Uspjesi i neuspjesi mlade države

Dok se obilježava obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske, razmišljam koja bih tri postignuća izdvojila kao strateški važne uspjehe u ta tri desetljeća. I koja bih tri propusta izdvojila kao neuspjehe mlade države.

Na prvome je mjestu, dakako, ostvarenje temeljnog cilja bez kojega je sve ostalo nemoguće – samostalne, priznanje rhteritorijalno cjelovite i međunarodno priznate države. Međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. od tadašnjeg EZ/EU iznimno je važan događaj u procesu koji je završio također 15. siječnja, ali šest godina poslije, mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja i Baranje. Proces je počeo, s veće se vremenske distance to sve bolje vidi, 30. svibnja 1990. konstituiranjem višestranačkoga Hrvatskog sabora i programskim govorom Franje Tuđmana, s jasnim strateškim ciljevima stvaranja, pozicioniranja i razvoja države. Malo je država u svijetu čije je stvaranje pratilo toliko neizvjesnosti i dramatičnih obrata uz punu međunarodnu pozornost. Priliku za stvaranje države otvorile su međunarodne okolnosti: slom i raspad komunističkog bloka u Europi. A pomogla je i neumjerenost velikosrpskog projekta.

Uloge Tuđmana, Račana, Sanadera...

No samostalna Hrvatska nije bila (međunarodno) zajamčena niti je darovana, već ju je trebalo osvojiti preko mnogo (političkih) zamki i prepreka i krvlju platiti: obraniti se ujesen 1991., kad su svi međunarodni prognostičari očekivali slom, zatim balansirati između vojnih i diplomatskih rješenja, izvući se iz vojnog i međunarodnog škripca ujesen 1993., pronaći strateškog partnera u SAD-u 1994., vojno i diplomatski pripremiti oslobodilačke operacije 1995., ali i Tuđmanznati gdje se zaustaviti, dogovoriti mirnu reintegraciju… Na tome iznimno izazovnom putu predsjednik Tuđman napravio je mali milijun loših poteza. Ali nije napravio nijednu stratešku pogrešku – ni djelom ni propustom. Danas se još jasnije vidi koliko je njegovo vodstvo bilo presudno za stvaranje i opstanak države. Kao što se jasnije vidi i politička zrelost posljednjeg šefa hrvatskih komunista Ivice Račana, koji je znao pronaći svoju konstruktivnu nišu u oporbi shvativši da to nije njegova povijesna dionica.

Drugi je važan uspjeh politički povratak Hrvatske u Europu pristupanjem NATO-u i EU, čime se izdvojila od zapadnobalkanskoga, državno još nedefiniranog susjedstva. Tako je osiguran trajni opstanak države u europskom krugu. Da Ivo Sanader dobije još stotinu godina zatvora, nitko mu ne može oduzeti zasluge za tu transatlantsku i europsku integraciju države, koju je gurao katkad i grubo i nauštrb ostalih interesa. Ne mogu se odreći zasluge ni Jadranki Kosor, koja je dovršila taj put pod silnim pristiskom prosvjeda Facebook-revolucija koji su nastojali zadržati Hrvatsku u postjugoslavenskom okviru. A živopisna nacionalna renesansa Zorana Milanovića ne može prebrisati da je kao šef Vlade gurao Hrvatsku iz EU natrag prema Balkanu: lex Perković, tunel iza Neuma umjesto Pelješkog mosta, nepotrebno otvaranje graničnih sporova s BiH i Srbijom…

Treći je važan uspjeh hrvatsko pozicioniranje i prepoznatljivost u svijetu. Danas vas više nitko na granici ne pita je li Hrvatska u Grčkoj. No ta prepoznatljivost nije rezultat sustavnog rada države, već uglavnom prirode i pojedinaca: Modrića, Kostelića, Dalića, Rimca, Kutića… U političkom smislu Andrej Plenković jest učinio Hrvatsku prepoznatljivom i prihvaćenom u EU i to mu također nitko ne može odreći, ma koliko mu drugih prigovora našli.

Država koja leti na autopilotu

A kad smo kod strateških neuspjeha i propusta, na prvome je mjestu neuspješno stvaranje nove hrvatske elite (političke, gospodarske, društvene), a da bi se sačuvao stari model upravljanja i stare povlastice. Zato Hrvatska Korupcijadanas i nema elitu (osobito ne u politici), već samo reciklirane reciklaže i posljedice negativne selekcije. Tek je donekle utješno da elitu danas nemaju ni mnogo ozbiljnije države. Drugi je strateški propust neuspjela izgradnja državnih institucija (povezana s problemom elita) koja generira korupciju i klijentelizam kao model funkcioniranja.

Treći je propust nedostatak temeljne državne strategije i neizgrađena svijest o sebi: ni o onom dobrom ni o onom lošem; ni o onome što smo bili, što jesmo i kamo želimo stići. Kao da država leti na autopilotu dok se niz napuhanih kvazipilota slika za zapovjednim pultom.

Ali to su, očito, zadaci za neku novu generaciju, neku novu gospodarsku, društvenu i političku elitu, onu koja će tek izrasti. Valjda dotad naš automatski pilot neće naletjeti na brdo.

Višnja Starešina
Lider

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.