čime plemenitijim zamijene. Neuredne, glupe, brutalne s nemogućim rječnikom, odrasle u prostoti i pune prostota. „Do 1950. godine žene nisu dobivale toplu vodu makar bile i bolesne. Raporti su bili svakodnevni, samice vrlo česte, a nerijetko su se upotrebljavali i okovi. Otkud ženama ta snaga? Marica Stanković: “ Sigurno je snaga u dobrom obiteljskom odgoju, naročito vjerskom. Te su žene mnogo molile. Bilo je upravo dirljivo gledati kako su znakom svetog Križa i imenom Božjim započinjale dan“. (Opaska M. S. Žakman: u KPD Sl. Požega 1986./87. godine, za vrijeme mog robijanja, nije bilo dozvoljeno imati svetu sličicu, krunicu, medaljicu niti primiti čestitku za Božić ili Uskrs).
Iz zatvora Jelka Benešić izlazi 1951. godine. Do mirovine radi u Iloku, najprije u osnovnoj školi, zatim u gimnaziji. Umrla je 1992. godine u jeku velikosrpske agresije i progona Hrvata iz grada.
„Tragiku svog života Jelka Benešić dijelila je sa sudbinom ženske umjetničke samoće; neudana, bolesna, bez djece, slabašna, a nadasve pametna“ . (Vlastimir Kusik)
Mirna Sunić-Žakman
Politički zatvorenik